Sedmorica veličanstvenih

Sedmorica veličanstvenih

Novi festivalski direktor ipak nije transformirao venecijansku Mostru u svoj mali Berlinale, nego je ostao vjeran njezinoj staroj programskoj koncepciji. Panika je bila bezrazložna. A oni koji su se bojali da će De Hadeln zakrčiti glavni program pompoznim holivudskim megazvijezdama, definitivno su se prevarili

Premda je agresivna Berlusconijeva vlast u tipičnoj maniri divlje privatizacije izbacila iz igre dobrog starog Alberta Barberu, smijenila njegove bivše kadrove i na kormilo »tvrtke« postavila »stranca« — Moritza De Hadelna, novi festivalski direktor ipak nije transformirao venecijansku Mostru u svoj mali Berlinale, nego je ostao vjeran njezinoj staroj programskoj koncepciji. Panika je bila bezrazložna. A oni koji su se bojali da će De Hadeln zakrčiti glavni program pompoznim holivudskim megazvijezdama, definitivno su se prevarili. Ništa se bitno nije izmijenilo, iako su se na festivalskom kormilu u njegovoj recentnijoj povijesti izmjenjivala brojna imena. No direktori se mijenjaju, ali ne i njihov selektorski pristup. Jer Mostre Rondi-Pontecorvo-Biraghi-Laudadio ništa se bitnije nisu programski razlikovale od Mostre Barbera, od koje je bila klonirana Mostra De Hadeln. Ono po čemu se ovogodišnje — 59. po redu izdanje De Hadelnove Mostre razlikovalo od onih prethodnih, mahom se svelo na njegovu agresivnu antiameričku kampanju, koja je kulminirala ispolitiziranim projektom »11’09«01 September 11« u kojem je grupa respektabilnih filmskih autora pokušala ispisati svoj jedanaestminutni intimistički hommage jedanaestom rujnu, nakon kojeg članovi američkog Kongresa zasigurno neće imati miran san. Premda je u projektu sudjelovalo čak jedanaest autora, prostor nam ne dopušta da se sa svakim pozabavimo detaljnije. No, najsnažniju epizodu ovog omnibusa potpisali su Ken Loach i Sean Penn. Loach promatra čileanskog emigranta u Londonu koji piše pismo predsjedniku Bushu, ne bi li ga podsjetio da se tog istog jedanaestog rujna obilježava i tragična obljetnica uvođenja Pinochetove diktature, koju je pomagala upravo američka vlast kao najveći politički saučesnik u diktatorovim zlodjelima. A poetski intonirani Sean Penn promatra veličanstvenog Ernesta Borginea kako razgovara sa haljinama svoje umrle žene, nakon čega će tamu njegova ustajala stana osvijetliti zraka sunca koja se reflektirala od »blizanaca« tijekom njihova rušenja, oživjevši uvelo cvijeće na polici. Antiamerička euforija nastavila se i na konferenciji za tisak, održanoj nakon projekcije filma, kada je festivalski direktor izjavio da je Bin Ladena uvježbavala CIA, iz čega proizilazi da su Talibane zapravo »izmislili« Amerikanci.

Američki uspjesi

Bez obzira na sve to, najveći paradoks leži u činjenici da su među uvrštenim festivalskim naslovima kvalitativno odskakali upravo oni američki (Far From Heaven, Ken Park, Blood Work). S druge strane, nijedno izdanje Mostre nije bilo toliko pokriveno televizijom, koja je doslovno progutala festival. To se ne odnosi samo na TV kuće koje preuzimaju vodeću producentsku ulogu, nego i na autorovu mizanscenu, pa je već postojala bojazan da se ova etablirana manifestacija pretvori u televizijski festival, na kojem su prednjačili filmovi snimjeni za nedjeljno popodne na malim ekranima. Ovaj TV-sindrom nadasve je zahvatio europski film (Doris Dorrie, Winfried Bonengel, Sergej Bodrov, Philippe Blasband). Dakako, to još uvijek ne znači da selektor nije uspio u rekordna tri mjeseca, koliko su trajale organizacijske pripreme, ubosti velike filmove. Odaberimo s prebogatog venecijanskog programa sedmoricu veličanstvenih autora, koji su nas natjerali da prebrodimo svakodnevne festivalske frustracije zbog previsokih cijena plastičnih tramezzina koje smo na brzinu potamanili između dvije filmske projekcije, ali i najezde king-size komaraca, zbog kojih je najtraženiji parfem na venecijanskom Lidu bio Eau d’Autan. Dakle, krenimo redom:

