O jezičnim zbivanjima u devedesetim godinama

U prošlom sam prilogu najavio prikaze dvaju jezikoslovnih napisa objavljenih u posljednjim brojevima književnih časopisa Kolo i Forum. Članak poljske lingvistice Maje Wolny iz Kola već sam prikazao, a danas ću se posvetiti članku Marija Grčevića iz Foruma. Grčević, mladi kroatist koji sada živi u Njemačkoj, osvrće se u studiji »O hrvatskim jezičnim promjenama devedesetih godina« na poglede nekih stranih slavista (prvenstveno njemačkih) na razvoj hrvatskoga standardnog jezika u posljednjem desetljeću.

Svoj tekst započinje Grčević dužim citatom Radoslava Katičića iz 1977., gdje se kaže da razvoj hrvatskoga jezika nakon 1990. »nije nikakvo nasilno pohrvaćivanje nego sFmo dokidanje rashrvaćivanja.« Tom je misli Katičić bitno okarakterizirao o čem je zapravo riječ, a Grčević tu karakterizaciju podrobno razrađuje i ilustrira uvjerljivim konkretnim primjerima dokle sve može stići neobjektivnost i netrpeljivost. Primjeri su povađeni prvenstveno iz tekstova koje su napisali njemački slavisti (navodim po abecedi) Helmut Keipert, Sabine Kirfel, Barbara Kunzmann-Müller i Monika Wingender.

Zanimljivo je da autori na koje se Grčević osvrće uopće ne spominju negativne strane djelovanja takozvanih hrvatskih vukovaca prije 1918. ni nasilnoga unitarističkog serbokroatizma obiju Jugoslavija. Nekada se možda moglo i ne znati ništa o svim tim činjenicama, ali danas više ne kada je u slobodnoj Hrvatskoj tako mnogo pisano o tim temama, a osobito ne otkako je Ante Selak objavio 1992. upravo zapanjujuće podatke o jugoslavenskim progonima onih koji su se borili za hrvatski jezik i njegov slobodan razvoj.

Tri čestotnika

Današnju iskrivljenu sliku u hrvatskoj jezičnoj situaciji u napisima dobra dijela stranih slavista Grčević prikazuje prvenstveno navođenjem tvrdnji nekih njemačkih slavista o navodnom progonu do sada običnih, normalnih riječi (rjeđe oblika) i nametanju umjetnih novostvorenih riječi ili riječi koje su već odavna bile zaboravljene.

Kako bi se dokumentirala istina o navodnim suvremenim zbivanjima u hrvatskome jeziku, Grčević navodi tri knjige o učestalosti svih riječi u pojedinim hrvatskim publikacijama. To su izdanja Zorislava Šojata 1983. (neke novine iz 1980.), Milana Moguša i dr. 1999. (publikacije od 1935. do 1977.) i tzv. Mannheimski korpus (novine 1997-1999.). Ta tri čestotnika nedvojbeno pokazuju da u svojoj velikoj većini one riječi koje se tobože danas nameću nisu novostvorene u devedesetima nego da se pojavljuju i prije 1990., makar tada bile i potiskivane (i to zaista potiskivane i progonjene), a da riječi koje su danas tobože progonjene, žive i dalje — neke doduše u manjoj učestalosti (osobito u nekima od svojih značenja), ali neke su i danas češće od onih navodno nametanih u devedesetima.

Među primjerima koje navodi Grčević, ima i zaista zabavnih. Tako S. Kirfel vjeruje da su se Hrvati još 1978. morali »privikavati« na tobože »novu riječ« obitelj, a Kunzmann-Müller smatra da se u »novom« hrvatskom jeziku pojavljuju konstrukcije kao »zamolili smo ga doći« umjesto »zamolili smo ga da dođe«. Tu se čovjek zaista mora začuditi — vrlo je lako provjeriti da je obitelj riječ koja u hrvatskome jeziku oduvijek živi, živjela je i u jugoslavenskim vremenima (Moguš ima 59 potvrda, Šojat, u manjem materijalu, 26), a za rečenicu tipa »zamolili smo ga doći« pitao sam vrlo mnogo ljudi, koliko sam god stigao, i nitko nije nikada ništa slično pročitao, a kamoli čuo.

