Spremam se za filmsku režiju

Spremam se za filmsku režiju

Još nijednom nisam radio hrvatski film, a da sam pritom vidio storyboard. Nisam vidio nigdje nacrtano ono što će biti u filmu, dakle kostur filma. Film zahtijeva fantastičnu pripremljenost da se kad dođeš u situaciju snimanja onda možeš igrati, a ne doći i pitati da li bi kamera bila dobra ovdje prema prozorima ili prema zidu. To je stvar improvizacije i to oduzima mnogo vremena. Čovjek se u svakom poslu treba tako spremiti i mislim da ću se i ja spremiti tako, napravit ću sam svoj storyboard, iako ne znam sjajno crtati

S Mustafom Nadarevićem razgovarali smo o njegovom glumačkom, redateljskom i prevodilačkom radu u kazalištu i na filmu, a osobito o njegovoj najavi da će se okušati i kao filmski redatelj.

U filmu Prezimiti u Riu Davora Žmegača tumačite lik oca koji, kad mu kćerka dođe iz inozemstva u posjet, provali u tuđi stan kako joj ne bi morao priznati da živi kao sirotinja u starom autobusu. On je rezigniran, očajan, ponekad okrutan, no u duši dobar čovjek. Kako ste vi doživjeli taj lik?

— Još nisam vidio film, pa ne mogu govoriti o filmu, ali mogu nešto reći o svojoj ulozi kako sam je doživio na snimanju. Tijekom rada na tom filmu i Očevima i sinovima Ivice Kunčevića uspio sam tijekom mjesec i pol napraviti dvije uloge oca. Po cijeli dan snimao sam, a navečer imao probu u teatru. Od Očeva i sinova uspjeli smo napraviti dobru predstavu i meni je taj lik oca jako drag. Svoj filmski lik ni ja nisam potpuno zaokružio u filmu iz jednostavna razloga što on ima samo jednu liniju, liniju muke, a možda je trebalo naći i neki njegov prijašnji život, mirniji život. Ovo već znači kao da sugeriram Žmegaču kako je trebalo snimiti film, a morao bih pogledati film da bih znao potpuno jasno. Ipak, mislim da je u filmu previše gorke sadašnjosti, da moj lik nema mogućnost igranja gore-dolje, od mirnoće do patnje života, od sreće do nesreće, i čini mi se da mi je bilo teško složiti ulogu samo na jednoj niti. Možda i ne znam napraviti takav lik koji nosi samo jedno moguće raspoloženje.

On ipak ide od nježnosti i ljubaznosti kad mu dođe kćerka, do ubilačkog nagona ili bijesa kad zapali čovjeka i cijelu baraku u kojoj su živjeli...

— Da, no moj lik nikad nije sretan i spokojan. Vidjet ćemo kako je to na kraju ispalo. U teatru, kada radiš predstavu, donekle znaš taj kompletan lik, a kada snimaš film, nikada ne znaš što je redatelj složio, montirao. Mislim da je velika umjetnost u filmu znati kako kadrirati, koliko mene, mog lika ostaviti u kadru, da nisam u njemu premalo ni previše. Taj je ritam vražja stvar, koja se u teatru lakše navije, u njemu sudjeluješ, dok u filmu napraviš ulogu, a onda je poslije glavna uloga škara. Koliko su te škare mudre, u tome je sav problem filma.

Govorili smo o ulogama očeva, no uloga po kojoj vas gledatelji najviše pamte jest odlična uloga sina, Leonea u Vrdoljakovim Glembajevima...

— Ponajprije, i u teatru i u kinu, kad se režiser nasloni na dobru literaturu, onda su temelji čvrsti. Ne treba govoriti da je to Krleža sjajno napisao, iako ga je teško filmovati. Tončijev je film za mene, ne zato što sam igrao ulogu, najbolja ekranizacija Krleže. Ako se dobra literatura vrijedno i pošteno obradi, onda ne može izostati uspjeh, a još uz to ako postoji neki glumac i režiser, a Vrdoljak je jedno i drugo, što je najbolje, koji ima osjećaj za ritam, onda može složiti tako dobar film. Stvarno mi je teško igrati i oca i sina...

