Šveđani su (pomalo) mazohisti

Šveđani su (pomalo) mazohisti

Za moja dva prethodna filma ljudi su govorili da su dobri filmovi, dok za Lilju nitko nije rekao je dobar film baš tim riječima, nego su mi govorili da ih je film rasplakao, naljutio ili ih natjerao na razmišljanje o tome da i sami žele nešto učiniti

Lukas Moodysson, proslavljeni švedski filmaš koji nam je podario sjajna ostvarenja kao što su Pokaži mi ljubav (Fucking Amal) i Zajedno (Tillsammans) predstavio je na upravo završenoj 59. Mostri svoj treći film, Lilja 4-Ever. Nakon iznimna uspjeha s prva dva filma, koji su postali ne samo kinohitovi nego i favoriti svjetske kritike — čak je i Lukasov slavni zemljak Ingmar Bergman izrazio divljenje talentu mlađeg kolege — Lukas je treći film smjestio u izmišljenoj republici nekadašnjeg SSSR-a, u groznom, bijednom, prljavom predgrađu, a u središtu je zbivanja tinejdžerka Lilja, čija majka odlazi u Sjedinjene Države, ostavljajući kćer samu bez ičega. Kako bi preživjela, Lilja je prisiljena na prostituciju, a tračak nade daje joj mladić koji joj obećava bolju budućnost u Švedskoj. Tamo je pak čeka još gori pakao prisilne prostitucije. Lukas govori o Bogu koji ne čuje molitve svojih slugu, o bogatašima koji misle da mogu kupiti sve, o siromasima koji nemaju ništa pa prodaju ono malo što imaju da bi dobili još manje, o sudbini koja je često tako okrutna. Iako on tvrdi drukčije, Lukasov je film ujedno i žestoka slika ne samo današnje Rusije nego svih Rusija na svijetu. U tome je čak i pretjerao: kao da mu slike teške bijede, siromaštva, pijanih, agresivnih Rusa nije bila dovoljna, nego su i svi prokleto zli, pokvareni, sebični, loši i nikakvi. Lukasov je film težak za gledanje jer vas ne pušta na miru ni sekunde bombardirajući vas mračnim i žestokim kadrovima pa gledatelj dobiva dojam kao da gleda fantastično režiranu dokudramu Discovery Channela o paklu ruske zbilje. Istini za volju Lukas Švedsku prikazuje u još gorem izdanju, ali kroz karakternu prizmu pojedinaca. Drugi dio filma naime odvija se u Švedskoj, gdje glavna junakinja proživljava još goru sudbinu postajući seksualna roba za dobrostojeće Šveđane. Lukasov je film mnogo toga: i antiglobalizacijska osuda, i osuda maloljetničke prostitucije, i osuda bogatih zemalja koje ništa ne čine da pomognu siromašnima. Najveća je dobit filma sjajna petnaestogodišnja Ruskinja Oksana Akinshina u ulozi Lilje: odluči li ta srednjoškolka postati profesionalnom glumicom, čeka je lijepa međunarodna karijera.

Jeste li zadovoljni reakcijama publike i kritike na vaš novi film Lilja 4-Ever?

— Reakcije su bile vrlo zanimljive jer za moja dva prethodna filma ljudi su govorili da su dobri filmovi, dok za Lilju nitko nije rekao je dobar film baš tim riječima, nego su mi govorili da ih je film rasplakao, naljutio ili ih natjerao na razmišljanje o tome da i sami žele nešto učiniti. Jako sam sretan što mi ljudi prilaze s takvim reakcijama jer one govore mnogo više od onog uobičajenog kako im se film dopao.

Što vas je potaknulo da snimite ovaj film? Odakle ta strast da nam predstavite tu snažnu i dojmljivu priču?

— Inspiracija je došla sama po sebi. Sjedio sam u sobi i razmišljao kakav želim napraviti film i dogodila se Lilja. Znam da bi ovo moglo zvučati grozno pretenciozno, ali osjećao sam kao da mi Bog govori da napravim ovaj film, i nisam to mogao odbiti. Slušao sam, čitao i gledao mnogo toga o temi koju obrađuje moj film, ali iskra koja je pokrenula čitav projekt dogodila se u mojoj glavi jedne večeri u mojoj sobi i znao sam da moram napraviti ovaj film.

Kakve su reakcije u vašoj rodnoj Švedskoj? Je li film već prikazan u tamošnjim kinima?

— Film se počeo prikazivati u Švedskoj i reakcije su dosta pozitivne. Ovo je film o kojem postoje različita mišljenja, ali uglavnom su reakcije pozitivne. Iznenađen sam što je film privukao velik broj ljudi u kina, jer sam očekivao ipak manju zainteresiranost, no gledanost će biti manja u odnosu na moj prethodni film, Zajedno.

