Tek prolazna ocjena

Tek prolazna ocjena

Susan Vreeland, Portret u delftsko modrom, AGM, Zagreb, 2002.

Uzevši kao polazište za svoj roman stvaralaštvo nizozemskoga slikara Veermera (zapravo jedino mjesto u romanu koje je čvrsto utemeljeno u povijesti), kojega su do danas poznata samo trideset i pet djela, Susan Vreeland odlučuje se na već dobro poznat i često primjenjivan postmodernistički model traganja za izgubljenim umjetničkim djelom. Nadogradivši poznate činjenice o Veermeru van Delftu pretpostavkom o postojanju još jednog, trideset i šestog djela, skrivena od očiju javnosti, ona postavlja zagonetku oko slike i započinje neobičnu potragu, pseudohistoriografsku literarnu pustolovinu pronalaženja njezina podrijetla, u kojoj će slika biti tek polazište koje će je dovesti do kreacija brojnih likova, sudbina ljudi na različite načine vezanih uz sliku.

Obrnuti vremenski slijed

Strukturiran kao niz međusobno povezanih pripovijetki, što ga približava zbirci novela, roman počinje u sadašnjosti, kada posljednji vlasnik slike, profesor američkoga fakulteta, doduše iz ne osobito jasna razloga, odluči otkriti dobro čuvanu tajnu i pokazati je svome kolegi. U razgovoru o načinu na koji je slika dospjela u njegovo vlasništvo postupno se otkrivaju detalji iz prošlosti koji će postati tragovi koji nas u sljedećoj priči vode prijašnjim vlasnicima, pa će svaka nova priča, koristeći se takvim kopčama pratiti seljenje slike iz jednih ruku u druge, svaki put odlazeći još dalje u prošlost. Tako će se napredovanje u fabuli ostvarivati obrnutim vremenskim slijedom, svojevrsnim odmotavanjem klupka sve dok se priča ne zaustavi na samu početku, sučeljavajući nas sa činom njezina stvaranja, kao i njezinim sadržajem, posredovanjem priče o djevojci koja je poslužila kao model slikaru i čiji je izraz lica, također jedna poveznica, inspiracija brojnim likovima u romanu.

Na putu otkrivanja podrijetla slike Susan Vreeland ponajprije će zanimati ljudske sudbine, vlasnici slike. Kao što slika prikazuje portret mlade djevojke u trenutku u kojem je zastala u svakodnevnom radu, tako će i roman funkcionirati kao niz literarnih portreta likova uhvaćenih, zaustavljenih u određenome trenutku života, onomu vezanom za posjedovanje slike. Više od pitanja vezanih za samo umjetničko djelo, poput potvrde autorstva ili slikarskih tehnika koje su u romanu tek uzgred spomenute, autoricu će zanimati one nevidljive spone između ljudi, kao i promjene sudbina izazvane jednim te istim predmetom koji, za razliku od njegovih vlasnika, opstaje tijekom tri stoljeća.

Što nekome znači umjetničko djelo?

Smještajući isto umjetničko djelo u različita razdoblja i sredine, u kojima ono znači i estetsku vrijednost ali i egzistencijalni oslonac, autorica otvara prostor propitivanju različitih mogućnosti odnosa spram umjetničkoga djela, među kojima se možda najviše ističe dilema izbora između egzistencije ili umjetničke ljepote, pred koju su postavljeni gotovo svi vlasnici slike. Nalazeći se u situacijama koje ih primoravaju na to da se nevoljko odriču slike, oni dopuštaju prevlast egzistencijalnim potrebama, no njihova zajednička fascinacija umjetničkim djelom nadilazi okvire pojedine priče u koju su smješteni, čime roman postaje posveta snazi i trajnosti istinski umjetničkog djela, što nadilazi sve pojedinačne promjene. Takvo likovno djelo mora dotaknuti svakoga tko se s njime susretne, pa će se autoričin prikaz likova ponajprije usredotočiti na emocionalni i duhovni utjecaj slike koji će u svakog od njezinih vlasnika izgledati drugačije, budeći u njima različita stanja i asocijacije, čime će slikarsko djelo u tim pričama postajati simbolom snage, ljubavi, slobode ili novih mogućnosti, odnosno poticajem unutarnje promjene u svakom od likova, što u konačnici dovodi i do pitanja što neko umjetničko djelo može značiti svakome od nas. Zanemarujući objektivne dokaze njegove vrijednosti, autorica će pravu vrijednost djela pronalaziti upravo u mogućnosti da ono u svakome potakne neku promjenu, pa se kategorije vrijednog ili istinitog smještaju u područje subjektivnog doživljaja, koji prevladava i cijelim romanom, u kojem se tek naizgled objektivni historiografski pristup posve podređuje onom osobnome.

Unatoč idejama koje dopuštaju stanovitu proizvoljnost u pristupu, ostaje dojam da se, uzevši složenu tematiku koja uključuje i povijest slikarstva i povijest Nizozemske, autorica prihvatila ambiciozne zadaće koju tek djelomično uspijeva ispuniti, pa temelj ili pozadina u stvarnoj slikarskoj ličnosti, kao i poneka stručna pitanja, ostaju tek naznačena u ovome romanu, započeta i neprovedena do kraja, a početna se važnost izgubljenoga nepoznatog djela istopila nad njezinom zainteresiranošću ljudskim sudbinama, na kraju nam zapravo ne pružajući odgovore o samome djelu, jasno postavljene na početku romana. Također, snaga literarnoga izraza, zanimljivost i uvjerljivost varirati će od priče do priče utječući na ravnotežu kvalitete pojedinih dijelova romana. Slabiji u pokušajima da se dočara duh vremena, a jači u prikazu pojedinih likova, razlog za čitanje romana može se pronaći u nekim dojmljivim dijelovima, dok u cjelini on zaslužuje tek prolaznu ocjenu.

Ljubica Anđelković