Kako se osjećate gledajući svoje likove u filmovima?

— Iako moram priznati da sam malo gledao svoje filmove, često sam ih gledao opijen strahom što će ljudi reći. Nije baš normalno, odnosno na granici je normalnoga da čovjek sebe gleda kao nekog drugog, kao osobu koju igra. Obično se na kraju ljudi klanjaju i tada ja uvijek popijem, jer onda lakše prihvaćam laske — ako netko kaže da je dobro, onda je i meni dobro, ako netko kaže da nije dobro, opet mi je dobro. Nekako me sram trijezan gledati sama sebe.

Možete li to iskustvo usporediti s kazališnim?

— Predstavu nikada ne mogu vidjeti, glumac treba imati to neko treće oko, ali opet se ne vidi. Kad se predstava snimi, to je strašno. Pogotovo što u nas nije kao u svijetu, gdje to snimaju profesionalci koji se bave snimanjem predstava i prethodno gledaju predstavu da dobiju neki kvalitetni dojam. To se u nas ispuca u nekom totalu, i to je onda opet strašno, ali me vadi to što se sjećam tih dobrih osjećaja, iako ih ne vidi onaj drugi koji ih gleda. To je čudna igra između filma i teatra.

Osim glavnih uloga u dva spomenuta filma, glumili ste i mnogo sporednih uloga, u filmovima različitih redatelja iz tadašnje Jugoslavije. U kojima smatrate da ste ostvarili najbolje interpretacije?

— Mislim da je moja najbitnija uloga, utoliko što sam se približio onome što ja mislim da je gluma, u filmu Gorana Markovića Već viđeno. Tu mislim da sam malo dotaknuo ono što me zanima i što bih trebao raditi. Najviše sam gledao i sudjelovao u montaži i druženju s redateljem Kenovićem u Savršenom krugu, za koji Jadran film ima prava na prikazivanje, ali nikad nije bio prikazan u našim kinima. Godine 1995. radili smo ga u Sarajevu prema scenariju, za mene genijalna scenarista, Abdulaha Sidrana. Mislim da sam tamo uspio na dva, tri mjesta baš igrati i u potpunosti biti taj lik pjesnika. U ono vrijeme sarajevske strahote svi muškarci koji su to mogli poslali su žene i djecu iz Sarajeva da se ne muče u tom užasu. Potpuno je suludo da grad nije imao struje, vode, prozora, da je bila studen, snajperisti su pucali. Moj lik, pjesnik, šalje dijete i ženu iz Sarajeva, ostao je sam, no u stan mu provali dvoje djece, izbjeglice, i on tu živi s njima. Riješio se brige, a došla mu druga briga i naravno da ih zavoli, da s njima živi i da pokušava i njih nekako iz Sarajeva poslati van. Bio je to vrlo uspješan filma, koji je bio po svjetskim festivalima, dobio mnogo nagrada, i na račun toga Kenović je dobio i jedan visokobudžetni europski film od trideset milijuna dolara, što je golema cifra za Europu.

Za Batu Čengića glumio sam u dva, tri kadra u filmu Gluvi barut, za koji sam ni kriv ni dužan u Moskvi dobio Gran Prix, nisam ni bio tamo, niti sam dovršio film kako treba. Sve te nagrade često su slučaj sreće i okolnosti, pa i sastava žirija.

Nisam snimio baš previše filmskih uloga. Kako ja ne povlačim crtu ni ispod života, niti svog bavljenja teatrom i filmom, tako ne znam što sam radio, ali znam da sam od igranih filmova prvu glavnu ulogu igrao kod Vrdoljaka u Glembajevima, a drugu kod Žmegača. Radio sam nešto malo u Beogradu, u Bosni, Sloveniji, tako da se ne bih mogao odlučiti koja je uloga bolja ili lošija. Možda trebam u miru, trijezan i trezven, pogledati sve te filmove i promisliti koja je najbolja uloga, no mislim da bih onda odustao od tog posla, od srama kad vidim sebe sama. Glumac uvijek kad vidi određeni kadar ili scenu, kada gleda sebe na filmu, sjeća se grča u tom trenutku, sjeća se svoje nemoći. Nije normalno da si netko drugi, i onda ne gledaš scenu kao scenu, nego gledaš neke stvari koje su tada prisutne izvan kadra, koje su se događale okolo.