Nameće nam se pitanje koji mogu biti uzroci neobjektivnostima i netočnostima koje je Grčević zapazio kod nekih stranih slavista. Takvih će uzroka biti nekoliko i time bi se valjalo posebno pozabaviti, a ovdje ću iznijeti samo neke. Objektivno se može reći da je svjetska slavistika po tradiciji XIX. stoljeća opterećena nekim zabludama o hrvatskoj jezičnoj problematici. To je dobro poznato. Današnja slavistika i u njezinu okviru »serbokroatistika« nije bila motivirana da mijenja to stanje — do 1990. bilo je riskantnije zamjeriti se Beogradu nego Zagrebu, a od 1990. prošlo je suviše malo vremena. Osim toga, promjene bi zahtijevale neke nekomotne komplikacije u praktičnome sveučilišnom i uopće znanstvenom životu (lako je zamisliti koje i kakve). Bilo bi i još nekih razloga, ali iznijet ću još samo jedan.

Na liniji 1337 puta

U samoj Hrvatskoj ima tekstova iz kojih su slavisti o kojima piše Grčević mogli crpiti podatke. Ne govorim o dijelu novinstva koje iz senzacionalizma ili zbog zapjenjenog antihrvatstva pišu neistine o hrvatskom jeziku, na to se nije vrijedno obazirati, ali ozbiljno je kada profesionalni lingvist, koji u nekim drugim radovima ima vrijedne rezultate, o hrvatskoj jezičnoj stvarnosti piše očite netočnosti. Grčević navodi nekoliko primjera u kojima sveučilišni profesor i doktor filoloških znanosti Ivo Pranjković piše na nedopušten način. Iznijet ću samo jedan primjer iz Grčevićeva članka. Pranjković iznosi pedesetak parova tuđica — domaća riječ i tvrdi da su tuđice »gotovo potpuno nestale« iz upravnoga i publicističkog stila, među njima i par linija — crta. To bi onda moralo značiti i da se piše autobusna, tramvajska, telefonska i slična crta, a osim toga, u Mannheimskom korpusu, koji obrađuje novine 1997-1999., nalazimo crtu samo 471 puta, a liniju čak 1337 puta. Za strane slaviste o kojima govori Grčević može se još naći kakvo objašnjenje ili kakva nategnuta isprika, ali zagonetno je što motivira Pranjkovića koji bez sumnje poznaje stvarnost.

Zajednički je nazivnik svih zabluda o kojima je ovdje bila riječ, krivo vjerovanje da je jedini hrvatski cilj udaljiti hrvatski jezik što više od srpskoga. No zanimljivo je da o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama nisu pisali samo hrvatski jezikoslovci. Pred sam jugoslavenski razlaz objavio je u Beogradu ugledni srpski kulturni radnik Jovan Ćirilov knjigu Hrvatsko-srpski rječnik inačica — Srpsko-hrvatski rečnik varijanti. Ćirilova spominje i Grčević, ali mogao je navesti i da je jedan od vodećih srpskih filologa Radosav Bošković objavio još 1935. u beogradskom časopisu Naš jezik studiju »O jezičnoj i stilskoj diferencijaciji srpskog i hrvatskog jezika«. To je prije ijednoga hrvatskog razlikovnog rječnika.

I na koncu još samo nešto. U svakoj ljudskoj djelatnosti postoji i laička, amaterska paralela. Ne znam zašto bi baš hrvatsko jezikoslovlje moralo biti iznimkom. Ima u suvremenim zbivanjima oko hrvatskoga jezika i perifernih nestručnih djelovanja na koje bi se mogle odnositi i neke od inače promašenih zamjeraka o kojima govori Grčević. No zašto neki slavisti, čini se, uzimaju u obzir upravo takvo djelovanje. To bi bilo kao da bismo o astronomiji sudili po astrološkim rubrikama u jeftinome tisku.