Poštene emocije

Poštene emocije

Ovaj cjelovečernji film držim i povijesno važnim. Naime, genijalni Jeff Katzemberg dirnuo je u samo srce svoga uzora Walta Disneya

Kad sam svojevremeno uredniku izrazio sumnju glede temeljitog analiziranja stranih filmskih uradaka u časopisu koji nosi ime što sugerira nedvosmislenu skrb za domaću kulturnu sudbinu, s pravom me je razuvjerio... Trebamo ljude ohrabriti u njihovu mišljenju i ukusima, i oni će rado usporediti svoja gledišta s analizom profesionalca.

Kao doista okorjeli profesionalac, trebao sam ovaj maleni, neobični uvod kako bih potkrijepio svoje oduševljenje viđenim filmom, oduševljenje koje prelazi okvire racionalne, profesionalne analize. Koliko god to preuzetno i pomalo provincijski prepotentno zvučalo, reći ću: Bravo Dreamworks!

Posljednju godinu nekoliko animiranih filmova proglasio sam antologijskim u dramatičnom razvoju ovoga žanra. No, ovaj cjelovečernji film držim i povijesno važnim. Naime, genijalni Jeff Katzemberg dirnuo je u samo srce svoga uzora Walta Disneya. Filmovi kao što je bio izvanserijski Shrek, na primjer, zaputili su se u potpuno novo estetsko i tehnološko područje energiji kolosalnih otkrića i unapređenja trodimenzionalnog animiranja prostora i karaktera. No, fenomenalni Jeff slutio je s pravom da mistično i privlačno područje takozvane 2D animacije sa stiliziranim humaniziranim životinjama nije reklo posljednju riječ. Dapače, kao da priziva da se potpuno definira prostor žanra i da se kriteriji ne relativiziraju šarenim izazovima tehnologije.

Disney se plašio konja

Imao sam sreću družiti se s najbližim suradnicima Walta Disneyja i pričali su mi kako se Disney plašio likova konja u svojim filmovima. Koliko god je pomaknuo granice u percepciji filmske stilizacije, Walt je ipak bio genijalni ziheraš. Slijedio je pomno uspjehe svojih eksperimenata i kao vrag tamjana bojao se velikoga kiksa. Stoga je ptice i konje držao u trećem planu ne dajući im nikakva antropološka svojstva, svjestan bizarnih možebitnih posljedica. Ptice imaju malene i bezlične oči i kljun bez osmijeha. Konj ima kompliciranu muskulaturu koja je nositelj njegova identiteta, i stilizacije su rijetko uspijevale. Ionako odveć robusna životinja bez nijansi u karakteru bivala bi još shematskijom.

No, evo nam filma u kojem je konj glavni junak! I to stilizirana figura konja, ne osobito egzotičnih vizualnih svojstava. Filma u kojemu će po naizgled ljigavoj shemi taj konj, jasno, naći i svoju kobilu, pa kao i vuk-pas u Jacka Londona zovu hormona pretpostaviti i prijateljstvo i izazov civilizacije.

Arhetipska ljepota

Ali, racionalno analiziranje dizajna i animacije samo bi nas odvelo od jednostavne činjenice: riječ je o prekrasnu i genijalnu filmu! Filmu koji u potpunosti vraća vjeru i posljednjim sumnjičavcima koji su već počeli talambasati kako je ovaj žanr čista pokvarena prijevara što se zasniva na perverznoj činjenici slušnog i vizualnog voajerstva. Ovaj film pokazuje nam jednostavnu istinu da se sva tajna komunikacije (pa i filmske) svodi na poštenu emociju građenu na jednostavnim pitanjima i odgovorima. Doista, kao kad iskreno razgovaraš s djetetom. Scenarij ovoga filma nevjerojatno je jednostavan, film je savršeno lišen besmislenih i dosadnih dijaloga (kad se samo sjetim Atlantide, bože mi oprosti), dramaturgiji pomaže nekoliko jednostavnih i relaksirajućih songova, a vizualno film se ne razmeće dizajnom kojem nije dorastao.

To je film o arhetipskoj ljepoti postanka zavičaja i sve je u njemu postmodernistički kičasto. Film je superiorno režiran izmjenom dinamičnih prizora i jednostavnih gegova. Scene utapanja u rijeci i padanja lokomotive niz planinu ubrajam u antologijski animirane sekvence žanra općenito. Kao u najtoplijim trenucima djetinjstva, sve je u ovome filmu predvidljivo i stoga sve tako radosno iščekujemo i baš se svako naše nadanje ispuni u prekrasnom vizualnom ritualu superiorne i nenametljive animacije.

Film su crtali doista obični crtači, ali nisu se skrivali iza računala i glumili nam poruke iz svemira. Ovaj je film poput draga stripa iz prvih dana naših medijskih percepcija. Divimo se crtačima ali ne držimo ih bogovima. Naravno, u pokretanju pozadina i rakursa iskorištena je nezaobilazna trodimenzionalna animacija, ali prvi put u ovome filmu imamo dojam kako je ona sama po sebi razumljiva.

Prvi put po izlasku iz kina nisam postavljao čangrizava retorička pitanja tipa: Zašto nam opet Ameri prodaju svoju verziju grižnje savjesti? Zašto nam govore o slobodi, a Indijance su pobili? Zašto se groze tehnološke civilizacije, a upravo ih je ona definirala? Zašto su tako agresivno lažljivi i draže nas svijetom i podnebljem koji, istina, još postoje, ali i budali je jasno da ih ne možemo svi uživati? Zašto, konačno, sami ne naprave denacionalizaciju i ne vrate Navaho-indijancima pola Arizone, koju oni još gruntovno posjeduju? Zašto se Robert Redford pretvorio u čuvara prirode tek kad je sam kupio pola Dakote? Zašto, konačno, konji kao simbol nesputana sjećanja na stari Zapad, kad konji uopće nisu američka autentična fauna, nego su došli s Kolumbom?

Doista, ta sam pitanja nabrojio tek da bih preduhitrio one koji će umrijeti od čira na želucu mučeći sebe nesavršenstvom našega svijeta. A onda još idu i u kino i dodatno se živciraju zbog njegove nesavršene interpretacije...

Ovaj predivni film lišava nas balasta nesavršenstva. Iskreno nam pruža ruku na uporištima u koja smo sigurni i koja su nam u dugim zimskim noćima prišapnuli roditelji. Svako nesavršenstvo ovome je filmu oprošteno. Ako ne zbog prekrasnih prizora, a ono zbog scene u kojoj konj moli boga da mu spasi ranjenu kobilu.

Nekada se pričalo da nema projekcije u kinu za manje od pet ljudi. Na projekciji ovoga prekrasnog filma bio sam jedini u kinodvorani! Doista ovim tekstom htio bih vratiti ponešto vjere u film svima onima koji su je zbog inflacije visokoprofesionalnog smeća izgubili.

Joško Marušić