Nažalost, u našem filmu, u svim tim filmovima na kojima sam ja radio na prostorima bivše Jugoslavije, vlada nešto odvratno, što je rak rana za sve, a to je kompromis. Često se zbog kompromisa, da se ne prave problemi, bilo što napravi, kao kad djeca u pijesku sagrade stožac umjesto dvorca.

S kojim ste se glumačkim partnerima na filmu najbolje razumjeli? Što je s glumom iza kamere, koju mi gledatelji ne vidimo?

— Nisam nikad imao problema s partnerima. Često igram bolje iza kamere nego ispred nje, možda je to i prirodno. No, neki glumci iza kamere igraju lošije, a partner osjeti da mu kolega daje šlagvorte, a ne prave osjećaje, a pravi osjećaji povlače jedan drugi. Prema partnerima nisam nikada imao takav odnos, davali su mi mnogo i ja sam mnogo davao i iza kamere. Valjda ti, kad si skriven, duša lakše izađe van ako si pošten, a ako si nepošten, onda odradiš taj posao, ali ne daješ pravi plamen.

Je li vam teško glumačkoga kolegu, koji vam je i prijatelj, vrijeđati, napadati?

— Jest, teško je, ali kako se mi bavimo tim luđačkim poslom, pristajemo da budemo i zločesti, kako to zahtijeva uloga, lašci, iskreni, neiskreni, sretni, nesretni, i to je dio našega posla. Ja pristajem da je netko drugi prema meni zao ako to zahtijeva moj lik. U tom šašavom poslu pristajem na sve, nažalost i na strašni život izvan posla, jer tretiranje našega posla veoma je bijedno u nas. Jedino nam i ostaje da se igramo za neku koricu kruha, dok su oni drugi gangsteri u našim životima koji nas potkradaju, lažu nam, otimaju.

Kako vi kao glumac to proživljavate?

— Strašno je da, što poštenije živiš, zbog toga si siromašniji, naravno ne duhom. Uvijek se počinjemo vaditi da smo bogati duhom, a da oni imaju novac. Da bi se živjelo, treba osim duha imati i pristojne osnovne prihode, da se čovjek odmori, priušti si putovanje, relaksaciju. Mogu sa sigurnošću reći da cijeli glumački život letiš iz tezge u tezgu da bi preživio i onda razmišljaš kako odgojiti djecu. Idealno bi bilo, kada gledamo ovaj svijet u kojem živimo, da ih učimo da budu lopovi, gangsteri, da varaju, ali ne dopuste da se to otkrije, da budu zli, jer učiti ljude da budu pošteni potpuno je suludo. Neki dan ukrali su mi mali bicikl, pa su mi sinoć ukrali jaknu s retrovizora s auta, u jednoj sekundi dok sam se okrenuo. Naravno da ja svoju djecu ne odgajam tako, no što dulje živiš vidiš da se u životu isplati pokvarenost, a poštenje je stavljeno u neke ružne ladice.

Kako dobro kaže Gerić u prijevodu Hamleta: »Razglavio se svijet i što bih ga baš ja trebao srediti.« Ali opet to ovisi o čovjeku, ja želim spavati mirno koliko se može u ovom kaosu, spavati mirno znajući da nisam učinio zlo, ali vjerujem i da lopovi spavaju mirno, jer oni nemaju grižnje savjesti. U nas se događa da kod nevažnih stvari imamo grižnju savjesti, jer nekoga nismo pozdravili kako treba, nekomu se nismo nasmijali na vrijeme, nekima smo rekli neku neugodnu, ružnu riječ. Tko zna kako treba živjeti, nema te knjige koja bi rekla kako treba živjeti, a da nije knjiga vjere. Kad bi netko napisao neku drugu knjigu o poštenju življenja, mislim da je velik broj ljudi ne bi znao ni pročitati.