Todd Haynes: Far from Heaven

Čudesnog Todda Haynesa krase po mom osobnom sudu tri »naj« epiteta. Riječ je o autoru najznačajnijeg filma protekle dekade (Safe), autoru najboljeg gay filma devedesetih (genetovski intonirana priča iz omnibusa Poison), ali i autoru najboljeg glazbenog filma devedesetih (u nas potcijenjeni Zlatni baršun). U svom najnovijem projektu autor ispisuje iskreni omaž Douglasu Sirku, doslovno prepisujući njegove stilske i vizualne komponente. Naslov Haynesova filma asocira na Sirkovo remek-djelo Sve što nebo dopušta, ali i na razdaljinu koja dijeli umivenu svakodnevnicu njegovih naizgled skladnih obitelji od njihovih neostvarenih snova. To je neponovljiva Julianne Moore s imidžom Dorothy Malone — zaljubljena u tamnoputog vrtlara; njezin muž Dennis Quaid s imidžom Roberta Stacka — koji jednog dana neće stići na vrijeme na večeru jer je njegov tajni sastanak s ljubavnikom trajao nešto duže. Ima tu i puno jesenjeg lišća i toplih veduta provincijskog Hartforda, koje uokviruje kamera Haynesova direktora fotografije Eda Lachmana na isti način kao što ih je uokvirivao Sirkov omiljeni snimatelj, veličanstveni Russell Metty.

Larry Clark: Ken Park

Najprije je počeo kamerom zavirivati ispod pazuha svojih skatera (Kids). Potom se spustio malo niže i počeo milovati njihova međunožja Bully). Na kraju se ohrabrio, skinuo im bijele bokserice čiji je rub virio iz njihovih preširokih hlača, i u krupnom planu pokazao penise u erekciji u maniri kiddie-pornića. Takav je Clarkov Ken Park, čiji autor u tandemu sa scenaristom Harmonyjem Korineom pokušava riješiti dvije dileme. Što se zbiva s gostima Jerry Springer Showa kad se vrate doma? Zašto je klinac iz naslova filma počinio ubojstvo u naletu očaja? Zato jer je bio isuviše senzibilan za sredinu u kojoj očevi siluju svoje sinove, sinovi vode ljubav s majkama njihovih djevojaka, unuci ubijaju svoje bake i djedove, a pretjerano religiozni tatice insceniraju vjenčanje sa svojim kćerima, odjenuvši im vjenčanicu umrle žene. Život u Clarkovoj suburbiji naizgled se nije pomaknuo s mrtve točke. Ipak, njegova svakodnevica još je okrutnija, bolnija i bezizlaznija. Fotografiju potpisuje onaj isti Ed Lachman koji je surađivao s Haynesom u filmu Far From Heaven. Možda je riječ o pukoj slučajnosti. No ova dva filma, bez obzira na njihovu stilsku distancu, doimaju se poput dva lica jednog te istog svijeta bez izlaza.

Takeshi Kitano: Dolls

Kitanova ljubav prema drugim granama umjetnosti, koju je do sada manifestirao isključivo kroz svoja slikarska platna, proširuje se na tradicionalno japansko lutkarsko kazalište Bunraku. Ideja je potekla od genijalnoga japanskog stiliste Yohjia Yamamota. Autorov film čarobnih vizualnih krajolika, u kojem lavove s grivom od suncokreta (šifra: »Hana-bi«) zamjenjuju tri leptira sklopljenih krila koji spavaju na cesti u obliku ružičastog cvijeta, prepun je stilizirane simbolike i ironičnog poigravanja sa vizualnim klišejima godišnjih doba (trešnje u cvatu, jesenje lišće, ljeto na usamljenoj plaži). U Kitanovu lirski intorniranom triptihu, lutke zamjenjuju ljudska bića. Dvoje ljubavnika besciljno tumaraju gradom, spojeni ružičastim užetom. Ostarjeli yakuza vraća se u park u kojem se kao mladić sastajao sa svojom prvom ljubavi. A bivša pop zvjezdica susreće svog fanatičnog obožavatelja, nakon što je preživjela tešku automobilsku nesreću. Motivi koji ih povezuju su univerzalni: ljubav kao totalni, ekstremni i definitivni akt u kojem se razum doima poput staklenog zatvora, koji se razbija pod pritiskom ludila.

