Sastanci

Mali oglasi prepuni su gotovih formula, kao narodne pjesme. Osobito to vrijedi za oglase u rubrici Ženidba-udaja i Poznanstva: ondje su te formule dotjerali do savršenstva. I doista, ima nečega elegantnog u tome da za sebe kažete kako ste osoba ugodne vanjštine, a ne da ste lijepi. Ima nečega decentnog u formulaciji materijalno neovisan, umjesto »bogataš«. Ima, napokon, i nečega utješnog kad se kaže ozbiljan gospodin srednjih godina, umjesto »starkelja s jednom nogom u grobu«. Te su gotove formule i inventivne i funkcionalne.

Samo jednu stvar nisam u oglasima nikada razumio. U njima se na kraju, prije onoga Ponude pod broj, gotovo obavezno napominje još i ovo: Ulični sastanci isključeni. Prvo, nije mi jasno zašto to treba uopće isticati; drugo, ne shvaćam što ima toliko loše u tim uličnim sastancima.

Nije mi jasan razlog pojavljivanja te klauzule, i to zbog ovoga: kad se netko nekome javi na oglas, kad se među njima uspostavi prvi kontakt, onda će se oni već i dogovoriti gdje da se nađu. A to mjesto sastanka onda može biti restoran, kino, park ili slastičarnica. Zašto je baš ulicu potrebno isticati kao osobito nepoželjno mjesto?

S druge strane, oglašivači kao da osjećaju potrebu da se sami legitimiraju tako što će reći nešto loše o ulici. Jer, tom se formulom unaprijed isključuje jedna vrsta ponuđača u takvim poslovima: ona je nešto nalik onome pušači i alkoholičari ne dolaze u obzir, što se u oglasima također ponekad javlja. Dakle, oglašivač se ograđuje od onih osoba koje bi se bile sklone sastati na ulici, kojima bi to uopće moglo pasti na pamet.

A kakve su to osobe? E, na to je pitanje, vidite, malo teže odgovoriti. Još bi najjednostavnije bilo kad bi se ona napomena o uličnim sastancima javljala samo u oglasima koje daju žene. Tada bi se moglo pomišljati kako se one ne žele sastajati na ulici naprosto zato da se ne bi izjednačile s onim ženskim osobama koje i inače na ulici zaključuju svoje poslove. Oglasna odredba o uličnim sastancima tako bi upozoravala svakoga kome je samo do provoda, a ne i do ozbiljne veze, neka se uopće i ne javlja na oglas. Nevolja je, međutim, u tome što tu klauzulu stavljaju u svoje oglase i muškarci, na koje se teško može sumnjati da su ulični profesionalci. A iz toga onda proizlazi zaključak kako isključivanje uličnih sastanaka ima dublje značenje, kako se od takvih sastanaka zazire iz nekih načelnih razloga.

Koji bi to razlozi mogli biti? Očito, radi se o tome da ti oglašivači ne žele nalikovati nekima koji se inače na ulici sastaju, da se ne žele svrstati u neku kategoriju ljudi. U kategoriju koja, ukratko rečeno, nema boljega mjesta za stastanak od ulice.

A tko se sastaje na ulici? Odgovor je jednostavan: sastaju se tri vrste ljudi. I, odmah treba reći: nijedna od njih nije takva da bi je trebalo prezirati; upravo obratno: na koječemu bi im se moglo i pozavidjeti.

Najprije, tu su osobe koje su stranci u gradu. Ne poznaju najbolje njegovu topografiju, ne snalaze se među lokalima, nisu sigurni da će naći put. I zato, kad treba da se nađu s drugim takvim strancem s kojim su skupa doputovali, onda je najbolje da se sastanu na ulici: pod satom, kod spomenika, ispred crkve. To je siguran način orijentacije.

Možda, dakle, oni oglašivači ne žele ličiti na došljake? Ali, što u tome ima loše? Zar nisu i sami u istoj situaciji čim nekamo otputuju? Zar neće — pri prvom susretu s onim tko se javi na oglas — biti čak i u nekoj prednosti ako suprotna strana misli da su oni stranci u gradu?

Onda, na ulici se sastaju prijatelji i prijateljice, obično mladi, kad skupa nekamo idu, a nemaju novaca da sjede u lokalu dok jedni druge čekaju. Dogovore zato sastanak ispred knjižare, jer tamo je tenda, u slučaju da pada kiša, pa se tako dogodi da se pod tendu nabije po dvadeset takvih čekača.

Možda oglašivači strahuju da se ne pomisli kako su oni takvi, neozbiljni i bez novca, pa ne žele da se već na prvom koraku stvori o njima loš dojam? Ali, i to je sumnjivo, jer i sami, inače, kad s prijateljem ili prijateljicom idu u kino (kad to nije sastanak preko oglasa, radi stvaranja trajne veze) nemaju ništa protiv toga da se nađu na nekom uglu.

Napokon, na ulici se sastaju i ljubavni parovi, mladi i siromašni, najčešće zato što se nemaju gdje drugdje sastati. S mjesta sastanka odlaze — ako je lijepo vrijeme — u park da se tamo ljube, a ako je ružno, na stražnja sjedala kakvog kina.

Možda se, dakle, oglašivači pribojavaju da njihov prvi sastanak s osobom koja se javila na oglas ne bi izgledao odmah kao ljubavni? Možda se boje da se cijela ta stvar krivo ne protumači? Ali, s druge strane, čemu taj strah? Pa zar nije romantično tako se sastati? Zar o tome ne maštaju i sami ti oglašivači, zar o tome ne pjevaju kad ih uhvati sentimentalno raspoloženje, u smislu: ja ću te čekati dok svane dan?

Ukratko, čini se da nijedan od tih razloga nije dovoljan da objasni onu oglasnu formulu o uličnim sastancima. A to je zato što se svi ti razlozi vrte oko međuljudskih, društvenih odnosa. A nisu krivi oni, kriva je zapravo ulica. Krivo je, točnije, značenje ulice, njezina simbolika.

A u čemu se ona sastoji nije ni teško dokučiti. Na ulici sve teče, sve se mijenja, ljudi se sastaju i rastaju, sve ide jedno preko drugoga. Ulica je, ukratko, slučaj. Ona je mjesto gdje se događaju stvari koje se nisu morale dogoditi, a ne događaju se one koje su morale. Ulica je kaos, odsutnost zakonitosti, simbol hirovitosti života.

I, upravo se toga boje oni oglašivači. Oni daju oglas zato da bi stupili u brak, uspostavili trajnu vezu, učinili nešto sa svojim životom. A u tome im nestalnost i slučajnost ulice nipošto nije potrebna. Oni hoće osjećaj da se sve zbiva zakonito, i da na svoju sudbinu sami utječu. Oni žele vjerovati da sve to ima nekakva smisla.

I zato, kad isključuju ulične sastanke, kad isključuju ulicu, vjeruju da isključuju slučaj. Da drže život u svojim rukama. I upravo time pokazuju koliko su naivni: da se u našem životu slučaj može izbjeći tako što će se izbjeći ulica, gdje bi nam bio kraj!