Snovi u Đavoljem loncu

Snovi u Đavoljem loncu

Livio Badurina, glumac koji ima i najteže transformacijske zadaće ove predstave, do izražaja najviše dolazi u sceni polemike, gdje kao predstavnik judaizma nagovara Hazare da se stope s njegovim narodom

Hazarski rječnik, po motivima romana Milorada Pavića, red. Tomaž Pandur

»...možda sanjati«, glasi jedan od čuvenih citata sanjača koji se zbog strave zbilje nije mogao prepustiti snovima. Koliko je pogubna nesanica, fiziološki i psihološki u gotovo jednaku omjeru, istraživali su na mnoge načine gurnuti s onu stranu uobičajena rasporeda jave i sna od postanka svjesnosti. O snu se jednako tako pisalo i sanjalo, čekalo ga se i remetilo vizijama na granici fizičke senzacije ili maglovitim sjenama što nestaju, s tragovima sjećanja, u času otvaranja unutarnjih kapaka. Kako je početnica za čitanje snova, kao i studija o njihovu značenju, napretek, predstavu Tomaža Pandura prema Hazarskom rječniku Milorada Pavića ne bi trebalo dodavati ionako preopsežnu korpusu — sama predstava to i ne zahtijeva. Naime, već je dovoljno dobila na važnosti po nekoliko izvanjskih odrednica: kao predstava kojom se Pandur vratio u područje gdje je prije trinaest godina kazališno počeo, kao iznimna koprodukcija kazališta, sponzora i festivala Slovenije i Jugoslavije, kao predstava oko koje se podigla zavidna medijska buka i zanimanje publike i prije nego što je u lipnju sinula beogradska premijera, a u rujnu i ljubljanska.

Potražnja je uvjetovana ponudom, raskošnom kako je to uvijek slučaj kad predstavu potpisuje nekadašnji Wunderkind slovenskoga glumišta — bogatstvo vizualne građe u Hazarskom rječniku, ili slovaru, dovoljan bi bio razlog za komercijalni uspjeh predstave, no pridoda li se kontroverzama optočen, a mitovima pre-i-podcjenjivanja i prekriveni predložak, internacionalna glumačka i suradnička ekipa, i specifično ozračje sanjiva kazališnog projekta u kojem redatelj sanja svoj dream team koji igra snove i lovce na njih i poziva gledatelje na zajedničko sanjanje... stvar je morala uspjeti.

Dramaturško pojednostavnjenje

Međutim, za Pandurovu predstavu nije potrebno kopati po originalu. Pavićev original, koji ga je prema vlastitom priznanju od »najnečitanijeg pretvorio u najčitanijeg pisca«, složena je konstrukcija poput Tolkienova monumenta, pa na sličan način kao Jacksonov film i Pandurova predstava funkcionira i bez predloška, autonomno na način kvalitetnoga scenskog ostvarenja. Najveća zasluga pritom pripada dramaturškom timu, zanimljivo podijeljenu na adaptatore Liviju i Tomaža Pandura, dramaturginju Liviju Pandur i dramatizatora Darka Lukića. Usprkos mogućoj terminološkoj zbrci i preklapanjima, navedenom je timu uspjelo iz palimpsestnog troknjižja Hazarskog rječnika usustaviti protočnu scensku radnju, koja roman-leksikon u čitanju tragova izmaštana naroda prati u sličnom vremenskom luku stoljeća, religija, povijesti i mitova, dakle jave i sna. Tako predstava u metalnoj areni na plesnom podu pijeskom ispisuje luk od dana izvedbe do devetog stoljeća, da bi se preko sedamnaestog vratila na početak. Točan fabularni slijed Pandurovih slika-snova ispisati bi mogao samo čitatelj koji je tražio razliku između muškog i ženskog izdanja Pavićeva romana, no povijest Hazara čitana iz predstave ipak ima nekoliko čvrstih točaka. Nakon nasilne smrti posljednjeg istraživača Hazara, klepsidra se vraća na ljubav kraljevne Ateh i jednog od lovaca na snove, sekte koja je izumrla, kao i narod Hazara zajedno s jezikom i kulturom, kada je njihov kagan, vrhovni vladar, odlučio prihvatiti jednu od tri monoteističke vjere pupka svijeta. Tragovi koje ostavljaju preostali pripadnici sekte i naroda, a koji su iz zbilje emigrirali u snove, od tada slijede sve do našeg vremena, kad i posljednjega među njima ubija potomak samoga Vraga.

Poetične slike

Na takvu scenariju ekipa je snova mogla raditi koliko i što je htjela — Pandur je produkcijom Festivala Ljubljana, beogradskog Ateljea 212 i vlastite udruge Pandur Theaters imao otvorene ruke, pa je za prominentni par izabrao mlade beogradske snage Jelenu Đ okić i Sergeja Trifunovića, koje dio hrvatske publike poznaje iz gostovanja Ateljea u Rijeci ove (Leda) i pretprošle (Porodične priče) godine. Jelena Đ okić mlada je glumica poetične pojave, koja ipak do izražaja ne dolazi u masovkama, usprkos sigurnosti i zavodljivosti uloge kraljevne Ateh, dok Trifunović plijeni pozornost osornom gestom i nametanjem, također ulogom opravdane, sirove muževnosti. Kao središnji par predstave oni djeluju skladno u snovitoj okolini što ne zazire od krvavih sukoba i kopulativnih pretjerivanja, kakve su bez sustezanja i ne ostavljajući mjesta sumnji odigrali Jelisaveta Sablić i Petar Božović. U ornamentima snovitih scena, kojih u strukturi predstave ima više nego budnih i gdje svjetlo Trija Lux te glazba Richarda Horowitza i Sussan Deyhim dosežu multikulturalnu zasićenost pandemonija podsvijesti, iskazuje se izabrana momčad beogradskih uglavnom studenata glume, s kojima je koreografiju uvježbao Edvard Clug, a posebna je dionica ljudskoga pergamenta ostavljena za Ronalda Savkovića, zagrebačkog baletana koji je trenutno jedan od najboljih u Europi.

Zbilji Hazarskog rječnika, u kojoj se iskazuje provjereni kostimografski duo Svetlana Visintin i Leo Kulaš, ostavljene su glumački manje izražajne kreacije, kao što je pregrijana igra Dragana Mićanovića, utišanost Leeja Holmesa i samozatajnost Tihomira Stanića. Livio Badurina, glumac koji ima i najteže transformacijske zadaće ove predstave, do izražaja najviše dolazi u sceni polemike, gdje kao predstavnik judaizma nagovara Hazare da se stope s njegovim narodom. Razrješenje te zbiljske scene, u kojoj u tri čamca scenografa Marka Japelja stoje predstavnici religija oko neodlučna ali neizbježivosti odluke svjesna kagana Petra Božovića, dolazi poslije u jednoj od završnih i sigurno jednoj od najpoetičnijih. Tada Ateh Jelene Đ okić, svjesna da je bilo koja odluka početak izumiranja njezina naroda, biva odnesena u jednom od čamaca, da bi poslije i vokalno savršeno realizirala alegoriju zatiranja jezika.

Mitski elementi Hazarskog slovara, koje je redatelj nadopunio odjavom predstave iz usta samog Vraga Svetozara Cvetkovića i odlaskom gledatelja iz metalne arene snova preko pijeska na kojem su i sami ostali upisani, iako ne zadugo, po scenskoj razradi nastavljaju niz Pandurovih predstava zbog kojih je postao jedna od ikona slovenskog teatra devedesetih. Vratio se u njega, preko Ljubljanskog Grada, kao da stanke nije ni bilo.

Igor Ružić