Pripitomljavanje tajni

Pripitomljavanje tajni

Norman MacKenzie, Tajna društva, prev. Neđeljka Batinović, AGM, Zagreb, 2002.

Tajne su nešto vrlo važno u ljudskom životu, a tajnost je stanje osjećaja identiteta svake osobe. Osim toga, sa stajališta čovjekova ponašanja, to je jedan od načina pomoću kojega nastojimo uskladiti svoju osobnost sa samim sobom i s okolinom, smatra priređivač priručnika. Dakako da se mnogo toga u tajnim društvima od pretpovijesti do danas ne može u potpunosti objasniti koristeći se psihološkim ili sociološkim analizama, ali one su najbolji model koji se može uporabiti kad se govori o toj temi. A o njoj se, uostalom, može govoriti na više načina: senzacionalistički, znanstveno i suhoparno, historijski, filozofski, pa onda i psihijatarski... Ljubiteljima ovakve literature zasigurno nije promaknula usporedba s istoimenom knjigom Sergea Hutina, koja je u nas prevedena prije desetak godina i koja iznimno nalikuje zborniku/pregledu tajnih društava što ga je priredio MacKenzie. U obje je knjige metodologija ista, poglavlja su i kronološki i sadržajno identična, a razlike su u finesama i ekstenzivnosti: MacKenzijev je priručnik četiri puta deblji, s mnoštvom ilustracija te društvima kojima se Hutin ne bavi (Mau-Mau, kineska tajna društva i odličan prikaz indijskih Thugova). Dok Hutinov priručnik ima pomalo leksikonsku narav, MacKenzie je vješt pripovjedač, ali često odveć deskriptivan i opširan. Podjelom na dva odvojena i disparatna dijela — organizacije inicijacije i politička tajna društva — stvar bi se bitno pojednostavnila, no MacKenziju i nije stalo da podjelu na religijske kultove i vjerovanja (prošlost) suprotstavi političkim oblicima organizacije (sadašnjost) jednostavno zato jer mu je i sam pojam operabilan uglavnom na elementarnoj psiho-socijalnoj razini. Možda i jest u pravu, no između Eleuzinskih misterija i Ku-Klux-Klana postoje bitne razlike. U metodologiji se odlučujućom pokazuje opreka privatnosti i tajnosti, odnosno osjećaja pripadanja pojedinca nekoj skupini, a to u današnjim društvima zapadnoga tipa koje od individualnosti prave fetiš može i mora biti jedini pravi framework za analizu fenomena tajnih društava. Pitanja koja se pritom postavljaju: Zbog čega im ljudi pristupaju? Kakvim društvenim ili psihološkim svrhama služe? Koje potrebe zadovoljavaju u pojedinaca? — u tom su smislu uokvirena pristupom koji ne ostavlja nimalo prostora ezoterijskoj romantici. Ovaj kronološki prikaz diseminacije tajni kroz povijest solidno je štivo u kojem se mogu naći relevantne informacije o toj temi.

Stručna i solidna kompilacija

Ali, problem je upravo u toj ozbiljnosti, odnosno znanstvenosti. Autor precizno opisuje nastanak pojedinih društava — počevši od drevnih misterija, templara, masona i Rosenkreuzera pa sve do nacionalističkih i revolucionarnih tajnih društava — zatim istražuje proces njihova nastanka i funkcije (religijska, estetska, socijalna...) koje takva društva imaju, no u konačnici time ih pripitomljuje i čini manje zanimljivim. Kazano preciznije, MacKenzijeva je kompilacija stručna i solidna literatura, ali svaki će čitatelj u ovako sustavno obrađenoj građi tražiti nešto više, upravo onaj višak za koji se vjeruje da doista postoji i da izmiče u znanstveno-publicističkom diskursu. Ljudi se zanimaju za tajna društva upravo stoga što pretpostavljaju da se u njima nalaze neke tajne, a kad shvate da je jedina tajna upravo ona kojom se skriva činjenica da nikakvih tajni nema, zanimanje za to područje drastično opada. Uvjeti pojavljivanja pojedinih tajnih društava i način na koji su utjecali na povijest određene zemlje ili civilizacije mnogo govore o onodobnim svjetonazorima, pa je logično da je tajnost danas privlačna uglavnom političkim organizacijama, dok je npr. za stare Grke tajnovit bio gotovo čitav svijet u kojem su živjeli. No jošpreostaje taj nesretni višak, koji ćemo teško definirati kao ono podsvjesno društva, odnosno težnju da se bijegom u tajnost i ekskluzivnost nadiđe banalna i često dosadna svakidašnjica. Psihološki efekt vjerovanja u posjedovanje neke velike tajne tijekom povijesti uvijek je korespondirao s težnjom da se tajnovitost iskoristi kao moć društvenog djelovanja: pojedine organizacije svoje su djelovanje mogle zahvaliti isključivo činjenici da se o njima malo zna (Thugovi u Indiji, Mau-Mau, templari, a danas IRA ili al-Quaida). Stoga je MacKenzie poglavlja okvirno trebao preciznije podijeliti na tajna društva čiji je jedini cilj neka vrst društvene akcije, te na ona koja svrhu nalaze gotovo isključivo u težnjama pojedinaca za međusobnim udruživanjem poradi razonode i dokona čarobiranja (poput Rosenkreuzera). Komedija prestaje nakon što članovi nekog društva shvate da iza maskerade i komičnih rituala nema ništa više doli težnja da se tajnost iskoristi kao krinka za nesmetano ubijanje i iživljavanje (kao što je npr. slučaj s Ku-Klux Klanom).

Izgubljene tajne

Može se reći da se osnovni problem tajnih društava nalazi u njihovoj psiho-socijalnoj komponenti. Postoji li neka tajna do koje se može doći obredima inicijacije? Postoji li uopće neka tajna u današnjem racionalnom i kibernetiziranom svijetu? Pogrešno bi bilo pretpostavljati da je nekad i postojala, ali se izgubila: prastara znanja za kojima žalimo što ih ne posjedujemo i mudrosti za koje smatramo da su zauvijek nestale, možda i nisu bili više od upornosti starih naroda da proniknu u svijet koji ih okružuje. Premisa prema kojoj je ono tajnovito u tajni upravo sâma njezina forma neproničnosti nije osobito optimistična premisa, jer ljudsko biće teško može živjeti bez vjerovanja u onostrano i tajnovito, bez obzira što se još nalazimo u razdoblju prosvjetiteljskog terora. Kako je sažeto kazao Hegel, izgubljene tajne starih Egipćana vjerojatno su i za njih same bile tajne. Očekivati da se iza njih krije nešto veliko nije osobito razumna rabota, ali je zato prirodna potreba ljudskog bića. Ova je povijest tajnih društava ponajprije povijest vjerovanja u tajne, a to je danas na globalnom planu (osim varijacija na temu teorije zavjere) gotovo posve zaboravljeno umijeće.

Tonči Valentić