Povratak u mit

Povratak u mit

Posljednji dani Marilyn Monroe/Marilyn Monroe: The Final Days, red. Patty Ivins, dokumentarni, 20th Century-Fox/Continental, 2002.

Ovo je priča koja je prerasla iz tabloidne senzacije i prešla u urbanu legendu. Priča o Marilyn Monroe, seks-bombi par excellence, platinastoj divi koja je u svojoj osobi utjelovila sva obećanja poslijeratne Amerike i, poput njih, sagorjela na naizgled zagonetan način s dolaskom šezdesetih. Kako je Merlinka umrla? Od prevelike doze zabranjenih lijekova u svojoj sobi vrućega kolovoškog dana 1962, kako navodi izvještaj s obdukcije? Kakve su veze s tim imali Kennedyjevi? A mafija? Premda će teorije zavjere pronaći svoje najsjajnije žarište u atentatu na JFK-a u Dallasu petnaest mjeseci poslije, zagonetke koje okružuju smrt Marilyn Monroe nekako su uvijenije, skučenije, nelagodnije. I tužnije, iznad svega: tužnije za svakoga tko ispod blistave vanjštine Marilyn može zapaziti izgubljene oči Norme Jean.

Dokumentarac Posljednji dani Marilyn Monroe, pridodan na petome disku netom objavljenoj Dijamantnoj kolekciji njezinih filmova, razumije tu tugu. S obzirom da je riječ o dvosatnome filmu proizvedenu s nakanom da bude najdojmljiviji dodatak zbirke koja promiče mit o Marilyn u digitalnome dobu, bio sam uvjeren da će Posljednji dani zaći ili u čeprkanje po tračevima ili u sveobuhvatnu adoraciju prelijepe žrtve — ili biti tek zbrzana, zagorjela papazjanija spravljena za DVD. Na svu sreću, nepotrebno sam strepio: riječ je o dvama promišljeno fascinantnim satima posvećenim temi punoj potencijalnih klopki.

Cipela koja ne pristaje

Ispričan hrapavim, suosjećajnim i nikad sentimentalnim glasom Jamesa Coburna, film se kronološki zadržava na pripovijedanju zbivanja iz 1962, godine u koju je Marilyn ušla znajući da joj predstoji borba za zadržavanje statusa superzvijezde — najveće koju je Hollywood imao još od Shirley Temple iz predratnih dana. Brak s Arthurom Millerom bio je netom iza nje, kao i kreativno dokazivanje u Neprilagođenima Millera i Johna Hustona. Takav izlet u ambicioznije glumačke vode čak i danas preživi tek poneka zvijezda s jasno definiranom javnom osobnošću; početkom šezdesetih bila je riječ o hvalevrijednoj iznimci koja je tražila što brže potvrđivanje čvrsto uspostavljena pravila. Studio 20th Century-Fox, koji je i stvorio javnu Marilyn, tražio je njezin povratak u vode komercijalnih limunada, i to ne samo kako bi iznova uspostavio svoju nadmoć nad njezinom karijerom nego i stoga što ga je legendarno skupa produkcija Kleopatre dovela pred prosjački štap. Scenarij naslovljen Something’s Got to Give činio se kao pravi izlaz: brza, nimalo zahtjevna produkcija koja će dići velik novac zbrojem komercijalnih potencijala Marilyn, Deana Martina i Cyd Charisse.

Something’s Got to Give snimao se osam tjedana u režiji veterana Georgea Cukora: no Marilyn, kojoj je sve u filmu bilo podređeno, više nije pristajala zastarjelome kalupu u koji ju je projekt tiskao — poput svojeg lika, žene koja je provela pet godina na pustom otoku i više ne stane u svoj broj obuće. Razboljela se od onoga što se službeno zvalo gripom ili prehladom, no što njezin liječnik danas dobro definira kao manijakalnu depresiju. To je samo intenziviralo njezina tad već legendarna kašnjenja. Cukor i studio počeli su gubiti strpljenje i napokon joj uručili otkaz.

Kronologija tih zbivanja predočena je preciznošću vrsnoga eseja u dokumentarcu Posljednji dani. Uporaba vjerojatno sve dostupne slikovne i filmske građe dovodi do stvaranja dojma iznimne uvjerljivosti, potpomognute životnim apsurdima: nakon što saznamo koliko se Marilyn prepirala sa studijem oko dozvole da tijekom snimanja ode na rođendansku proslavu JFK-a u Washington, gotovo je frapantno naći se naposljetku u dvorani u kojoj ona pjeva Happy birthday, Mr. President. Dobro postavljen kontekst u ovakvu je dokumentarističkom pristupu sve.

Ono što još više iznenađuje jest činjenica da otkaz nije bio točka na kojoj je Marilyn počinila navodno samoubojstvo. Naprotiv: pokrenula je medijsku akciju koja je uvjerila studio da je pogriješio. Fotograf kojeg je unajmila da snimi legendarnu seriju njezinih fotografija na plaži, George Barris, pripovijeda u filmu anegdotu koja daje lajtmotiv cijeloj priči. Nakon što ju je kućepaziteljica obližnje vile upitala je li to stvarno ona, Marilyn je odgovorila: »Valjda jesam. Svi tako kažu.« Smrt je nastupila nekoliko tjedana poslije, kad je Marilyn uspjela natjerati studio da je vrati na snimanje filma Something’s Got to Give, te da promijeni redatelja i većinu usputnih izvora problema. Nestala je u trenutku kad je bila na pragu povratka u vlastiti mit.

Film koji nikad nije dovršen

Naravno, svi izneseni su zaključci moji: Posljednji dani Marilyn Monroe dovoljno je odmjeren film da iznošenje činjenica pretpostavi donošenju zaključaka. Tragedija time samo dobiva na snazi. A kako bi se priča privela logičnu završetku, posljednjih pola sata dokumentarca donosi poseban filmofilski bonus: restaurirani Something’s Got to Give, izmontiran i dovršen u onoj mjeri u kojoj ga je Cukor uspio snimiti. Materijal je prilično nemušt, poglavito stoga što Cukor za vrijeme snimanja nije uspio snimiti sve rakurse kojima bi suvislo raskadrirao zbivanja; ali s obzirom da dokumentarac donosi znatnu količinu sirove građe, imam dojam da je montažer koji je rekonstruirao film mogao obaviti i mnogo bolji posao. Ovako, scene su prisiljene nekakav komičan dojam crpsti iz posve pretjerane uporabe arhivske glazbe.

Izuzev tog kuriozuma, DVD nudi i jedan od onih užasnih filmskih žurnala kojima je Hollywood veličao svoje tehničke mogućnosti u strahu od televizijske konkurencije. Nije mi jasno zbog čega je uvršten, pogotovo zato što je Dijamantna kolekcija inače obogaćena vrlo dobrim dodacima. Smeta također i hrvatski prijevod, koji se nalazi ispod donje granice kompetentnosti; ali ništa od toga ne može umanjiti trud, poštovanje i uviđavnost kojima je stvorena ovako vrijedna posveta posljednjim danima Marilyn Monroe.

Vladimir C. Sever