U filmu Švedsku prikazujete u vrlo mračnu i negativnu kontekstu. Kako su na to reagirali mediji? Je li bilo oštrih reakcija?

— Mislim da su Šveđani pomalo mazohistički nastrojen narod jer ih uvijek zanima što o njima misle drugi, kao da im nedostaje samopouzdanja. Ne mislim da im smeta kako sam ih predstavio u filmu jer ne znam da je bilo nekih ružnih reakcija. Drugi dio filma koji se odvija u Švedskoj smjestio sam u svoj rodni grad Malmö, i to ima mnogo više veze s mojim intimnim osjećajima nego s nekom važnom redateljskom odlukom. Htio sam da se na kinoplatnu vidi ploča s natpisom Dobro došli u Malmö, i bilo mi je važno da se u filmu vide ulice koje ja prepoznajem i poznajem, i bilo mi je važno da se sve to događa u prostoru koji ja intimno poznajem. Za one kojima to niša ne znači Malmö ima univerzalnu simboliku bilo kojega grada u kojemu postoji veliki jaz između siromašnih i bogatih, u kojem se to isto moglo dogoditi. To se ne bi moglo dogoditi recimo između Norveške i Švedske jer ne vjerujem da biste mogli dovesti djevojku iz Norveške i natjerali je na prisilnu prostituciju u Švedskoj, jer Norveška nema tako drastičnih socijalnih i egzistencijalnih problema.

Koliko ste prije snimanja bili upoznati s tim podzemnim svijetom maloljetničke prostitucije i svodništva uopće? Koliko je vaš prikaz tog kriminalnog miljea blizak zbilji?

— Pa ja pretpostavljam da organizacija i, da tako kažem, regrutacija mladih žena za prostituciju na Zapadu nije svagdje identična, a rekao bih da ono što vidite u mom filmu možda i nije uobičajen način. Mislim da je to u zbilji mnogo jednostavnije i da se tim ženama jednostavno kaže da dođu raditi u Švedsku kao prostitutke jer će tamo zaraditi velik novac. Onda mnoge žene pristanu, jer novac koji im se nudi njima znači pravo bogatstvo, no onda se pokaže da je realnost ipak mnogo strašnija. Žene odlaze s idejom da će tamo raditi pola godine, zaraditi veliki novac koji će ponijeti kući, kupiti si stan i auto i slično, no zbilja je ipak malo drukčija. Žene se privlače i naivnim obećanjima o tome da će raditi kao konobarice, sobarice ili čuvati djecu, a siguran sam da ima i slučajeva otmice.

U dobroj se mjeri u filmu bavite religijom i vjerom u Boga. Koliko vam je to važno u osobnom životu?

— Jesam religiozan, ali na vrlo infantilnom nivou. Ne vjerujem da se moja religioznost i vjera u Boga previše razlikuje od onoga kako o tome osjećaju moja djeca. Nisam baš neki veliki teoretičar o Bogu i vjeri. Vjerujem u kršćanstvo, vjerujem u Boga i Isusa Krista, ali nisam baš pravi vjernik i pravi katolik. U mojem je filmu dosta religije i priče o Bogu jer mislim da je to važno, mislim da je važno da se govori o smrti, samoubojstvu pa tako i vjeri i Bogu. U Švedskoj je bilo nekih uznemirujućih reakcija na samoubojstvo u filmu, ali to se nažalost događa u zbilji. U Švedskoj je ukupan broj samoubojstava u padu, ali broj samoubojstava mladih ljudi raste, i to je sigurno alarmantna pojava.

Kako to da raste broj samoubojstava mladih Šveđana?

— Ne znam. Pretpostavljam da za to postoji više razloga, možda nedostatak vjere u bolju budućnost, neki oblici represije, ne znam ni sam. Mislim da se po tome Švedska ne razlikuje mnogo od ostalih zemalja.

Neobično je čuti takvo mišljenje, s obzirom da je za mnoge Švedska zemlja snova u kojoj ljudi žive bezbrižno, životni je standard visok, socijalna i pravna država na najvišoj razini.

Mislim da je to opće mišljenje o Švedskoj, ali postoje mnoga mišljenja o mojoj zemlji i nije sve baš tako jednostavno. Švedska je prihvatljivo mjesto za život, ali sigurno nije nikakav raj na zemlji. Za one mlade djevojke koju su prisiljene na prostituciju Švedska sigurno nije lijepo mjesto, no vjerujem da je za većinu Švedska zemlja u kojoj se može lijepo živjeti.

Što se to vama ne dopada u vašoj zemlji?

