Tragom posljednjeg kralja

Tragom posljednjeg kralja

Bio je to smjeli potez s obzirom na vjetrovitu večer miljevačke visoravni, čijoj su hladnoći glazbom prkosili brojni solisti, te Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a udruženi palicom dirigenta Nikše Bareze

Kralj Petar Svačić devetsto godina nakon smrti vraćen je u svoju nekadašnju domovinu, i u kolektivnu svijest njezinih sadašnjih žitelja svečanošću koja je obuhvatila tri važna kulturna događaja: postavljanje spomenika s njegovim likom (rad akademskog kipara Kažimira Hraste), promocija izdanja spomen-knjižice sa sabranim motivima Petra Svačića u hrvatskoj historiografiji i književnosti umjetničkog i pučkog izraza, te izvedba opere-oratorija Petar SvačićJakova Gotovca prema libretu Zlatka Tomičića.

Petak se trinaesti ovoga rujna usprkos praznovjerju pokazao sretnim za brojne posjetitelje Vidikovca Gospe Visovačke (smještena na rubu visoravni uz kanjon rijeke Krke s pogledom na slikoviti otočić Visovac) koji su prisustvovali svečanom obilježavanju devetstote obljetnice smrti posljednjega hrvatskog kralja, točno na mjestu njegova rođenja. Premda je po nekim izvorima on poginuo 1097. u bitki na Gvozdu (po njemu nazvana Petrova gora), gdje se suprotstavio nadmoćnijoj vojsci ugarskog kralja Kolomana, posljednja godina, koja se u historiografskim izvorima spominje kao moguća godina njegove smrti jest 1102. — godina krunidbe kralja Kolomana u Biogradu za kralja Hrvatske i Dalmacije. Ove se godini obilježava dvadesetogodišnjica smrti skladatelja Jakova Gotovca, što je bila dodatna prilika da se iz autorove ostavštine izvuče njegovo posljednje glazbenoscensko djelo u kojem se opisuje smrt kralja Petra Svačića.

Opera-oratorij dovršena je još 1970. godine i planirana za prvu izvedbu u opernoj sezoni zagrebačkoga HNK 1971/72. Tijekom prvih pokusa iznenada je stigao nalog od tadašnje uprave HNK u Zagrebu da se skine s repertoara zbog tadašnje političke situacije, koja se protivila bilo kakvu isticanju hrvatstva. Partitura je ostala ležati kobnom tišinom zatočena u ladici skladateljeva radnog stola, puna dva desetljeća, sve do 1992. godine. Zahvaljujući inicijativi ondašnjega direktora Zagrebačke filharmonije, Ivana Cerovca, prvi Dan državnosti Republike Hrvatske nakon osamostaljenja uveličan je koncertnom praizvedbom Svačića u Dvorani Lisinski uz sudjelovanje Zagrebačke filharmonije i Akademskog zbora I. G. Kovačić pod vodstvom Pavla Dešpalja. Iste je godine djelo poluscenski izveo i operni ansambl splitskoga HNK pod palicom Ive Lipanovića u okviru programa Splitskog ljeta.

Miljevački je kraj na poticaj braće Franjevačkog samostana Gospe od Milosti, smještenoga na Visovcu, a uz financijsku potporu njegovih istaknutih stanovnika doživio treću izvedbu Gotovčeva Svačića na otvorenom. Bio je to smjeli potez s obzirom na vjetrovitu večer miljevačke visoravni, čijoj su hladnoći glazbom prkosili brojni solisti, te Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a udruženi palicom dirigenta Nikše Bareze. Svačića je u posljednjim danima njegova života, dostojno važnosti povijesnog trenutka, tumačio splitski bariton Ratomir Kliškić koji je u toj ulozi nastupio i u dvije dosadašnje izvedbe djela, a operna ga publika poznaje kao legendarnoga Zajčeva Zrinjskog.

Izvrsna Neli Manuilenko

Poseban prilog kvaliteti sveukupne izvedbe dala je splitska sopranistica Neli Manuilenko, dok su se splitskom pjevačkom teamu na istoj razini vokalnih kvaliteta spremno pridružili i bas Ivica Čikeš kao Ban Zaruba, te tenor Hrid Matić (dugogodišnji prvak zagrebačke opere, koji je u splitskom opernom ansamblu započeo solističku karijeru) u ulozi Svačićeva neposrednog protivnika, Kolomanova vojskovođe Ugrona. Iz mnoštva epizodnih solista bojom i voluminoznošću isticao se bas Ivica Šarić kao Djed Dešina, dok su šarolik pleter ostalih glasova spretno tkali mahom mlađi umjetnici: altistica Ivana Novačić (Jelka), tenori Nikša Radovanović (Knez Velja), Želimir Puškarić (Knez Godemir), Ivo Gamulin (Glasnik), te baritoni Davor Radić (Knez Mrmonja), Saša Ivaci (Vojvoda Hrvoj), Lucijano Batinić (Knez Samo) i Miroslav Živković (Stražar). U nešto se slabijem svjetlu s presvijetlom bojom glasa pokazao tenor Ranko Belić kao Svačićev stari sluga Obrad. Hrvatske vojnike i narod u punom pektru emotivne dramatike uz intonativnu preciznost vjerno je dočarao Zbor HRT-a koji je uvježbala Marija Ramljak, dok su unutar Simfonijskog orkestra HRT-a unatoč preciznosti palice maestra Bareze hladnoći teže odolijevali limeni puhački instrumenti.

Uspjela izvedba opere-oratorija u nemogućim vremenskim prilikama hladnog i vjetrovitog predvečerja na improviziranom koncertnom podiju Vidikovca Gospe Visovačke dala je dodatni smisao motu svečanosti, Neka bude, što biti ne može, preuzetu iz Gorskog vijenca P. P. Njegoša. No, time još nije ispunjena prvobitna zelja maestra Gotovca da to njegovo djelo bude scenski izvedeno na podiju zagrebačkoga HNK (gdje su praizvedene sve njegove opere izuzev Morane, koja je prvi put postavljena u Brnu) što bi uz neosporne umjetničke kvalitete Svačića trebao biti dobar povod današnjim čelnicima naše središnje nacionalne kazališne kuće da to i ostvare.

Jana Haluza