Trenutak neka bude vječnost

Trenutak neka bude vječnost

Izložba Tableaux Vivants predstavlja trideset i pet umjetnika sa svih strana svijeta, iz svih podneblja i prvi put objašnjava razvitak živih slika od kraja 19. stoljeća, dajući im posebno značenje u povijesti umjetnosti i povijesti medija, bez obzira što je izvor živih slika postojao još u starih Grka

Bečki Kunsthalle i u ljetnim mjesecima obavlja svoju kulturnu dužnost. Od kraja svibnja pa do kraja kolovoza u jednoj od dvorana Kunsthallea u bečkom Museumsquartieru bila je postavljena izložba Tableaux Vivants, podnaslovljena s Living Pictures and Attitudes in Photography, Film and Video. Izložba je to koja izražava umjetničke mogućnosti plešući između teatarskog i slikarskog, između performansa i tišine, između povijesti i sadašnjosti, između interpretacije i reinterpretacije.

Izložba Tableaux Vivants predstavlja trideset i pet umjetnika sa svih strana svijeta, iz svih kulturoloških podneblja i prvi put objašnjava razvitak živih slika od kraja 19. stoljeća, dajući im posebno značenje u povijesti umjetnosti i povijesti medija, bez obzira što je izvor živih slika postojao još u starih Grka. Česta je želja mnogih umjetnika predstavljenih na izložbi reinterpretacija djela iz povijesti te pokušaj stvaranja atmosfere koju su ta djela stvarala unutar društva, kako onda, tako i danas. Isto tako, vidljivi su razvoj i temelji živih slika u dvadesetom stoljeću na osnovi kritike buržoazije nadrealista, simboličnog konflikta između umjetnosti i svakodnevice u šezdesetim i sedamdesetim, uspona tzv. feminističke umjetnosti te sveprisutnosti pitanja identiteta u umjetnosti.

Kustosi izložbe u Kunsthalleu, Sabine Foile i Maichael Glasmeier, odabrali su predvodnike umjetnosti živih slika, od prvih fotografa 19. stoljeća pa do suvremenih umjetnika. Iznimnu važnost u razvoju živih slika imali su prvi fotografi kao predstavnici neke nove umjetnosti, umjetnosti trenutka, ali i medija koji je pokrenuo nove težnje u umjetnosti uopće. Karl Valentin, minhenski komičar s kraja 19. stoljeća, ili Julia Margaret Cameron kao fotografi kojima se pridružuju i Man Ray sa serijom fotografija iz razdoblja 1925-35, Marcel Duchamp s Rayevim portretima iz 1924. godine te Madame Yevonde, jedna od pionirki fotografije u boji, utrli su put živim slikama. Jak odjek na izložbi ima i poznata serija od dvanaest fotografskih autoportreta Arnulfa Rainera s akcionističkim intervencijama, Manzonijevo potpisivanje žive skulpture (1961) ili Base magica (1961), u kojem na postamentu za skulpturu ostaje samo uložak za cipelu, skulptura kao da je odlutala...

Skok u suvremenost

Isto tako, Valie Export predstavljena je fotoportretima iz 1976. godine u kojima se izravno oslanja na postav likova sa Botticellijevih, Veroneseovih ili Tizianovih slika, Hiroshi Sugimoto postavlja poliptih koji kopira Leonardovu Posljednju večeru, Cindy Sherman izlaže neimenovane zamrznute filmske kadrove i ironične povijesne portrete, Tom Hunter reinterpretira Vermeerova djela i prebacuje ih u suvremenost uspoređujući ih s današnjim životom u squatovima, Hannah Wilke pokazuje težinu bolničkog liječenja uz ironično naslovljene fotografija Intra-Venus, Eleanor Antin uprizoruje posljednje dane Pompeja serijom velikih fotografija, a Christiane Seiffert koristi se različitim oblikovnim elementima i vlastitim tijelom ne bi li, s velikom dozom ironije, reinterpretirala obične motive s poštanskih razglednica, trivijalnih fotografija i Barlachovih skulptura. Na izložbi su još postavljena djela Christiana Boltanskog, Gilberta & Georgea, Renéa Magritta, Brucea McLeana, Pierrea et Gillesa, film La Ricotta (1962) Piera Paola Pasolinija. Treba još podsjetiti i na fantastično arhitektonsko rješenje izložbe, čemu je pridonijela bečko-berlinska tvrtka Pauhof Architects. Arhitektura u potpunosti održava razinu zainteresiranosti jer se postav i arhitektura nadopunjuju i preklapaju.

Sve u svemu, izložba Tableaux Vivants sažima današnje retrospekcije slikarstva i skuplture na nov način: filmom, videom, fotografijom i sličnim medijima koji su lako dostupni, a i danas čine okosnicu likovnog odgoja pojedinca u društvu koje tog istog pojedinca sve više zanemaruje.

Marko Kružić