Jeste li odbijali neke uloge ako su vam likovi bili previše zli?

— Nisam. Znate kako je u tom našem životu, jednom odbiješ zbog toga što nemaš vremena, drugi put odbiješ zato što misliš da to ne možeš napraviti, treći put ti dođe vrijeme kad nemaš baš previše novca za život, pa onda isto radiš. Na kraju, to je moj posao, igrati i dobru i lošu ulogu. U literaturi ima krasnih negativaca, od Richarda Trećeg nadalje, ali nisam onaj koji odbija neki dobar ili zao lik. Važno je da je lik dobro napisan, onda i zlo ima svoju katarzu. Ipak mi glumci ne živimo u svijetu u kojem bismo mogli birati što bismo radili, a što ne bismo.

Koji su najopakiji likovi negativaca koje ste vi glumili?

— Uvijek je pitanje što je negativac. Kod Kusturice sam u Ocu na službenom putu uhitio muža svoje sestre, kao pripadnik Ozne. U Gluvom barutu pucao sam čovjeku u glavu, zato što je taj lik bio moj politički protivnik.. Ne bih baš rekao da je pozitivno ako sin, kojeg ja igram, ocu kaže da je spavao s njegovom ženom. Ako dobro uobličiš taj lik, zlo pripada njoj, jer je ona bludnica, ali, ja sam grešan, taj je lik grešan. Ima mnogo likova koji imaju nešto negativno, ali tako je u svemu... Pošalješ dijete da bježi iz Sarajeva, pa ono pogine, opet nosiš neki grijeh, možda je moglo ostati s tobom i živjeti kao ti. Tko zna što je grešno, što je zlo, a što nije...

Osim kao glumac, iskušali ste se kao filmski redatelj. Kako vam ta uloga leži? Je li vam teže glumiti ili režirati?

— Lako je i jedno i drugo ako smo spremni za posao i radimo. Nakon tolikog niza godina rada s izvanrednim režiserima, kada prođeš tu školu Akademije, kakva god bila da bila, i kada tijekom godina radiš toliko dobrih pisaca, kad na koncu radiš i na sebi sve te godine i malo više čitaš nego drugi, onda se okuražiš u vremenu kad je kaos, kad je rat, kad je strahota življenja, onda pobjegneš u let iznad kukavičjeg gnjezda, glumiš i režiraš da bi se sakrio i zaboravio na neko vrijeme. Onda vidiš da to možeš raditi ako si spreman da radiš nešto drugo, treće. Mislim da glumac jednako može biti redatelj, snimatelj ili inspicijent. Na koncu, redatelj je i nastao od glumca, samo netko tko će sve objediniti, tko će sve organizirati, staviti pod jednu kapu. Meni nije teško baviti se tim poslom, pogotovo ako poznajem građu, ako sam spreman, ako mnogo radim.

Glumaca redatelja ima mnogo po svijetu. Mnogo je lakše samo režirati ili samo glumiti, no ja osobno ne vidim nikakve teškoće da se glumac bavi tim poslom, osobito nakon toliko godina teatra.

Možda je moje najljepše glumačko doba, kada nisam imao nikakve obveze, ono u amaterskom kazalištu šezdesetih godina. Nakon toga bio bi i red da glumac koji ima ambiciju i voli teatar i koji se većim dijelom sebe predao tom poslu ostavi prostor i za privatni život i za posao, ne ode u jednu ili drugu krajnost. Nažalost, ja sam se previše priklonio teatru i filmu, a nakon toliko godina mogu si dopustiti i da režiram.

Kad ste radili Hamleta u Mrduši Donjoj, adaptacijom ste mu dali neku čvršću vezu s tadašnjom stvarnošću. Što vam je bio glavni motiv da se odlučite obraditi to djelo na takav način?

