Snaga malog epa

Snaga malog epa

Dorta Jagić, Tamagochi mi je umro na rukama, Meandar, Zagreb, 2002.

Dorta Jagić jedna je od najboljih naših mladih pjesnikinja. Diplomantica na isusovačkoj bogosloviji za svoj prvi rukopis Plahta preko glave dobila je nagradu Goran, a njezina druga knjiga, koju sad imamo ispred sebe, sadrži mnogo izvornih i zanimljivih stihova koji joj pribavljaju ovaj laskavi naslov. Dorta Jagić po mom mišljenju stoji sasvim ravnopravno uz naše najbolje pjesnikinje: Vesnu Biga, Luciju Stamać, Tatjanu Gromača, ili Andreu Zlatar (koja je objavila vrlo zanimljivu knjigu pjesama). Također, Dorta je agilna i na drugim područjima, bavi se režiranjem u amaterskom kazalištu (sjetimo se Lorke i njegova rada u amaterskom kazalištu) s kojim je često nastupala i dobila nekoliko nagrada. Riječ je o svestranoj, renesansnoj osobi, koja je u svakom slučaju zaslužila malo naše pozornosti.

Poezija Dorte Jagić na čudnoj je razmeđi. U isto vrijeme ima nešto što je veže za poeziju osamdesetih, jezični i konstruktivistički eksperiment, s pomalo umrtvljujućim rezultatima, a s druge strane otvara se pseudonarativnosti, mikroepici, takozvanom autorskom svijetu. Poezija je to puna shizofrenih elemenata, ali i poezija koja se pokušava skupiti, okupiti, konsolidirati, napipati temu u mraku, pronaći razlog svog postojanja i objasniti svoju bit.

Zoo fantastika

Poezija je to snažne metaforike koja povremeno stječe potpunu autonomiju i pretvara se u varijantu jezične poezije, da bi se vrlo brzo iznova okrenula u potrazi za nekim novim smislom i novim građenjem atmosfere i mikromitologije. Evo nekoliko primjera te bogate metaforike, na granici istinske bio- i zoofantastike: tako erotično da nam se neka modra magla diže iz korijenja zubiju, ili: tavanski prozori su zapravo najmlađi i najkrhkiji oblici anđela. Riječ je o sudaru koji se zbiva u metafori Jagićeve: organski se svijet upleće u predmetni, u mrtvi svijet predmeta, pa dolazi do najzačudnijih metamorfoza, do stvari kojih se ne bi zastidjeli ni takvi majstori kao što su Kafka (Preobrazba, Krtica), Poe, ili H. P. Lovecraft. Problem je jedino što su ti bljeskovi u poeziji kratki (riječ je ipak o mikroepici) i nedovoljno naglašeni, to jest okolina im smeta i djelomično ih guši viškom informacije — taj je šum ostatak tradicije jezičara, pjesnika jezičnog iskustva s početka osamdesetih.

Pitanje je zbog čega naša autorica ne krene još korak dalje u sjajni metaforični arsenal i golemu moć imaginacije, taj autonomni svijet preobrazbi, ne iskoristi na nekoj stabilnijoj fabuli? Zašto ne ode u čisti neoromantizam? Imam osjećaj da bismo onda dobili nešto nalik na visoko poetiziranu prozu ruske avangarde, primjerice prozu Jurija Oleše. Prozu punu kozmikomičnih rješenja, pomalo darkersku, ali zato ništa manje stvarnu — usprkos svemu, tema ili polazište mogao bi joj biti običan svakodnevni život.

Nešto što se zove tema

Takav je otprilike tek jedan ciklus u knjizi, onaj o putovanju na Filipine. Rađen je po uzoru na Michauxov putopis iz Ekvadora i pun je profinjena humora, autoironije i nevjerojatnih detalja koje može zapaziti samo vrlo osjetljivo oko, ili osjetljiva duša. Tematska usredotočenost daje mu snagu malog epa, priče koju nam pjesnikinja priča, upotpunjene cjeline.

Budući da je dosegnula vrh jednog tipa poetskog pisma i istražila njegove unutarnje zakone, možda bi joj ubuduće moglo još više koristiti da se djelomično odrekne prevelike bezazlenosti, koja uvijek u određenoj mjeri prati takva istraživanja. Onda bi se mogla okrenuti nečemu ozbiljnijem, nečemu što se zove tema — a od čega su svi modernisti bježali glavom bez obzira — kao što uostalom već čini u svojim pričama. To nipošto ne znači da se u potpunosti mora odreći otkačenosti, ili darkerskog senzibiliteta, to joj nitko ne može oduzeti.

Kad se ova mikroepika još dodatno izoštri, pronađe svoje razloge i kad se pretvori u pravu epiku, Dorta Jagić će kao autorica dosegnuti punu zrelost. Želim joj mnogo uspjeha u tome i vjerujem da ona može još više, jer sigurno ima dovoljno potencijala.

Rade Jarak