Ozbiljni ljudi i neozbiljne lutke

Ozbiljni ljudi i neozbiljne lutke

Njemački profesor Albrecht Roser bio je pun pogodak za otvaranje 35. PIF-a

Iako je šou-program pod naslovom Gustaf i njegov ansambl zapravo niz nepovezanih lutkarsko-kabaretskih scena, njemački profesor Albrecht Roser bio je pun pogodak za otvaranje 35. PIF-a, pokazavši univerzalnost lutkarstva i promišljen koncept selektorice i programatorice festivala, Livije Kroflin. Uz Rosera i slovačkoga lutkara Antona Anderlea, perjanicu predstavljanja slovačkog lutkarstva, što je, uz lutkarstvo za najmlađe, bila jedna od tematskih okosnica ovogodišnjeg festivala, Zagreb je ove godine pohodilo nekoliko zanimljivih produkcija, uglavnom smještenih u dio programa namijenjen odraslima.

Svi koji se sjećaju Salome od prije tri godine vidjeli su kako vrijeme Australcu Nevilleu Tranteru, osnivaču nizozemskoga Stuffed Puppet Theatre, nije naškodilo, ali ni pomoglo. Baš kao i u prethodnoj predstavi, njegov Moliere prije računa na trenutni efekt i zabavljački dojam nego na sustavnost predstave u cjelini. Iako prepričavanje posljednjih Moliereovih dana, u kojem se Meštru između jave i sna priviđaju njegovi vlastiti likovi i suvremenici iz kojih je i crpao inspiraciju, nije nezanimljiv koncept, u njemu ipak ima i previše dopadljivosti i praznina koje ne uspijeva premostiti ni Tranterova glumačka, ponajprije glasovna mogućnost transformacije, ni animacija dojmljivo grotesknih lutaka.

Zabavljačka egzotika

Najveće, a i najegzotičnije, gostovanje na ovogodišnjem PIF-u bilo je ono Lutarske kazališne družine Chu Lou San iz Taipeia. Relativno brojna ekipa od šest lutkara na pozornici Kazališta Komedija podigla je pravu lutkarsku scenu i odigrala predstavu banalne dramaturgije i zadivljujuće lutkarske tehnike. Nekoliko narodnih priča skupljeno je u predstavu »Ljubav leptira« u košmar brojnih ručnih lutaka, koje izradom podsjećaju na porculanske ukrase, ali animirane postaju i tradicionalna svetkovina i lutkarska verzija anime. I bez zmajeva, vrtnje tanjura na štapu, ubacivanja borilačkih vještina i ostale kulturalne popudbine, fascinantan prizor, iako možda ne i edukativan, bio je onaj lutke koja uvlači dim prave cigarete i — ispuhuje ga.

Potpuno suprotna, u najavi, pristupu i temi, bila je produkcija Obiteljskog kazališta Mikropódium iz Budimpešte, može se nedvojbeno reći i otkrića ovogodišnjeg PIF-a. Minijaturne marionete, ne veće od dlana, u predstavi Con Anima, koju, upravo zbog njezine sitnosti, može odjednom pogledati tek tridesetak ljudi, András Lénárt pomiče posebnom tehnikom, prema kojoj se rad s klasičnim marionetama čini jednostavnim postupkom.

Neslužbeno je pak najbolja predstava ovogodišnjeg PIF-a Tragedija o Macbethu Regionalnog kazališta lutaka iz Grodna u Bjelorusiji, zapravo autorski rad Olega Žjugžde, koji osim dramatizacije potpisuje i režiju, scenografiju te kostimografiju u predstavi. Premda čak previše očita, marionetska metafora Shakespeareovih likova i njihovih sudbina vrlo je plodna i funkcionalna, a u slučaju Macbetha lutkari iz Grodna prepoznali su je i iskoristili. Međutim, Tragedija o Macbethu nije isključivo lutkarska predstava jer u njoj glumci istovremeno igraju nekoliko likova svojim tijelima, kao i marionetama ili ručnim lutkama, pa Macbetha predstavlja uglavnom marioneta, dok Lady Macbeth igra jedina glumica u ansamblu, Larisa Mikulič, vlastitom pojavom i grotesknom preslikom — lutkom koja je križanac doslovnosti crne udovice i bogomoljke.

