Vladimir Ruždjak

Vladimir Ruždjak

Njegova karijera nije poznavala padova ni trenutaka krize, aktivnost mu nije popuštala ni nakon četrdeset godina umjetničkog djelovanja

Kada smo u pretprošlome broju pisali o velikim hrvatskim opernim umjetnicima nakon Drugoga svjetskoga rata, istaknuli smo da Vladimir Ruždjak nije bio samo velik pjevač i cjelovita umjetnička osobnost nego i jedna od najvažnijih ličnosti u Hrvatskoj u tome razdoblju. Od 4. srpnja 1946, kada je kao dvadesetčetverogodišnjak (rođen je Zagrebu 21. rujna 1922) s velikim uspjehom debitirao u naslovnoj ulozi Puccinijeva Giannija Schicchija, do smrti 9. listopada 1987. (posljednji je put nastupio na sceni u Opatiji 27. srpnja 1987. kao Tonio u operi Pagliacci) svojim je djelovanjem ispunjao hrvatski kulturni život. Bio je pjevač neusporedive glasovne ljepote, koju je zadržao netaknutu do posljednjih nastupa, i superiorne pjevačke tehnike, koja mu je pomogla da to postigne. Bio je operni redatelj (Pelleas i Melisanda, Traviata, Porin), od 1970. profesor pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a zatim i pročelnik odjela, skladatelj (do osobita izražaja došao je u obradi međimurskih napjeva), prevoditelj opernih libreta (Debussyjev Pelleas i Melisanda, Rossinijeva Pepeljuga), vrhunski tumač djela hrvatskih skladatelja, često i na njihovim praizvedbama, antologijski interpret nekoliko opernih likova i koncertnih popijevaka, u kojima je ostao nenadmašen. Schubertovi i Schumannovi ciklusi, Ljubičice Alessandra Scarlattija, Stare francuske pjesme Benjamina Brittena, Kapelnik Domenica Cimarose, ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića, Germont u Traviati, Luna u Trubaduru, Posa u Don Carlosu, Rigoletto, Renato u Krabuljnome plesu, Valentin u Faustu, Grof u Figarovu piru, Zrinjski, Onjegin, prolog Pagliaccima, da spomenemo samo neka djela, još i danas odzvanjaju u ušima onih koji su imali sreću da slušaju velikog umjetnika operne scene i koncertnoga podija.

Odmah teške uloge

Umjetnički put Vladimira Ruždjaka opovrgava ustaljena mišljenja kako mladi pjevači moraju postupno ulaziti u repertoar. On je u srpnju 1946. kao diplomant Akademije pjevao glavnu ulogu — Giannija Schicchija, nakon nekoliko mjeseci kao član Opere HNK-a u Zagrebu pjevao je Jeleckog u Pikovoj dami, a već u svibnju 1947. nastupio je u naslovnoj ulozi Rigoletta na premijeri opere. Posve je jasno da tada dvadesetpetogodišnji pjevač nije ostvario kreaciju kakve se poslije sjećamo, ali činjenica da je mogao svladati goleme pjevačke zahtjeve jedne od najtežih baritonskih uloga dokaz je da je za studija kod profesora Milana Reizera bio vrlo dobro osposobljen. Ruždjak je nastavio nizati velike uloge i nastupati na premijerama pa je postao prvi hrvatski bariton, prvi koncertni pjevač i jedan od najvećih opernih pjevača u vrijeme kada veliki nisu nedostajali. Za njegove umjetničke ambicije Hrvatska je ubrzo postala premala, i 1954. otišao je u Hamburg. Tijekom osamnaestogodišnjeg angažmana na toj velikoj svjetskoj sceni razvio se u rijetko cjelovitu umjetničku osobnost. Njegova visoka glazbena kultura, opća naobrazba i poznavanje jezika, vrhunske glasovno-pjevačke kvalitete, rad s velikim dirigentima i redateljima (najdublje je na njega utjecao Walter Felsenstein) te suradnja s velikim pjevačima bili su zalog velikih ostvarenja, a nagrada je bila naslov Komornog pjevača. Godine 1960. tadašnji ravnatelj Hamburške opere Rolf Liebermann povjerio mu je naslovnu ulogu na praizvedbi opere Der Prinz von Homburg Hansa Wernera Henzea. Uz Hamburg je prirodno došao i njujorški Metropolitan, u kojemu je pjevao od 1962. do 1964. godine.

Široka zanimanja

Ruždjakova glazbena zanimanja bila su vrlo široka i obuhvaćala su različite stilove i razdoblja, autore od Monteverdija do suvremenih skladatelja (sjećamo ga se kao Dallapiccolina Zatočenika s gostovanja Hamburške opere na drugom zagrebačkom Biennalu 1963), talijansku, francusku, njemačku i rusku operu i koncertno stvaralaštvo, osamdesetak opernih likova i bezbroj popijevaka. Njegova karijera nije poznavala padova ni trenutaka krize, aktivnost mu nije popuštala ni nakon četrdeset godina umjetničkog djelovanja (umro je pripremajući praizvedbu ciklusa Smrt na Mirogoju Adalberta Markovića). S radošću je radio svoj posao i nije govorio kako on traži žrtve i odricanja. Riječju, bio je gospodin pjevač, jedan od najvećih u bogatoj hrvatskoj vokalnoj tradiciji.

U spomen na svojega velikog prvaka Opera HNK-a u Zagrebu priređuje predstavu Trubadura na dan njegova rođenja, 21. rujna.

Marija Barbieri