Smirnova za pamćenje

Rezultat se pokazao u savršenoj cjelovitosti i neprekinutosti glazbe, koja je, usprkos zaokruženim ulomcima unutar skladbe same, djelovala u jedinstvenom luku i očuvala svoj prirodni dah

Gotovo cijela prva polovica rujna u glazbenom je pogledu za Zagreb predstavljala vremensko razdoblje čiste suše. Drugi dio mjeseca — s gostovanjima Filharmonijskog orkestra milanske Scale pod ravnanjem Riccarda Mutija i orkestra Marijinskog kazališta iz St. Peterburga s Valerijem Gergijevim — daje nade da naši glazbeni organizatori, uz stjecaj sretnih okolnosti i pod kapom državne financijske potpore, povremeno ipak uspijevaju u organiziranju kakvog, kako to sami vole reći, »mega glazbenog događaja«. Takvi događaji inače slabo kamufliraju činjenicu da je hrvatska glazbena kultura na izdisaju, jer pod glazbenom kulturom jedne zemlje podrazumijeva se kvalitetno funkcioniranje njezinih glazbenih institucija, odnos poštovanja prema vlastitoj glazbenoj tradiciji, te ulaganje u vlastite realne umjetničke vrijednosti i potencijale (koji onda mogu biti i konkurentni izvozni produkt u europskom kontekstu), a ne samo spremnost državnog kapitala da ulaže u jednokratne uvozne produkcije, ma kako kvalitetne one bile.

Integralne izvedbe

Jedino što se stvarno dogodilo u zagrebačkom glazbenom životu u protekla dva tjedna bio je nastup violinistice Tamare Smirnove u zagrebačkoj katedrali, s dvije koncertne večeri na kojima je izvela integralnu zbirku sonata i partita za violinu solo J. S. Bacha. Koncert je imao dobrotvorni karakter (prikupljeni novac od dobrotvornih priloga išao je u korist obnove katedrale), a kako je prva večer održana 11. rujna, publika je zamoljena da se minutom molitve sjeti žrtava terorističkog napada na SAD koji se dogodio na isti dan prošle godine.

U Zagrebu se već dugo nije čula integralna izvedba Bachovih sonata i partita za violinu solo, pa je ovaj nastup Tamare Smirnove podsjetio na njezinu nekadašnju izvedbu tog djela i njezinu povezanost sa zagrebačkom glazbenom sredinom u kojoj je prije dvadesetak godina djelovala kao solistica i koncertna majstorica Zagrebačke filharmonije. Na jednom od svojih čestih povrataka u Zagreb nakon prijelaza u Bostonski simfonijski orkestar 1986, Tamara Smirnova godine je 1992. snimila spomenutu Bachovu zbirku, koju je Croatia Records kao dvostruki CD album objavila dvije godine kasnije. Tamara Smirnova, danas u punom procvatu svog raskošnog talenta, ponovila je ovo svoje dostignuće, darujući u dvije večeri zagrebačkoj publici koncerte iznimne umjetničke vrijednosti. Tu vrijednost zajednički čine njezina interpretacija i veličina Bachove glazbe.