Nenagrađena ozbiljnost

Razvoj živih slika, igrajućih metafora zbog kojih je lutkarstvo, kao i animacija, nezamjenjivo i neiskorjenjivo, ne ostaje u Tragediji o Macbethu samo na tome. Sam komad ima dovoljno nadnaravnih prizora ili detalja, kao što je vještičji ples, žrtvovanje pijetla, crni štakor i tako dalje, u kojima se lutkarska mašta može razmahati, no važan je još jedan, kojega u tekstu nema, a koji je sam po sebi izniman — riječ je o ljudskom tijelu zatvorenu u pješčani sat. Općenitost i primjenjivost tog objekta, koji se u predstavi pojavljuje nekoliko puta, jedan je od onih scenskih znakova koji se pamte i nakon zaboravljene predstave. Jednako tako pažnje je vrijedna činjenica da se u barem retorički najkrvavijoj od svih Bardovih drama, u ovoj inscenaciji Macbetha krv pojavljuje u samo jednom, iako presudnom trenutku. I to je jedna od vrijednosti produkcije — ne igranje na prvu loptu, na efekt predstavljanja u onom smislu u kojem bi marionete zaista morale podupirati antropomorfne uzore. No, bjeloruski izvođači pokazuju i zavidnu lutkarsku vještinu, kao onda kad Macbeth prvi put lamentira o zločinu, i kad je jedino po čemu vidimo njegov tijek misli pokret šake iza leđa, a takvi detalji, kao i ukupna značenjska ispunjenost ove produkcije, od prijestolja koji postaju prizorišta, preko svjetla, do kostima i zvučne slike koja razdvaja takozvane zbiljske i nadnaravne scene, trebali su Tragediji o Macbethu donijeti barem Grad Prix ovogodišnjeg PIF-a.

Ipak, Glavnu nagradu festivala odnio je Moliere Nevillea Trantera. Ako se iz njegova primjera može izvući zakonitost, onda bi Regionalno kazalište lutaka iz Grodna trebalo sljedeći put, kad i ako ponovno dođe na PIF, dobiti punu zadovoljštinu, koja je ovoga puta nadomještena tek nagradama za svjetlo i glazbu. Posebno pak veseli nagrada za tehnologiju lutaka koja je otišla budimpeštanskom Obiteljskom kazalištu Mikropodium i Andrásu Lénártu, dok je Dječji žiri svoju nagradu dodijelio Lutkarskoj družini Chu Lou Shan. Od domaćih snaga istaknula se, prema mišljenju žirija (Marija Grgičević, Angelika Pauels i Boris Goldovski) tek Marina Kostelac u predstavi PalčićZagrebačkog kazališta lutaka i Robert Waltl u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića Kazališta Žar ptica.

Kako je apsolutno najbolja domaća lutkarska produkcija dragulj izvučen iz pedesetogodišnje tradicije Kazališta lutaka Zadar, a riječ je o Postojanom kositrenom vojniku, kojeg je još 1978. režirao Luko Paljetak, a vizualno opremio Branko Stojaković, i kako se Zlatko Bourek na ovogodišnjem PIF-u predstavio samo neslužbenim proizvodom edukativne radionice, priče o uzletu domaćeg lutkarstva ostaviti treba za drugi put. Kad, recimo, Zadrani dođu s novijom produkcijom, Riječani i Splićani se trgnu iz letargije, a Bourek se u potpunosti vrati lutkama. No, možda je to i odveć optimistična najava sljedećega PIF-a.

Igor Ružić