Spajanje nespojivog

Spajanje nespojivog

Što se dogodilo Haroldu Smithu?, red. Pete Hewit

Britansko-američka produkcija Što se dogodilo Haroldu Smithu? (Whatever Happened to Harold Smith?, 1999) karakterističan je primjerak miš-maša, uradak u kojem su na posve neumješan pa i neumjestan način izmiješani svakojaki teško spojivi sastojci, za čije bi funkcioniranje trebali daleko veći autorski talenti od onih malo znana režisera Petea Hewitta i scenarista debitanta Bena Steinera.

U središte filmskih zbivanja smješten je tinejdžer Vince Smith, koji se po završetku srednje škole 1977. zaposlio u odvjetničkom uredu i tu zaljubio u nešto stariju kolegicu Joannu. Vince je zaljubljenik u Johna Travoltu i disco, a Joanna u Sex Pistolse i punk. Iznenada, Vinceov otac Harold razotkriva svoje telepatske i telekinetičke sposobnosti i postaje medijskom zvijezdom. No svojom vještinom nehotice skrivi smrt troje staraca pa završi u zatvoru, gdje pokuse s njim i na njemu izvodi ugledni znanstvenik, dr. Robbinson, inače Joannin otac.

Takva priča autorima je poslužila kao polazište za nešto što bi se žanrovski trebalo odrediti kao pomaknuta komedija, (donekle) na tragu poetike Ealing-filmova i s natruhama kaprijanskog svijeta. Problem je, međutim, što film sadrži posve disparatne sastojke, u rasponu od socijalno-obiteljske drame s humornim elementima, preko filma nostalgije, SF-a, mjuzikla i tzv. omladinskog filma, do naposljetku izravne komedije; ti bi se elementi u učinkovitu cjelinu mogli sklopiti samo s naglašenom, ali ne tek trendovskom, postmodernističkom sviješću svojih autora i već spomenutom darovitošću, no tvorcima filma oboje je bilo uskraćeno. Težnja za spajanjem nespojiva osobito je iritantna u dva slučaja. Prvi je ljubavno spajanje Vincea, koji je, utjelovljen u glumački slabašnom Michaelu Leggeu, ne samo izrazito balav za svoje godine (ne biste mu dali više od šesnaest), nego i priglup, sa starijom i znatno zrelijom Joannom, koju glumi darovita Laura Fraser, poznata iz Izgubljene prtljage, debitantskog redateljskog ostvarenja nizozemsko-američkog glumca Jeroena Krabbéa. Što je ozbiljna djevojka poput Joanne vidjela u nedoraslu klincu poput Vincea autori se i ne trude objasniti. Ili možda smatraju da je samim tim što je pankerica dovoljno kvalificirana za neozbiljnost i nezrelost.

Potrošeno vrijeme

Tu već stupamo na tlo drugog, posebno iritantnog, slučaja spajanja nespojiva, a to je poistovjećivanje disca i punka. Vince doslovno u trenutku od disco-zaljubljenika postane pankerom, što je autorima filma normalno jer po njima oba su ta pokreta tek prolazni mladenački trendovi. Autori koji nisu sposobni osjetiti ni shvatiti dubinske senzibilne i svjetonazorne, u krajnoj linji i političke razlike između pripadnika disco- i punk-pokreta, ali su zato na kraju filma sposobni inscenirati ridikuloznu sekvencu u kojoj se pankeri masovno preobrate u disco-fanove, a još sve to pokušavaju upakirati u štosne komedijske tonove, takvi autori doista ne zavređuju da se na njih i njihov film troši suviše riječi.

Ipak, istini za volju, recimo na kraju da film ima i ponešto dobrih trenutaka. Na primjer prizori iz života obitelji Robbinson, gdje pomaknuti pater familias (vrlo dobri Stephen Fry) beskrajno egoističnim altruizmom zapravo terorizira vlastitu obitelj (a to su žena i dvije kćeri, što čitavoj stvari daje finu mogućnost feminističke interpretacije), imaju u sebi potrebnu dozu intrigantnosti, no lišeni daljne razrade i umetnuti u neprikladan kontekst cjeline filma oni su sasvim izgubljeni, uludo potraćeni. Naposljetku, nemoguće je izbjeći zaključak da je i kritičar gledajući Što se dogodilo Haroldu Smithu? nešto uzalud potrošio, upravo potratio, a to je njemu tako dragocjeno vrijeme.

Damir Radić