Sonate i partite za violinu solo J. S. Bacha općenito se ubrajaju među temeljna repertoarna djela za taj instrument. Zajedno s ostalim instrumentalnim skladbama zauzimaju tek dio Bachove ogromne skladateljske ostavštine. U pregledu Bachovih kompozicija koji dugujemo njegovu prvom biografu J. N. Forkelu, sonate i partite za violinu solo uvrštene su u vrlo sažeto poglavlje o instrumentalnim skladbama, u kojem nas Forkel izvješćuje da »postoji malo instrumenata za koje Bach nije skladao«, kao i to da je većina takvih skladbi izgubljena. No, dodaje Forkel, »ostala su sačuvana dva glavna djela te vrste: šest violinskih skladbi bez pratnje i šest skladbi za violončelo, također bez pratnje«. Forkel još dodaje kako su najveći violinisti smatrali te kompozicije »najboljim načinom za poduku i osposobljavanje onih koji su željni znanja u ovom instrumentu«. Nastanak šest sonata i partita za violinu solo vezan je uz Bachov boravak u Köthenu, a sudeći prema izvorniku, one su i u osnovnoj njegovoj zamisli bile zamišljene kao ciklus. U tzv. »Köthenskom razdoblju« violina je, čini se, bila u središtu Bachovih umjetničkih preokupacija. On joj posvećuje još šest sonata uz obligatni čembalo, posebno virtuozno ispisanu dionicu u četvrtom Brandenburškom koncertu te solo dionicu violinskih koncerata u a-molu i E-duru. Kad se spominje Bachovo izvođačko umijeće, po čemu je uostalom i bio najviše cijenjen za života, misli se isključivo na njegovo majstorstvo u sviranju orgulja. Manje se naglašava činjenica da je bio izvrstan violinist, te da je neko vrijeme djelovao u Weimaru kao guslač i čembalist. Sve te okolnosti čine razumljivim Bachov interes za violinu kao solistički instrument, interes kojem zahvaljujemo nastanak ne samo jednog od temeljnih instrumentalnih ostvarenja baroka, već i violinističke literature uopće. Redoslijed sonata i partita, prema rukopisu iz 1720,. čuvaju i kasnije tiskana cjelokupna izdanja. Osim izvornog rukopisa, za Bachova je života nastalo i nekoliko prijepisa zbirke, među kojima najvažniji — između 1723. i 1734. godine — zahvaljujemo njegovoj drugoj supruzi Anni Magdaleni Bach. Za Bachova života zbirka nije tiskana. Krajem 18. stoljeća pojavila se u Parizu kao tiskani materijal fuga iz treće sonate, u sklopu violinske škole J. B. Cartiera. Cijela zbirka prvi put je objavljena u Bonnu 1802. godine. Tijekom 19. stoljeća slijedilo je više izdanja Bachova violinskog ciklusa, koja su se temeljila na različitim izvorima, a i objavljena su po različitim naslovima. Točan naziv »Šest sonata i partita za solo violinu« javlja se prvi put 1908. godine u kritičkom izdanju, što su ga prema Bachovu izvorniku uredili J. Joachim i A. Moser. To se izdanje općenito smatra odlučujućim korakom u vrednovanju i interpretiranju Bachova remek-djela, koje je, kako se s razlogom pretpostavlja, kao i njegov ciklus »Dobro ugođeni klavir«, imalo i pedagošku namjenu.

Kamen kušnje

Iz svega ovog proizlazi da su Bachove violinske sonate i partite prošle dugi put do svoje pune afirmacije i na širem glazbenom planu. Već gotovo dva stoljeća one predstavljaju izazov i kamen kušnje za svakog ozbiljnog violinista. Tamara Smirnova pokazala je ponovno da razinom svog violinističkog umijeća može prihvatiti taj izazov. Njezina duboka koncentracija omogućila joj je potpunu kontrolu nad izvođenjem tehnički vrlo zahtjevne i, pogotovo u polifonim strukturama, vrlo komplicirane Bachove glazbe.

To je povremeno dovodilo do bljeska jednog sasvim iznimnog, duboko proosjećanog tumačenja, koje se posebice manifestiralo u njezinoj interpretaciji druge sonate u a-molu, te treće partite u E-duru. Izvedba čuvena Chaccone iz druge partite u d-molu, na trenutke se činila prenaglašeno virtuoznog karaktera i s energijom koja je stalno forsirala pojačanje tempa. No u cjelini rezultat se pokazao u savršenoj cjelovitosti i neprekinutosti glazbe, koja je, usprkos zaokruženim ulomcima unutar skladbe same, djelovala u jedinstvenom luku i očuvala svoj prirodni dah.

Oba koncerta, vrlo dobro posjećena, moglo se doživjeti kao cjelinu, jer im je interpretacija Tamare Smirnove osigurala tu posebnu kvalitetu cjelovitog umjetničkog doživljaja. Bez želje za ikakvim pretjerivanjem, može ih se označiti kao koncerte vrijedne pamćenja.