— To je bila 1995. godina, kad mi se nekako činilo da je dalje potkopavati i trančirati komunizam i komuniste prošlo vrijeme, a da je dan-danas ljudski lopovluk, ljudska glupost, ljudska nepismenost i zlo, toliko prisutno, da se trebalo reći da je to sad. Nisam ni ja siguran da se to dramaturški trebalo mijenjati, ali mi se učinilo da je potrebno nešto reći kako danas živimo, jer je činjenica da sve što je primitivno, pokvareno i polupismeno bolje prolazi u životu nego nešto što je gore, iznad.

Mislim da teatar nije taj koji treba politizirati, jer je teatar politika sam po sebi. Moram priznati da često nisam siguran kad nešto napravim da li je to dobro ili nije, ali mi se čini da je i ova sredina u kojoj svi skupa živimo dosta nepodnošljiva i da je primitivizam sve snažniji oko nas, da nam ne da disati, živjeti, razmišljati. Bilo bi mi mnogo draže svakoga dana družiti se deset minuta s jednim poštenim, obrazovanim kulturnim, čovjekom nego 24 sata biti okružen onima ostalima. Opet, to su neki ljudi za koje ja mislim da su divni, a možda i nisu. Ja se onda hoću spasiti od toga od čega sam cijeli život bježao, a ne znam kako to napraviti...

Kakav su odjek imale vaše sarajevske režije?

— Ja ne režiram mnogo, režiram kad mi se nešto svidi, kada sklop okolnosti bude povoljan. Dvije predstave radio sam u Sarajevu, vlastitu adaptaciju Ogrizovićeve Hasanaginice, gdje sam čaršiju stavio u predstavu, drsko bi bilo reći grčki kor, ali riječ je o nekom komentaru. Meni je tamo nedostajala čaršija. Radio sam tu predstavu kao grčku tragediju, kao strahotu, tiraniju muškaraca nad ženama, osobito u sceni istjeranja iz kuće. S druge strane grozno je i navaljivanje njezina brata da se odmah uda za drugoga bez obzira što ima petero djece. I to je strašna tragedija. Uspio sam to napraviti u Sarajevu, gdje smo jako loše prošli.

Kao i u drugim državama na prostorima bivše Jugoslavije, u kojima se živi na nacionalnoj bazi, što si više Hrvat, to si bolji, što si više Srbin, to si bolji, što si više Musliman, to si bolji, i tako svatko na svojim prostorima. Kao da smo mi s rođenjem odlučili da budemo Židovi. To je sve dato od mame i tate. Vjera je u Sarajevu tada bila dosta jaka, a mene nije zanimalo da li se na sceni moli boga ili ne. I inače me u životu ne zanima tko je koje vjere, jer to su stvari nečije intime i nečega oko čega ne treba razvijati zastavu. Tako mi se dogodilo da im je tamo smetalo što sam izbacio moljenje boga na arapskom. No, mene je zanimala tragedija tih likova.

Imao sam sreću, kako je Ogrizović još hrvatski pisac, da smo gostovali na Marulovim danima i da smo doživjeli ovacije, i da su to ljudi primili objeručke. Bili smo ipak uskraćeni, jer u žiriju su bili ljudi kojima je nešto drugo važnije u životima. Slavica Radović dobila je nagradu za scenografiju, ali mislim, prema reakciji publike, da je predstavu žiri trebao bolje vrednovati.

Hoćete li se okušati u filmskoj režiji i spremate li nove kazališne režije?

— Napravit ću film prema Hasanaginici. Svojedobno sam svoj filmski scenarij prilagodio za potrebe teatra. O Dušanu Kovačeviću imam visoko mišljenje kao o komediografu i satiričaru, i želim postaviti Balkanskog špijuna, u kojem će glavni lik biti žena umjesto muškarca. Želim rasnu komediju, volio bih da se publika smije, ali i da razmišlja tijekom predstave. Često se puk smije glupostima, i to je dobro. Htio bih napraviti pučku predstavu koja će se igrati najmanje dvjesto puta. Uvijek prorokujem za neku svoju predstavu kad mislim da je dobra, nikad nisam bio protiv toga da se nešto može proreći koliko god nije egzaktan taj naš posao.

