Paprikaš

Paprikaš

Velimir Srića, Privatne istrage, Znanje, Zagreb, 2002.

Za potpun popis svih znanstvenih, političkih, obiteljskih i književnih postignuća i funkcija Velimira Sriće vjerojatno bi bilo potrebno potrošiti nekoliko stranica, no, on je većinu njih ipak uspio ubaciti u Bilješku o piscu svoje najnovije knjige. Već nekoliko puta spominjana veza između javne eksponiranosti i otvaranja mogućnosti književnog angažmana ovdje se, dakle, potvrđuje u najboljem smislu riječi. Naime, nakon zbirke pjesama Razne igre (nagrađene Zlatnim perom Društva novinara Hrvatske), svestrani Velimir Srića ubrzo je uspio plasirati i svoj drugi rukopis — roman Privatne istrage. No, za razliku od prve zbirke, od ove se knjige, objavljene u uglednoj biblioteci i uz veliku medijsku pompu — sada i mnogo više očekuje.

Greška u koracima

Naslov romana Srića je preuzeo iz naziva jedne od pjesama Dire Straitsa, no nešto od njegove izvorne zvučnosti ipak se izgubilo pri prijevodu. A nakon tematskog citiranja tog poetskog originala — čitatelje Privatnih istraga dočekuje prva rečenica. Početak knjige prilično je važna stavka pri mjerenju moguće uspješnosti većine književnih djela; i dok se s osrednjom rečenicom autori još mogu nekako provući, loša prva rečenica u mnogome umanjuje piščeve šanse za potpuni uspjeh. Srićina: »Knjige su kao bebe.« — definitivno pripada onima drugima. Kvaliteta prvog ulomka sljedeći je presudan korak za svakog pisca. Srića se u Privatnim istragama odlučio za pomalo alternativan pristup. On komunicira sa svojim imaginarnim čitateljem/prijateljem odgovarajući na njegova pitanja i zamjerke i prilagođavajući početak romana njegovim komentarima. Pri polemiziranju Srića uglavnom bilježi već svima poznate floskule o odnosu pisca prema svom romanu, likovima i rečenicama koristeći se pritom tek nešto neuobičajenim paralelama i primjerima. Tako se, na primjer, pri opisivanju procesa nastanka knjige-djeteta ne libi »oplođivanja«, »abortusa« ili »mrtvorođenih knjiga-beba«. Nakon nekoliko takvih praktično-teorijskih poučaka te nekoliko neuspješnih pokušaja, na sedamnaestoj stranici napokon se formira prava verzija početka.

Krimi-priča u ljubavno-filozofskom umaku

Jednom pokrenuta, osnovna fabula romana vrlo je jednostavna te bi nešto šturija verzija Privatnih istraga zauzela zapravo tek pedesetak stranica. Glavni junak Vladimir (Hrvat u dijaspori), zajedno sa svojim američkim prijateljem — policajcem Frankom, putuje uzduž i poprijeko Sjedinjenih Država obračunavajući se sa čitavom regimentom zlikovaca te spašavajući svijet od njihovih opačina. No, taj moderni osvetnik nije imun ni na čari ljubavi, a ako je potrebno posegnuti će i nešto grubljim metodama (silovanjem!) ne bi li zaveo odabranu damu, koja se, međutim, ni najmanje ne opire svom osvajaču, dapače. Dvoje zaljubljenih golupčića i Frank sada zajednički ulijeću u najnoviji sukob s parom latino narkobosova te njihovim plaćenicima. Usporedno s akcijskim scenama koje slijede nižu se i ljubavna šaputanja te duboka promišljanja o životu i budućnosti glavnog junaka. Ali, da li sve i završava hepiendom u stilu pravog američkog filma — nije posve sigurno. No, mrtvaca zasigurno ne nedostaje. U spomenuti ljubavno-filozofsko-detektivski paprikašpovremeno se ubacuje i sam autor komentirajući i obrazlažući svoje literarne postupke, motivaciju svojih junaka ili tek neki od aspekata radnje. Pri tome se često koristi pomalo sveznalačkim tonom te prilično naivnim i infantilnim primjerima (usporedbe s bebama prilično su česte), uz izliku kako je njegovo stajalište, zapravo, vrlo postmoderno i ironično.

Loše poigravanje stereotipima

Nažalost, djetinjaste dijaloge, ponajprije između Vladimira i njegove »napokon pronađene polovice« Sharon, s lamentacijama o značenju prijateljstva i ljubavi ili ispravnom načinu života, teško da može izvući bilo kakva teorija o ironiji i odmaku od uobičajenih stereotipa. U čitavoj se knjizi ironično mogu shvatiti tek komentari na poleđini izdanja koji spominju »uzbudljive prizore«, »napetu akciju« i »maštovite ljubavne scene« te »alternativni svršetak«. A što se tiče posljednjega — i najrastresenijem čitatelju koji uspije doći do kraja ove knjige jasno je da tu uopće nema dileme oko toga kako su naš junak i njegova dragana stvarno završili. Kako sve ne bi bilo ni blizu uobičajenog — Srića je na samom kraju ubacio kratki esejčić o osnovnim razlikama između modernista i postmodernista, kritizirajući pri tome, dakako, one prve.

Bježeći, navodno, od razvučenosti priče, robovanja stereotipima, od ozbiljnosti, pravila i pretjerane moralnosti, Srića je uspio tek u tome da u samo jednoj knjizi iskombinira nekoliko najdoslovnijih primjerka žanra — roto-krimić, roto-ljubić te kakav postmodernističko usmjereni primjerak instant-filozofske literature. Privatne istrage su krcate upravo stereotipnim scenama i dijalozima, koji povremeno prelaze granicu dobra ukusa, ali nisu niti blizu one humora, ironije ili zabave.

Jelena Gluhak