Spavajte i dalje...

Spavajte i dalje...

Umjetnikove poruke upućene su i samim stručnjacima, većini s pravom, koji rade u pojedinim ustanovama, a i kolegama umjetnicima ili arhitektima, glumcima, gradskim dušobrižnicima, dakle širokom dijapazonu pojedinaca involviranih u kulturnu djelatnost naše »male« zemlje. Zanesenih pregalaca među njima doista ima malo, a još se manje čuje njihov glas u sveopćoj magluštini mediokritetske svakidašnjice i dominirajuće prevlasti kičerskog ukusa i skorojevićkih rješavanja vitalnih pitanja za opstanak i revitalizaciju nekada postojećeg kulturnog identiteta grada, što nam ih nameću novopečeni bogatuni i moćnici bez korijena i baštine

Kada nam umjetnici odašilju slične poruke poput »Glibili i dalje u istom blatu« ili »I ne probudili se do daljnjega«, kako je to 2000. u Rovinju i Rijeci učinio Željko Kipke svojim slikama na izložbi »Kletve i brojevi« — upućenima odabranim kulturnim ustanovama/administracijama grada Zagreba, možda je to doprlo do nečije svijesti, ali vjerojatnije je da su oni najpozvaniji samo odmahnuli rukom i slatko se nasmijali dobroj dosjetki.

Zašto bi se probudili? Pa mi smo pametniji od svih, mi sve znamo najbolje, mi imamo najbolje arhitekte, projektante, izvođače.... tko zna što sve nemamo najboljega i što sve ne znamo najbolje na svijetu,... »od stoljeća sedmog«...

»Tamo gdje je naizgled sve u najboljem redu, ali gdje vrijeme ili, nedaj bože, neka promjena, nemaju većih izgleda«, piše umjetnik.

Umjetnikove poruke upućene su i samim stručnjacima, većini s pravom, koji rade u pojedinim ustanovama, a i kolegama umjetnicima ili arhitektima, glumcima, gradskim dušobrižnicima, dakle širokom dijapazonu pojedinaca involviranih u kulturnu djelatnost naše »male« zemlje. Zanesenih pregalaca među njima doista ima malo, a još se manje čuje njihov glas u sveopćoj magluštini mediokritetske svakidašnjice i dominirajuće prevlasti kičerskog ukusa i skorojevićkih rješavanja vitalnih pitanja za opstanak i revitalizaciju nekada postojećeg kulturnog identiteta grada, što nam ih nameću novopečeni bogatuni i moćnici bez korijena i baštine. (Preporučam pogledati u knjigu: Radovana Ivančevića Za Zagreb (... suprotiva mnogim), izdanje Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Biblioteka suvremene umjetnosti, Knjiga XI, Zagreb, 2001.).

Razara se što se stigne — na malo i na veliko — konkretno i apstraktno. Toj razornoj mašineriji što je uslijedila nakon jednako tako sveuništavajućeg ratnog i poratnog ludila devedesetih godina, prisustvujemo nažalost i dan danas. Zato se mogla desiti ta intelektualna i duhovna erozija brojnih naših gradova izgubljenog ili uništenog urbanog identiteta, pogotovo onih izvan velikog centra kakav je na primjer Zagreb, premda ni on naravno nije imun na tu dramatičnu devastaciju. Zato nas ne treba čuditi problem droge i besperspektivnosti mladih u gradovima poput Splita, Zadra, Šibenika... Čakovca ili Bjelovara... i Zagreba, problem nezaposlenosti, sveopća bijeda i siromaštvo građana. Ne znam ima li u Vukovaru tako dramatičnih problema s drogom, ali tamo su još bolniji oni psihotraumatski problemi njegovih stanovnika koji svoj grad još uvijek ne mogu ponovno osjećati svojim, a o kojima kao da nitko ne vodi računa. O stvarnim (dakle ne o onim lažnim) herojima — braniteljima Domovine da i ne govorimo! Njihova tragedija i nevolje vrište do neba.