Ne znam još gdje ću to raditi. Po prirodi sam inertan, ali kad uđem u posao, onda sam aktivan i ambiciozan. Meni uvijek treba neko vrijeme. Ja sam jedan roman dramatizirao petnaest godina prije postavljanja na scenu. No, kad uđem u posao, onda sam i prema sebi i prema drugima previše zahtjevan.

Što smatrete bitnim za uspjeh filma?

— Znamo da se u svijetu rade milijuni filmova, da ima na milijune neuspješnih, a vrlo malo uspješnih, i stvar je toga što je nekome dobro, a što nije dobro, ali ukusi se slože oko nekih filmova, pa onda taj film uspijeva. Na žalost, ako u nas film vidi dvije, tri tisuće ljudi, to je uspjeh, što je strahota, a ja bih želio napraviti film koji mora pogledati barem pola milijuna, ne samo u Hrvatskoj. Mislim da nikada ne trebamo napraviti film koji govori o Hrvatskoj ili o bilo kojoj državi. Film govori uvijek o ljepoti, ružnoći, poštenju, nepoštenju, znanju, neznanju. Nisam pobornik art-filmova, jer film mora biti takav da je gledljiv, da privuče u svoju priču.

Napravio bih prvo mali niskobudžetni film da vidim mogu li ja to napraviti, ne samo kao zanat, stol koji ima četiri noge, nego stol koji ima sve što treba i još nešto više od toga. Ako vidim da mogu, a to će vidjeti i drugi, onda ću raditi dalje. To bi trebala biti ulaznica za jedan lijep i velik posao.

Ljudi iz produkcije trebali bi raditi svoj posao. Ako bih ja morao trčati okolo na sve strane, animirati ljude, tražiti sponzore ili moljakati državne ustanove u toj trci izgubio bih energiju za glavnu trku, a to je umjetnost. Mislim da će se naći ljudi koji će to obaviti za nas, kako bismo se mi bavili samim snimanjem filma.

Film je čudesna čarolija, ludost, jer je tako važno da li sam u kadru od obrva do brade ili od čela do prvoga gumba. Tu se stvara umjetnost. Ako je nekome svejedno ovo što sam rekao, onda tu nema filma. Ako se radi scena u jednom kadru kao u teatru, to nije dobro. Nekad treba samo raskadrirati, naći nečije oči, nečiju čašu, nečiju ruku. U tome je zaluđenost tim poslom i tu se vidi da li je netko zanimljiv ili ne. U nas je česta nepripremljenost. Ja još ni jednom nisam radio hrvatski film, a da sam pritom vidio storyboard. Nisam vidio nigdje nacrtano ono što će biti u filmu, dakle kostur filma. Film zahtijeva fantastičnu pripremljenost da se kad dođeš u situaciju snimanja onda možeš igrati, a ne doći i pitati da li bi kamera bila dobra ovdje prema prozorima ili prema zidu. To je stvar improvizacije i to oduzima mnogo vremena. Čovjek se u svakom poslu treba tako spremiti i mislim da ću se i ja spremiti tako, napravit ću sam svoj storyboard, iako ne znam sjajno crtati. Kad sve to završim, onda ću raditi s direktorom fotografije, koji je silno važan, nekih dvadeset pet dana, pa ćemo opet kadrirati. Dakle, doći ćemo apsolutno spremni za trku, koja nije najvažnija u životu. Mislim da je gangsteraj od ove države uzeti milijun i pol maraka i napraviti loš film, to je u najmanju ruku neodgovorno. Možda i ja budem među tim neodgovornim i gangsterima, ali moram pokušati i mislim da to mogu napraviti.

Kad krećete s pripremama za snimanje?

