Podilaženje čitatelju

Podilaženje čitatelju

Martin Walser, Tod eines Kritikers, Suhrkamp, 2002.

Prije mjesec dana vodeći je njemački dnevnik »Frankfurter Allgemeine Zeitung« odbio serijalizirati novi roman jednog od najpoznatijih njemačkih autora, Martina Walsera, s objašnjenjem da je riječ o antisemitističkom dokumentu mržnje.

Frank Schirrmacher, izdavač FAZ-a, odluku da roman Tod eines Kritikers ne serijalizira nije Walseru javio osobno, nego putem otvorenoga pisma u svom listu. Napisao je da knjiga sadrži »puni repertoar antisemitskih klisea«, da se »poigrava fikcijom i završava posao koji nisu dovršili nacisti«. Ove optužbe odjeknule su usred rasplamsale debate na njemačkoj političkoj sceni, usred svađa oko toga je li liberalna stranka, odnosno njezin potpredsjednik Jürgen Möllemann, antisemit, ili barem desni populist.

Modeliranje prema zbilji

Ljetna je rupa dakle popunjena polemikom, a Walser je postao tema dana. A o čemu je zapravo u cijeloj priči riječ? Smrt kritičara pisana je kao roman ključa, a govori o ubojstvu poznatog književnog kritičara. Problem nije u tome, jer o tome govori i najnoviji roman Bode Kirchhoffa Schundroman, koji nije izazvao nikakve polemike, ali je morao biti navrat-nanos objavljen istodobno s Walserovim romanom, kako bi se izbjegle priče o plagijatu.

Problem je u tome što je kod Walsera žrtva vrlo očito modelirana prema Marcelu Reichu-Ranickom, medijski najistaknutijem njemačkom književnom kritičaru, voditelju vrlo gledanih književnih televizijskih emisija i Židovu. Na kraju knjige ispostavlja se da kritičar uopće nije mrtav, a njegova književna supruga tada kaže da »ne bi bilo slično njemu da se da ubiti«, a upravo je ta rečenica navodno i Schirrmachera ostavila bez teksta, jer Reich-Ranicki jedini je iz njegove obitelji koji je preživio Holokaust.

Walser je napade zbog antisemitizma odbio, no na njega se oni jednostavno lakše lijepe. Već bi naime morao biti naučen i na kontroverze i na incidente tijekom svojih nastupa, nakon što je Auschwitz prije nekoliko godina nazvao moralnom ucjenom.

Ali, kao što se zapravo i moglo očekivati, tresla su se brda, a iz književnog skandala godine rodio se miš. U srži je romana osobno razračunavanje autora i kritičara — Walser rado potvrđuje da je kao model upotrijebio Reicha-Ranickog, što odmah povezuje s autorovom slobodom da persiflira. No, sporno je to da je fiktivni kritičar izuzetno antipatični egoman, parazit na leđima kreativaca — Reich-Ranicki ovdje se persiflira do iznemoglosti, osobito njegov naglasak, što dugoročno postaje mučno.

Tema sezona

U svemu ima i grotesknih elemenata — mnogo od onoga što se povlačilo po feljtonima njemačkih listova prije objavljivanja knjige, Walser je već sam napisao u romanu. Walseru se predbacivalo da nije pisao o ubojstvu kritičara, nego o ubojstvu Židova. U prvoj objavljenoj kritici u FAZ-u stajalo je upravo to. Ali, tako je to stajalo već i u Walserovu rukopisu: i tamo se fiktivni autor nađe pod optužbom za antisemitizam. »Tema je sada bila da je Hans Lach ubio Židova«, a uskoro i proročanstvo da su »mediji konačno pronašli temu sezone«. Možda je jedan od problema knjige upravo taj da Walser antisemitizam u Njemačkoj, premda se njime poigrava, zapravo ne tematizira — to mu barem predbacuje Ruth Klüger u »Frankfurter Rundschau«.

U svakom slučaju, debata oko ideološke pozadine zasjenila je debatu oko kvalitete jednog od slabijih Walserovih romana — s jedne strane podilaženje čitatelju time što mu se omogućuje igra pogađanja. Naime, tko god malo poznaje literarnu sredinu može se igrati skrivača s Walserom i pokušavati otkriti tko se krije iza fiktivnih likova — Reich-Ranicki ovdje je možda i odveć lak za prepoznati, njegova emisija Literarisches Quartett pretvorila se u romanu u Sprechstunde, a iza drugih likova su izdavači, pisci, kritičari. No, koliko god to bilo zabavno, roman i zamara — pisan je iz perspektive nepouzdana pripovjedača, nema ni jednog upravnog govora, tu su stranice i stranice monologa slučajnog psihopata, za koje je nejasno kakvu funkciju imaju u romanu, a poglavlja iz knjige navodnoga književnika-ubojice dovoljna su da čitatelja uvjere da tog autora nikada ne bi čitao. Dakle, raspravu o antisemitizmu, koliko god ona bila plod političke korektnosti, Walser može, koliko god je prijetio emigracijom u Austriju zbog žestokih napada, samo pozdraviti. Roman je objavljen 26. lipnja, a već sljedeći dan bio je gotovo rasprodan — knjižare diljem Njemačke javljale su da takav interes nisu zabilježile još od Harryja Pottera, i da se Walser prodaje triput brže od Johna Grishama.

Iva Krtalić