Tko kome radi o glavi

Kod nas umjetnici rade o glavi umjetnicima (tako HDLU na primjer skida s liste relevenatnih izlagačkih mjesta čitav niz galerija po Hrvatskoj od kojih mnoge djeluju čak u sklopu vrijednih muzejskih institucija, a sve bez jasnih i objavljenih kriterija ili zakonske regulative koja bi im opravdavala takvo ponašanje), povjesničari umjetnosti rade o glavi svojim kolegama po struci — i unutar struke i izvan nje, kako tko stigne, likovni kritičari se uglavnom lišavaju vlastitoga stava ne bi li ostali na bijednim honorarima svojih povremenih »kritičarskih« osvrta, ili se prilagodili i ugodili trenutačno prevladavajućem trendu ili utjecajnim moćnicima/platišama, kako bi i dalje ostali na mršavim ili bogatim (kako komu uspije!) jaslama javnih glasila u kojima su se pozicionirali, poneke gradske strukture hrvatskih gradova jedva dočekaju da počnu skidati s liste financiranja pojedine programe, koje je netko pozvan ili nepozvan proglasio nerelevantnima, jer među njima rijetko sjede ljudi koji se razumiju u kulturu i umjetnost i imaju hrabrosti misliti svojom glavom (pa komu to uopće treba?), i tako unedogled, moglo bi se nabrajati još štošta.

Nove inicijative

Zašto sad’ sve to pišem? Zato jer sam ponovno našla neke vijesti o nekim novim muzejima koji se otvaraju u svijetu, pa me ponovno boli naša nemila svakidašnjica. U Washingtonu se otvara »Muzej špijunaže« (The International Spy Museum, Washington D. C.) koji će bez sumnje sjajno uspjeti, a već unaprijed se zna da će se financirati sam zahvaljujući atraktivnosti građe i relevantnosti ljudi koji su ga osmislili. U Manchesteru je pred otvorenjem »Britanski Imperijalni ratni muzej« (Imperial War Museum North)... da spomenem tek najnovije. O Renzu Pianu i Muzeju suvremene umjetnosti u Sarajevu neću govoriti, hvala Bogu da ide ovako obećavajuće kako ide, jer na koncu konca taj se muzej s pravom najavljuje kao buduća senzacija na bijeloj karti muzeja suvremene umjetnosti na jugu Europe (Balkana). O našem zagrebačkom novom muzeju nigdje ni riječi! Tako nam i treba, važniji su oni bolji, kojima entuzijazam i vizionarstvo još uvijek nešto znače, a kod nas su pobijedili oni »jači«, uglavnom birokrati, kojima sve to ne treba i koji još ne znaju kakva je uloga i kulturološka vrijednost muzejâ suvremene umjetnosti u današnjem svijetu i zašto nam takav muzej nasušno treba, kako bi stvarno revitalizirao i snažno povukao u budućnost (kulturnu, gospodarsku i turističku) sudbinu jednoga grada — »metropole«, kako se voli reći za Zagreb, i njegovih stanovnika, pa i cijele regije, koji žele postati relevantnim kulturnim mjestom na karti ujedinjene Europe u nastajanju. Zagreb — »Europski grad kulture« (!), za koju smo to godinu planirali kandidaturu?

Vratimo se zato Manchesteru. U The New York Timesu Alan Riding piše o »Sjevernom Britanskom Imperijalnom ratnom muzeju« (sjeverni, kao muzej-satelit već postojećem takvom muzeju u Londonu), koji se uskoro otvara u Manchesteru, u Engleskoj. Taj grad »koji je skoro cijelo jedno stoljeće slovio kao industrijski i komercijalni pogonski motor Britanske imperijalne moći, ponosno i snažno mjesto, nakon bombardiranja tijekom Drugoga svjetskog rata, te gubitka svojih kolonijalnih tržišta i zatvaranja predionica pamuka, bilježio je dugi period tonuća u jednu tešku ekonomsku depresiju. Konačan udarac zadala mu je bomba I. R. A.-e koja je 15. lipnja 1996. raznijela veliki areal donjega grada manchesterskog središta. Kao da je baš ta bomba izazvala njegovo ponovno buđenje«, piše Riding. Poput mnogih sličnih iznemoglih gradova, Manchester je također odlučio upotrijebiti upravo kulturna zdanja koja će projektirati poznati svjetski arhitekti, kao nove motore njihove urbane regeneracije.