— Ne sviđa mi se licemjerje koje vlada u Švedskoj, ne sviđa mi se rasizam, ne dopada mi se raspad nekih društveno vrlo važnih temelja kao što je zdravstveno osiguranje i sličnih važnih socijalnih ustanova.

Vratimo se filmu. Petnaestogodišnja Oksana Akinshina koja tumači Lilju ostvarila je vrlo dojmljivu i uvjerljivu ulogu. Kako ste je za to pripremili? Kako ste odredili granicu do koje ćete ići?

— Sve što ćemo raditi u filmu dogovorili smo unaprijed. Odredili smo pravila kojih ćemo se držati, a neka smo čak i stavili na papir. Na primjer ugovorom smo regulirali da nećemo prikazivati najintimnije dijelove tijela mlade glumice, da je nećemo snimati u seksualno izazovnim pozama, da ćemo izmijeniti svaki prizor u kojem se Oksana ne bude osjećala ugodno... Nije bilo nikakvih problema, jer Oksana je stekla veliko povjerenje u mene, a bez toga ne bi ni bilo filma.

Na vrlo ste zanimljiv način riješili dugi niz prizora seksa između Lilje i starijih muškaraca, koji su zapravo silovanja. U prvom prizoru vidimo njezino lice, a nakon toga niz muških lica u krupnom planu.

— Mislim da je bilo važno najprije pokazati Liljino lice kako bi se vidjelo da ona ne uživa u tome, a onda prikazati seriju muških lica koja gledaju u kameru kako bi se gledatelju pokušalo približiti kako se u tom trenutku osjeća Lilja, koja gleda ta lica izbliza. Htio sam da publika ima osjećaj kao da se nalazi ispod tih debelih, ružnih, starih i svakakvih tijela i da pokušaju barem zamisliti kakav je to osjećaj. Mislim da je to bilo važno prikazati na taj način i zbog toga što mislim da vlada posve pogrešno mišljenje da se prostitucijom bave one osobe koje u tome uživaju. Ne dvojim da ima i takvih, ali to je ekstremna manjina. Bilo mi je važno pokazati koliko Lilja pati, jer nakon prvoga seksa još prije odlaska u Švedsku vidimo Lilju kako sva sretna troši novac koji je zaradila prostitucijom pa bi netko mogao zaključiti kako njoj to ne znači nikakav problem, a istina je posve drukčija. Najlošije je u čitavoj priči prošao moj snimatelj, koji je ležao ispod svih tih muškaraca i nakon nekog vremena rekao mi je da nije baš siguran da je kadar završiti započeti posao pa sam ja sam morao uzeti kameru u ruke i snimiti ostatak muškaraca. I mogu vam reći da mi nije bilo ugodno pa ne mogu ni zamisliti kako je ženama koje netko siluje.

Možda je još potresniji prizor u kojem Liljina majka odlazi s muškarcem u Ameriku ostavljajući kćer samu bez ičega, dok ona trči za automobilom i viče: »Mama, mama, nemoj me napustiti!«

— Nadam se da i drugi dijele vaše mišljenje, jer moja je namjera i bila da taj prizor bude potresan i šokantan i da pokaže sav užas koji se mnogima događa na mnogim mjestima u svijetu.

Što trenutno radite? Spremate li već novi film?

— Radim na nekoliko projekata, a jedan od njih bit će još šokantniji i još mračniji od Lilje. Nisam još odlučio koji će prvi doći na red. Jedan od njih govori o događajima u Götenbergu prošle godine kada se održavao sastanak zemalja Europske unije i kada su izbili neredi. Mislim da je to zanimljiva tema jer se bavi demokracijom, opozicijom, političkom moći, nasiljem, ukratko riječ je o društvenoj i političkoj klimi današnjega svijeta. To mi se čini vrlo zanimljivom građom. Osim toga htio bih napraviti film o Americi u Americi i pozabaviti se nekim fenomenima tipičnim za američko društvo.

Kad već spominjete Ameriku, zanima me jeste li imali ponuda iz Hollywooda?

— Bilo je ponuda iz Hollywooda, ali njihove mi ponude uopće nisu bile zanimljive. Svi moji filmovi nastali su iz ljubavi prema temi i likovima, a ono što radi Hollywood nastaje iz potrebe za zaradom. Osim toga ne znam da li bih mogao snimati film prema tuđem scenariju osim ukoliko nije riječ o nekom posebnom slučaju ili nekoj specifičnoj knjizi koju jako volim. Recimo, volio bih snimiti film prema Pipi Dugoj Čarapi iako postoji švedska filmska verzija iz šezdesetih, ako se ne varam. Ja bih priču prebacio u današnje vrijeme i snimio bih film na engleskom i vjerojatno ga smjestio u Ameriku.

Stjepan Hundić