— Vidjet ćemo ako bude zdravlja i neke potpore. Mislim, kad bih se odlučio da budem aktivan, da bih vrlo brzo dobio film. Onda mi se može dogoditi da umrem radeći na tom filmu, ne kao stvarna osoba, nego kao režiser. Očekujem pravi dogovor s producentom i imam ljude koji bi htjeli raditi. Htio bih raditi s nekim određenim ljudima, što mislim da je dobro, ali ako hoćeš izabrati svoju momčad, onda je to dosta teško i čim napraviš mali kompromis, i kažeš da umjesto ovoga može biti drugi, to više ne valja. U teatru i filmu kaže se da se bez onoga koga nema može, i to je istina. Ali ako ga ima, onda se mora s njim pokušati. Mora se poštivati koncept da bi se došlo do pravoga rezultata i onda opet nisi siguran hoće li biti dobar rezultat.

Jeste li očekivali da će Ničija zemlja, u kojoj ste glumili, imati takav uspjeh?

— Da budem iskren, nisam. To je ono što sam govorio: kad se sastavi nešto pristojno, dobro, pošteno, tu još mora biti i dosta sreće...

Vi ponekad odete u kino, sjećam se da sam vas vidio na Plesu u tami...

— Ne idem baš često u kino, ali idem gledati neke filmove i autore. Glumica iz Ničije zemlje, koja je umrla prije nekoliko dana, igrala je i u filmu Lomeći valove. Ples u tami išao sam gledati zbog Larsa von Triera. Nekada gledam filmove zbog režisera, nekada zbog samog filma ili zbog glumaca. Dancer in the Dark malo je težak film. Krivo mi je bilo da je on, koji je ustanovio Dogmu, prekršio svoja pravila.

Možda sam i ljubomoran na naturščike, iako mislim da trebaju ponekad igrati, ali bi mi bilo draže da sam umjesto Björk gledao glumicu koja je igrala u Lomeći valove jer se u naturščika događa da odu predaleko. Kao što liječnik katkada propiše dobru terapiju, a mudri liječnik katkad dade krive trave, preporuči bolesniku da pije petrolej ili slične gluposti, čini mi se da bi glumci trebali biti ti koji interpretiraju neku ulogu, a ne neka osoba koja je već malo pomaknuta u svom životu. Onda se kod mene javi ta ljubomora. Za Björk se ne može reći da je loša, pokupila je niz pohvala, ali ja sam da se tim zanatom bave koji razumiju taj zanat. Meni bi bilo sjajno da je ona tako sjajna da se prestala baviti pjevanjem i da je postala velika svjetska glumica. Ovako je to samo izlet, koji može biti zgodan, koji je dobro napravljen, to je za mene veliki film velikog režisera, ali žao mi je da tu nisu ljudi koji od toga žive.

Koje redatelje volite, koji su vam filmovi najdraži?

— Mogu reći da mi se sviđa Život je lijep, Piano, od manjih i simpatičnijih Svlačenje do kraja, Laži i tajne, Billy Elliot, Poštar. Ne mislim da režiser mora biti dobar u svakom filmu, negdje se promaši, tako mora biti. Imao sam sreću da sam ove godine na Ljetnim igrama vidio Nekrošiusova Othela. Meni je bio drag njegov Ujak Vanja, koji je igrao u Gavelli, a Othelo me potpuno zgazio u pozitivnom smislu, dao mi nadu da je posao kojim se mi bavimo potreban, da može biti bolji. Tako se dogodi i kod filmova. Često, budući da sam tako malo ambiciozan dok ne dođe do projekta, vidim da su u nekim filmovima već odigrane neke moje ideje pa ja to više ne mogu napraviti, a to je samo znak da mnogo ljudi na ovome svijetu slično misli i onaj koji dobije mogućnost da svoj projekt napravi prije će ga pokazati. Zbog nemogućnosti da se film napravi on bude zakasnio. Što ćemo, tu živimo, u ovoj zemlji, i na to moramo pristati.

Zlatko Vidačković