Složeni minimalizam

Složeni minimalizam

Skladatelj glasove upotrebljava kao instrumente, pa ide tako daleko da traži od pjevača da titraju na jednom tonu ili izvode triler, da se ponašaju kao puhači i da, uopće, budu imitacija glazbenih zbivanja koja se ranije ili kasnije u partituri mogu čuti i u instrumentalnoj verziji

Koyaanisqatsi, Philip Glass

Redatelj i producent Godfrey Reggio u davnim je osamdesetima svoj eksperimentalni dokumentarac Koyaanisqatsi zamislio kao alarmantno upozorenje čovječanstvu. Upozorenje i dan-danas stoji, ali se na njega rijetko tko obazire. Tko zna kako ćemo svi skupa na kraju (ekološki) završiti?

Posvetivši prvu trećinu filma prirodnim ljepotama iz svih krajeva Zemljine kugle, Reggio se u drugoj i trećoj trećini užasava i divi svemu što je proizvod ljudskih ruku: eksplozijama, rovokopaču, električnim stupovima, velegradima, neboderima, atomskoj bombi, prometnicama i automobilima, ljudskoj zabavi, ruševnim zgradama, svemirskoj letjelici... Njegov film pripovijeda priču bez teksta iza koje ne ostaju pojedinosti nego opći dojam sazdan od njih.

Upravo je zbog toga u filmu Koyaanisqatsi besprijekorno profunkcionirala minimalistička glazba Philipa Glassa. Jer i ta je glazba sazdana od niza pojedinosti koje se grade jedna na drugu, a iza kojih na kraju ostaje samo sjećanje i opći dojam. No kada se u filmu iz nepregledna mnoštva (ljudi, automobila, građevina) konačno počnu izdvajati pojedinci, duboko uznemiruje tekst proročanstva na jeziku Indijanaca Hopi, kao što će na početku i na završetku filma uznemiriti u glazbu pretvoren filmski naslov (na Hopi jeziku ko. yaa. nis. katsi znači: »ludi život«; »nemiran život«; »život u raspadu«; »život izvan ravnoteže«; »stanje života koje zahtijeva drukčiji način življenja«).

Partitura Philipa Glassa u svakom slučaju funkcionira u filmu, ali i izvan njega. Riječ je o tipičnoj minimalističkoj glazbi koja se temelji na predlošku što se neprestano ponavlja i nadograđuje. Zbog postupne, ali uporne primjene načela adicije na jednostavne melodije i njima pripadajuće jednostavne harmonije (one su rezultat slaganja melodija u vertikalu), ali i zbog uporabe i aditivnog slaganja složenijih ritmičkih figura (napose zbog istodobne ili sukcesivne podjele dobe na dvije, tri, četiri i pet jednakih jedinica), Glassov se minimalistički jezik doima iznimno složenim. Osim toga, njegov aditivni princip obuhvaća i instrumentaciju. Pa se tako, uz dominantan zvuk električnih orgulja, u partituri u vertikalu slažu orkestralni zvukovi i sintetski zvukovi stvarajući zanimljivu i privlačnu zvukovnu mješavinu. Ipak, isticanje prirodnoga zvuka gudača uz prikaz automobila i prometnica, a ne uz prikaz, recimo, vodopada i oblaka, donekle iznenađuje stvorenim kontrastom prirodno-neprirodno. No postupak objašnjava opći filmski kontekst koji je sav sazdan od takvih kontrasta (Reggio se i užasava i divi ljudskim tvorevinama — od žitnih polja do gomila smeća u gradovima).

Glasovi kao instrumenti

Instrumentaciji pripada i uporaba glasova. Tijekom cijeloga filma (osim na kraju i na početku gdje se čuje u glazbu uobličen jezik Indijanaca Hopi) skladatelj glasove upotrebljava kao instrumente, pa ide tako daleko da traži od pjevača da titraju na jednom tonu ili izvode triler, da se ponašaju kao puhači i da, uopće, budu imitacija glazbenih zbivanja koja se ranije ili kasnije u partituri mogu čuti i u instrumentalnoj verziji.

Dakle, Glassova partitura besprijekorno funkcionira unutar šest brojeva (Koyaanisqatsi, Vessels, Cloudscape, Pruit Igoe, The Grid, Prophecies) objavljenih na soundtracku i može se i izvoditi i slušati bez filmske slike. No, za sâm film to se ne može reći. Niz dokumentarnih slika prozvanih Koyaanisqatsi ne bi funkcionirao bez glazbe. Bez obzira na to što ih je redatelj pomno slagao, bez obzira na to što se svaki filmski kadar posebno može promatrati poput razglednice i bez obzira što se redatelj Reggio poigrao s mogućnostima ubrzavanja i usporavanja filmske slike stvarajući na taj način od snimljenih posve nove i u zbilji nikada viđene prizore. Bez glazbe to su mrtve slike. Međutim, postavljena uz niz kadrova-razglednica, Glassova glazba djeluje pokretački te doista pripovijeda priču koju je redatelj naumio gledateljima ponuditi samo u vizualnom obliku. Auditivni dio filma (a zvučnu vrpcu čini isključivo glazba) važan je narativni element, bez kojega film jednostavno ne bi mogao tako dobro komunicirati s publikom.

Povremeno se čini da se ubrzane slike zajedno s glazbom ubrzavaju i usporavaju, premda je smjer ubrzanja slike jednoličan i uvijek isti, dok se glazba stalno kreće naprijed-natrag. Na kraju, zbog vizualnog i auditivnog ubrzanja (s time da su dva ubrzanja različita), postaje naporno gledati film (aluzija na globalno ubrzanje /života?/!), te se naglo zaustavljanje na početnom motivu Koyaanisqatsi i svemirskoj letjelici koja eksplodira pri neuspjelu polijetanju doživljava kao olakšanje. A zapravo je riječ samo o još jednom velikom kontrastu, o kojem ekološki osviješteni Reggio i minimalistički usmjereni Glass daju duboko i pomno porazmisliti.

Irena Paulus