U korak s vremenom!?

U korak s vremenom!?

Ovaj je tekst samo alibi za neke druge probleme koji se tiču svih kolonija, izložbi skupnog karaktera i lokalnih inicijativa na prostoru Lijepe naše... Od Rovinja do Slavonskog Broda ili Osijeka i Pučišća na Braču, još uvijek mnogi (poznati) umjetnici ta mjesta vide kao »provinciju« pa spremno vade iz zakutaka ateliera svoje »provincijske« radove, tu neželjenu djecu koju skrivaju po Zagrebu, ali... Ili?

Kako se tek zadnjih nekoliko godina naša likovna javnost uspjela teškom mukom senzibilizirati za postojanje različitih likovnih manifestacija, izložbi, kolonija i annala izvan metropole, koji su najčešće rezultat mukotrpnih i gotovo manijakalnih individualnih napora lokalnih kulturnjaka i umjetnika (još uvijek postoje ideali, tko bi rekao!), tako se možemo ponositi činjenicom da hrvatska (regionalna) likovna ponuda iz godine u godinu biva sve brojnijom i razgranatijom. U stalnoj borbi s lokalnom administracijom i financijerima, donatorima i sponzorima, te pomalo razmaženim i ponekad gotovanski raspoloženim likovnim kritičarima i povjesničarima umjetnosti iz Metropole kojima se baš ne da uvijek svugdje otputovati (ovo se odnosi i na pisca ovog teksta, da ne bi mislili...), likovne kolonije diljem Lijepe naše žive svoj čudni endemski život, opstojeći iz godine u godinu, često pomalo pustinjački i ekscentrično. I ne samo to: tu su još i umjetnici koji i kad se odluče sudjelovati na nekoj reprezentativnijoj i uvaženijoj koloniji ili izložbi skupnog karaktera (godišnje ili svake prijestupne godine), isprva pažljivo snimaju situaciju na terenu. Ako procijene da neće ukaljati svoje cijenjeno ime sudjelovanjem, raspitujući se tko je još osim njih pozvan ili odabran, da će podići nivo manifestacije i još malčice sebe promovirati, sudjelovanje je zajamčeno. Pažljivo se prate i drugi segmenti, oni malo manje vidljivi i malo više »zemaljski«: koliko ima nagrada, kakvih i kome se već par godina za redom dodjeljuju. Novac tu često i ne igra neku ulogu, važnija su pitanja umjetničke taštine. Ima u tim situacijama uvijek nešto duboko balzakovskog, i ne mogu se oteti dojmu da više ideala, entuzijazma i istinske želje za promocijom umjetničkog stvaralaštva (bez kalkulacija) ima kod organizatora i umjetničkih savjeta takvih kolonija i izložbi, nego u umjetnika.

Dugogodišnje ulaganje

Jedna od takvih besprijekornih i bezgrešnih manifestacija koja živi svoj život već šesto desetljeće godišnja je skupna izložba Rovinjske likovne kolonije. Proširivši svoje prvotno nepisano pravilo o sudjelovanju umjetnika koji su barem neko vrijeme boravili i stvarali u Rovinju te godišnjoj prezentaciji njihovih radova, ova je izložba počela privlačiti umjetnike s područja cijele Istre i iz ostalih dijelova Hrvatske koji su u Rovinju bili tek na proputovanju ili su tamo imali svoje prijatelje (umjetnike) koji su ih zarazili rovinjskim virusom. Današnja je umjetnička politika likovne kolonije biti što više otvorenom svim umjetnicima, zalažući se za pluralitet stilskih izričaja i suvremenost, ali ujedno poštujući individualne likovne vrijednosti starijih generacija umjetnika i autentičnost izraza lokalnih autora. Na njoj nema amatera i kičista.

I ne jedanput slušala sam dirljivo zapomaganje te cvil ravnatelja Muzeja kako sakupiti i animirati umjetnike da šalju što kvalitetnija i inventivnija djela i kako sačuvati što viši nivo manifestacije. Naime, nije rijedak slučaj (po cijeloj Hrvatskoj) da velika i dokazana slikarska imena šalju evidentno lošije radove na takve skupne izložbe izvan Zagreba. Tobože, neka ovi »u provinciji« budu sretni da uopće sudjeluju na tamo nekim njihovim izložbicama! Svrha ovog teksta jest zapravo apel umjetnicima: nemojte to raditi, jer to je politika kratkog daha, na vašu štetu. Nemojte da ljude po umjetničkim žirijima i savjetima lokalnih i regionalnih muzeja krvnički boli glava radi vaših ego-tripova i »nedodirljivog« umjetničkog statusa koji već sutra radi ružne naravi može tresnuti o pod. To nije lijepo. Uostalom, neki su suptiliniji i produhovljeniji umjetnici već davno shvatili (i uvjerili se u to osobno) da ako i u tzv. »najužasniju« provinciju (znam pojedince kojima je i Osijek i Zadar provincija!) pošalju svoje najbolje radove, kako će to onim ljudima tamo mnogo više značiti, nego nama u Zagrebu, gdje su svi tako i tako blazirani i zapravo ne pokazuju svoje pravo lice i mišljenje. A tamo negdje, u srcu Istre ili nekom mjestu Dalmatinske zagore ili na malom dalmatinskom otoku u zgradi lokalne uprave (općine), izložba vrhunskih radova Vatroslava Kuliša ili Slobodana Vuličevića znači prenijetu ljepotu na koju se gleda sa strahopoštovanjem i od koje se živi nekoliko godina. I u provinciji žive mladi talentirani ljudi kojima dobra izložba može promijeniti život i profesionalne planove. I Vlado Gotovac je potekao iz »provincije«. Zato, nemojte slati trećerazredne radove koje niste do sada uništili samo zato jer vam je žao utrošenog materijala — jer loš se glas brzo širi. Nije vas briga? OK, probat ćemo drugačije: tko zna tko od bogatih (lokalnih) poduzetnika ili svjetskih (utjecajnih) ekscentrika živi ili se odmara negdje u »provinciji« ili je na proputovanju baš za vrijeme trajanja »glupe« lokalne kolonije. Mnoga su najnevjerojatnija svjetska bogataška, politička i jet-set lica zadnjih par godina bila pouzdano na slapovima Krke, Gackoj dolini, u Vrlici i njezinoj okolici te na Silbi, a da ne spominjem velike dalamtinske otoke. I svi zaprepašteno shvate da su to bili oni tek kada... odu. Shvaćate što želim reći?

Iva Körbler