Prerastanje uzora

Prerastanje uzora

Inteligentno vođenje radnje do spontanog klimaksa, pristup likovima koji nije arhetipski, ali i oštra, fizički vrlo ekspresivna gluma (toliko netipična za sjevernjački minimalizam) izdižu Dosje: doušnik iznad prosječne prekooceanske produkcije

Prve asocijacije šireg kruga filmskoga gledateljstva na spomen nizozemske kinematografije uglavnom su egzotičnoga tipa — artizam, kulturnjaštvo, hermetizam, barem pretencioznost — (iako ništa slično ni u kom slučaju nije pravilo — od rijetkih filmova iz Nizozemske dostupnih našim dvoranama, još rjeđe videotekama, najbliže rečenim predodžbama približava se sjajan Van Diemov Karakter, dok su primjerice Amnezija Martina Koolhovena ili naročito Eddie Terstallov Rent-a-Friend filmovi populističkoga tipa koji nastoje doprijeti i do šire publike).

Novorastućem trendu ciljane kinematografije pridružio se tako i Lek (na prošlogodišnjoj Puli preveden kao Curenje) — Dosje: doušnik, koji gledateljstvo pogađa putem trikova komercijalnog filma. No iako je riječ o (solidnom) akcijskom trileru s nespornim uzorom u holivudskim blockbusterima i hongkonškim recepturama, i uz mnoštvo (napete) akcije, on ipak ne nudi super-heroje, besmrtnike ili svemoćne pucače, već ide u smjeru psihologizacije svojih karaktera — nikako ne iscrpljujući scenarij u pucnjavi i ubijanju; odnosno pružajući uvid u sudbine realnih ljudi s vlastitim osobnostima. Pritom u ne naročito domišljatu priču (koja je — ipak! — bazirana na istinitom slučaju bivšeg policajca Jana van Daalena) o novaku (Cas Jansen) koji se stjecajem okolnosti nađe upleten u aferu doušništva (i s policijske i s mafijaške strane), Van de Velde unosi i brojne klišeje (partner koji je zapravo krivac; patetičan rastanak starih prijatelja; motiv djeteta i njegov rasplet) te predvidivosti (poigravanje već viđenim motivom izdaje tipa Sean Penn / Gary Oldman u Joanouovom Stanju milosti odnosno Edmund O’Brian / James Cagney u Walshovu Bijelom usijanju te bezbrojnih sličnih slijednika — epigona).

Izvrstan uvod

No elegantna, klizeća režija Jean van de Veldea (za koju je nagrađen i Zlatnom arenom na lanjskom Pulskom filmskom festivalu, ali i brojnim drugim priznanjima u domovini i inozemstvu), njegovo inteligentno vođenje radnje do spontanog klimaksa, pristup likovima koji nije arhetipski, ali i oštra, fizički vrlo ekspresivna gluma (toliko netipična za sjevernjački minimalizam) izdižu Dosje: doušnik iznad prosječne prekooceanske produkcije uzora te ga puštaju da pokaže svoje (ipak) europsko porijeklo, poručujući da se shit happens i (uvjetno rečeno) dobrim ljudima (pred kojima definitivno prednjači lik mlade supruge Rije u izvedbi Ricky Koole).

Posebnu pažnju pritom zaslužuje izvrsna uvodna scena prividnih karaoka s upečatljivim licem Tona Kasa, kao i glumačka osobnost Victora Löwa kao Jackieja — rubne ličnosti i lika vjerojatno (djelomično) proistekla iz želje za prepoznatljivom, osebujnom — pamtljivom individuom (također deja-vuom iz filmske povijesti) — koji je opsjednut svojom tek rođenom djevojčicom i koju nosi svuda sa sobom, makar bila riječ i o vatrenim okršajima; pri čemu Low — glumac rječita pogleda, ali i pozamašna filmska iskustva (našoj publici poznat iz duhovite komedije Rent-a-Friend, ali i oskarovaca Karakter i Antonia’s Line), u Leku kupi najviše simpatija (a i nagrada).

Što se samog redatelja Jean van de Veldea tiče, on bi uskoro trebao režirati i prvijenac na engleskom jeziku — triler čija se radnja zbiva u 19. stoljeću — The Murder of Madame Lefay.

Katarina Marić