Patrice Leconte: L’homme du train

Bivši cirkuski kaskader Johnny Hallyday izlazi iz vlaka i tumara opustjelim ulicama francuskog provincijskog gradića, poput nekog usamljenog Peckimpahovog pistolerosa. Ulazi u ljekarnu i tamo upoznaje umirovljenog profesora Jeana Rocheforta, koji ga poziva u svoju vilu. Iza svakog njihovog dijaloga krije se jedan zasebni svijet. A iza svake njihove »maske« krije se jedna istina. Kaskader se umorio i želi odustati od planirane pljačke. A profesor je oživio, razotkrivši u liku umornog došljaka svoj izgubljeni avanturistički duh. Dvije majstorski orkestrirane operacije, ona u banci i ona u kirurškoj dvorani, okončat će se za njihove aktere fatalno i rezultirati jednim od najemotivnijih finala viđenih na festivalskim ekranima. Maestralni duo Rochefort & Hallyday priziva uspavane noir-duhove Sergea Reggianija i Lina Venture.

Tian Zhuang-zhuang: Springtime in a Small Town

Remake istoimene elegantne melodrame kineskog klasika Feija Mua, snimljene 1948. godine, za kojeg je potrebno samo malo strpljenja da bi shvatili kako je riječ o ultimativnom remek-djelu. U filmu sporih i hermetičnih kadrova, Tian je zaključao četiri protagonista među četiri zida i oni gotovo da ne izlaze na svjetlo dana. Autor ostaje vjeran originalu, samo što je još snažnije naglasio utjecaj ratnih trauma na seksualne probleme njegova junaka. On se vraća teško bolestan sa ženom u svoje selo nakon povlačenja japanskih trupa. Dolazak njihova prijatelja, naočitog liječnika, zakomplicirat će čitavu stvar. Bolesni muž vjeruje da će liječnik oženiti njegovu sestru. Ali on je zaljubljen u njegovu ženu. Hladan, distanciran, ispunjen mekim kadrovima i vođen perolakim pokretima kamere, ovo je film koji za razliku od najnovijih projekata Zhanga Yimoua i Lu Chuana, nikad neće pronaći američkog distributera. A to je samo njegova velika prednost.

Shinjya Tsukamoto: Snake of June

Konstruiran kao brat blizanac autorova prethodnog crno-bijelog filma Bullet Ballet, film prati stadije junakove bolesti, koja korespondira s metastazama suvremenog Japana, kirurški uranjajući u njihovo razoreno tkivo, ono ljudsko i ono urbano. Tsukamotov protagonist ucjenjuje naočitu psihologinju koju je fotografirao kako masturbira, i obećava joj da će joj vratiti negative ako udovolji njegovim perverznim željama, pa ona mora odjenuti minicu i hodati tokijskom podzemnom željeznicom s vibratorom u vagini. Ubrzo će se u njihove igre uključiti i njezin pretjerano pedantni muž. No, Snake of June prije svega je velika ljubavna priča — ne toliko zbog njezinih naizgled tragičnih i gotovo katastrofičnih emocija, koliko zbog autorovog predanog altruizma kojeg manifestira prateći svoje usamljene junake pri borbi za opstanak. Dakako, nemirni cronenbergovski duh u autoru će se nanovo probuditi kad junakov tumor počne bujati iz njegova tijela u obliku metalne zmije.