Kao primjer im je poslužio Guggenheim-muzej u Bilbaou arhitekta Franka Gehryja (netko će reći, opet taj nesretni Gehry!), koji je utjecao na cjelokupni razvoj ovog sjevernog španjolskog — baskijskog grada. Obnovio ga je u svakom pogledu, gospodarskom, urbanističkom, turističkom, kulturološkom, općerazvojnom, u lokalnom i u regionalnom smislu. Bilbao je danas grad koji diše novim životom od kada tamo postoji Gehryjev muzej.

Muzeji u svijetu: spoj novca, kulture i duha

Koga je izabrao grad Manchester? Daniela Libeskinda, još jednog arhitekta koji je polarizirao i stručnjake i obično građanstvo, također jednoga od vizionara novoga doba i u duhovnom kontekstu snažnoga promotora jednog novog viđenja povijesti i umjetnosti, te uloge grada u novoustrojenom globalno shvaćenom svijetu. Libeskindov »Imperijalni ratni muzej« u Manchesteru (45 milijuna $), koji će se otvoriti ovoga mjeseca, ponovno je snažna skulpturalna kompozicija jednako dramatična poput Židovskog muzeja u Berlinu, o kojem smo već mnogo pisali, i trebao bi postati simbolom ponovnog rođenja ovog posrnulog britanskog grada.

»Bacio sam keramički čajnik u plastičnoj vrećici kroz svoj prozor«, kazao je u jednom intervjuu Daniel Libeskind. »Imao sam ideju o svijetu kao o nečemu krhkom, ali htio sam ujedno vidjeti kako se on lomi. Dobio sam strukturalne krhotine perfektne geometrije i vidio da bih mogao odabrati tri komada koji bi bili dovoljni da predstave cijelu zaobljenost svemira. Bio sam svjestan i svjetla samog mjesta. Ovdje često kiši. Krivulje daju živost građevini.«

Tri odabrana komada postala su tri sukobljena polja: 95 stopa visoki toranj nalik na snažno jedro predstavlja zrak, široki zavojiti krov koji pokriva cijeli izložbeni prostor, predstavlja zemlju, a manji udubljeni dio u kojem se nalazi restoran s pogledom na kanal, predstavlja vodu.

Kao što je svojim cik-cakom u Židovskom muzeju u Berlinu Libeskind pokušao dezorijentirati posjetioce, ovdje on zakrivljenost krova ponavlja na podu izložbenog prostora. »Ustvari, kako se krećete prostorom, mislim da ta zakrivljenost pomaže da se orijentirate gdje ste. Mnogi ljudi ni ne znaju da je to zaobljeno, oni samo osjećaju da je nešto drugačije«, kaže Libeskind.

Tolika žurba da se muzej otvori još ove godine uvjetovale su velike sportske Igre Commonwealtha (Commonwealth Games), koje će privući atletičare iz 72 zemlje svijeta u novi elegantni stadion izgrađen u tu svrhu, koji je koštao 115 milijuna $, a kojeg su za tu priliku projektirali Arup Associates. U Velikoj Britaniji nije samo državna lutrija ta koja bitno pomaže i sponzorira kulturu i umjetnost (sjetimo se samo Novog Tatea u Londonu, ali u slučaju Manchestera nisu prihvatili financiranje zbog neslaganja s Libeskindovim projektom), nego i sportske atrakcije potpomažu kulturne projekte ovako velikoga zamaha, pomoću kojih i jedan industrijski grad poput Manchestera naglo skače u 21. stoljeće — kao stoljeće kulture i umjetnosti, ako je suditi po mnogim sjajnim novim muzejima u posljednje vrijeme izgrađenima u svijetu. Nama ostaje da i dalje sanjamo, ili spavamo, kako kaže Kipke, čekajući poput Trnoružice, ovoga puta možda sasvim nestvarnoga princa iz bajke.

Nada Vrkljan-Križić