Clint Eastwood: Blood Work

Adaptacija istoimenog literalnog predloška Michaela Connellyja, čiji su romani Pjesnik i Posljednji prerijski vuk prevedeni i u nas. Stari dobri Clint portretira FBI agenta koji doživi infarkt i budi se nakon operacije, shvativši da mu je transplatirano srce od žrtve serijskog ubojice, koji se još uvijek nalazi na slobodi. Liječnica Angelica Huston budno pazi da se njegov postoperativni period odvija po planu. Ubrzo postaje evidentno da se Clint u svojoj tridesetgodišnjoj karijeri nikad nije sramio slijediti utabanu stazu holivudskog čestitog »zanatlije«, pri čemu je uspio kreirati jedan od najosobnijih i najprepoznatljivijih poetskih i psiholoških univerzuma u suvremenom filmu. Uostalom, bolje je biti pošteni »zanatlija«, nego pretenciozni auteur. Protagonist njegova debitantskog filma Play Misty for Me bio je DJ kojeg opsjeda psihopatska obožavateljica. Potom su ga u odjeći inspektora Callaghana počele opsjedati prostitutke i curice, koje su tjerale svoje usamljene urbane kauboje da krenu u novi zadatak. Danas se Clint divi ženama, ne srami se pokazati svoju žensku stranu, plače uz sapunice i jednom mjesečno ga uhvati nekakva malodušnost — kako mu to ironično u filmu kaže serijski ubojica. Jer Blood Work nije samo izvrsni serial killer thriller, nego i ultimativni komad najljepše poezije.

Best of the Rest

Izdvajanjem sedmorice veličanstvenih nipošto se ne iscrpljuje lista velikih filmova u kojima smo uživali na venecijanskim platnima. Škotski sineast Peter Mullan (šifra: Magdalene Sisters) iznervirao je crkvene vlasti potresnom pričom nadahnutom istinitim događajima, ambijentiranom iza zidova jednog irskog samostana u kojeg su roditelji slali svoje »grešne« kćeri, ostavljajući ih na milost i nemilost gestapovskih redovnica, koje su ih pretvarale u robinje, premda nas njihova apatija i nepristajanje da radikalnim metodama riješe svoj nezavidni status, tjera da se upitamo je li Mullanov rukopis »sadistički« ili »sadeovski«. U impresivnom Javnom zahodu hongkonškog sineaste Fruita Chana, zaplet njegova filma povezuje toalet, čiji se smrad širi na različitim geografskim širinama, od Hongkonga preko Indije do New Yorka, dok se osobe koje u njemu obavljaju nuždu moraju suočiti s bolešću voljene osobe i pokušavaju joj pronaći alternativni lijek. U senzualnom filmu čudesne Claire Denis (šifra: Vendredi soir), njezina junakinja će zaglaviti u pariškom prometnom kaosu te ugledati usamljenog muškarca s kojim se, raspoložena za ljubav, upusti u prolaznu vezu, pri čemu je autoričina camera stylo strogo usredotočena na predmete koji ih okružuju ili pak promatra aktere ljubavne igre, razotkrivši tek poneki dio njihovih nagih tijela u krupnom planu, pri čemu je erotizam tijela i prostora doveden do savršenstva.

Tajvanski filmaš Chang Tso-chi (The Best of Times) prati svojom ručnom kamerom dvojicu delikvenata po siromašnim predgrađima Taipeija. Korejski sineast Moon So-ri (Oaza) oduševio nas je erotiziranom varijantom Mojeg lijevog stopala, secirajući ludu ljubav jednog mentalno retardiranog radnika i paraplegičarke. A Ruski filmaš Robert Filatov (Zmej) slijedi manirističke tragove Alexandera Sokurova u uznemirujućoj priči o zatvorskom egzekutoru koji mora obavljati svoj prljavi posao još koju godinu kako bi mogao pokriti troškove liječenja teško bolesnome sinu. Ovdje se lista prekida. Venecijanski Lido nanovo će utonuti u zenovsku letargiju nekoć otmjenog kupališnog središta. A festivalski filmovi kreću na svoje veliko hodočašće po europskim kulturnim metropolama. Samo što Zagreb ni ovoga puta nije upisan u njihovom itineraru.

Dragan Rubeša