Nenadmašena operna kraljica

Nenadmašena operna kraljica

Maria Callas suvereno je vladala tehnikom koloratura, a znalački se koristila i prsnim registrom, ali njezina Lucia nije više bila samo koloraturna virtuoskinja, Tosca jednodimenzionalna tragetkinja, Amina lirsko nevinašce, Rosina površna koketa, Medeja dijabolična djecoubojica. One su postajale žene od krvi i mesa, razdirane raznolikim osjećajima i strastima, ali uvijek i apsolutno vjerne autorovu tekstu, psihološki motivirane i snažne u svojoj iskrenosti i nepatvorenosti

»Pjevanje za mene nije pitanje ponosa nego samo pokušaj da se uzdignem prema prostorima gdje vlada harmonija«

Maria Callas umrla je 16. rujna 1977. u 13.30 sati, u Parizu, u 53. godini, od srčanog udara. Francuski je radio objavio: Zauvijek je utihnuo najslavniji glas svijeta. Ravnatelj Pariške opere Rolf Liebermann izjavio je tisku: Maria Callas bila je jedna od zvijezda vodilja našega doba, koja je opernu umjetnost dovela do vrhunaca na kojima će zauvijek vladati. Mjesec dana poslije njezine smrti milanska Scala, pozornica njezinih najvećih uspjeha i slave, u kojoj je ostvarila 23 uloge i 181 put nastupila, priredila joj je komemoraciju kakva se ne pamti.

Maria Callas nije željela da groblje bude mjesto kamo će dolaziti njezini poklonici pa je odredila da joj pepeo bude razasut po grčkim morima. Postala je besmrtna, ušla u povijest i čvrsto zasjela među one koji je mijenjaju. Jer nakon nje u opernoj reprodukciji ništa više nije bilo kao prije. Njezina karijera nije dugo trajala, iako je na sceni bila od 1942. do 1965, ali od 1952. do 1956, kad je bila na vrhuncu i imala 196 nastupa, otvorila je novu stranicu operne povijesti. Prigovaralo joj se da je hirovita, zvali su je tigricom. I zaista se poput tigrice borila za umjetničku istinu, jer je sebe smatrala posredovateljicom između skladatelja i slušatelja, odnosno gledatelja. Beskompromisno se hrabro i odlučno borila da najvjernije i najosmišljenije bude prijenosnicom umjetničke tvorbe. Skladatelji joj nisu služili da bi u njihovim djelima pokazala svoje pjevačko umijeće, nego je ono služilo njoj da bi njihov opus što vjerodostojnije i istinitije predstavila.

Talent i volja

Imala je sve pretpostavke da to postigne — golem prirodni talent i čvrstu volju. Imala je impresivan glas raspona od tri oktave, savršenu muzikalnost, urođen instinkt za glazbu i iznimnu memoriju. Bila je nevjerojatno marljiva i nikada nije prestajala učiti. Ali da bi došla do cilja koji je sama sebi postavila, bili su potrebni i drugi preduvjeti. Trebala je ovladati tajnama zanata, u prvome redu pjevačkom tehnikom, a nju je naučila od glasovite španjolske sopranistice Elvire de Hidalgo, koja joj je bila profesorica na Konzervatoriju u Ateni, dragocjen savjetnik i prijatelj. Da bi debela, kratkovidna i plaha djevojčica postala La Callas, da bi njezino visoko umijeće preraslo u vrhunsku umjetnost, presudan je bio susret s velikim dirigentom Tulliom Serafinom. Nakon što joj je dirigirao Giocondom u Areni u Veroni 1947, ispravno je zaključio da se u njoj kriju neslućene mogućnosti. Valjalo joj je pomoći da toga postane svjesna. Molio ju je da ne prihvaća sve ponude, kojih je iz dana u dan bilo sve više, nego da stalno uči. Nagovorio ju je da napusti zahtjevne dramske uloge (pjevala je tada Izoldu, Brünnhildu u Walküri, čak i Kundry u Parsifalu uz Turandot, Leonoru u Moći sudbine i Aidu) te da svu pozornost usmjeri na uloge ranoga talijanskog belkanta, za koje je imala sve glasovno-pjevačke predispozicije. Učio ju je kako svaki triler i svaki ukras imaju smisla i nisu u partituri zato da bi pjevačica pokazala svoje zavidne pjevačke sposobnosti. Tražio je da se strogo pridržava notnog teksta, a ona, koja je tako duboko osjećala glazbu i bila svjesna njezine unutarnje dinamike i velikog izražajnog luka, slijedila je njegove upute i zajedno s njim tražila savršenstvo. I kad je u punome sjaju zablistala na otvaranju sezone 1951/52. u Scali s ulogom Helene u tada vrlo rijetko izvođenoj Verdijevoj operi Sicilijanska večernja pod ravnanjem Victora de Sabate, još jednoga glasovitog dirigenta koji je sudjelovao u izgradnji fenomena Callas, rodio se mit Callas.

Vjernost tekstu

Niz koloraturnih soprana, koji su s lakoćom pjevali obilje ukrasa u visokom registru, dodavali nove da bi se međusobno natjecali u virtuoznosti i cvrkutali poput ptičica, a da nisu znali čemu to zapravo služi osim da pokažu kako mogu izvoditi pjevačke vratolomije, zastao je u čudu. Tko će ih više slušati kad je Maria Callas u svoje izvođenje koloratura koje su apsolutno poštovale notni zapis unijela smisao i značenje? Dramski soprani, koji su pretjerivali u naglašavanju dramatike poglavito u verističkim operama i obilnim oslanjanjem na prsni registar često proizvodili nasilne tonove, osjetili su da takvim pjevanjem neće više biti uvjerljivi. Lirski soprani, koji su uživali u blagozvučju svojih prelijepih mekih fraza počeli su shvaćati da djeluju papirnato. Maria Callas mogla je pjevati sve te uloge, suvereno je vladala tehnikom koloratura, a znalački se koristila i prsnim registrom, ali njezina Lucia nije više bila samo koloraturna virtuoskinja, Tosca jednodimenzionalna tragetkinja, Amina lirsko nevinašce, Rosina površna koketa, Medeja dijabolična djecoubojica. One su postajale žene od krvi i mesa, razdirane raznolikim osjećajima i strastima, ali uvijek i apsolutno vjerne autorovu tekstu, psihološki motivirane i snažne u svojoj iskrenosti i nepatvorenosti. Živjele su vlastitim životima, a istodobno su bile prepoznatljiva i nezamjenjiva djeca skladatelja.

Maria Callas, veliki muzičar, točno je razlikovala glazbene stilove i nije na jednak način pjevala različite autore. Pjevačku kreaciju scenski je upotpunjavala pogledom, gestom, pokretom neobično izražajnih ruku. Ali onaj samo njoj svojstven neponovljiv i nedosegnut izraz postizala je ponajprije glasom. Učinila je taj glas podatnim instrumentom u službi glazbe, sredstvom da udahne život svojim 47 likovima. A kako im je pristupala, opisala je sama. Najprije se upitam volim li ovu glazbu i ima li ona za mene smisla. Zatim počinje učenje uloge kao da sam još studentica na konzervatoriju. I kad su svladane sve note točno kako piše u partituri, dolaze riječi. Ponavljam ih u sebi, pazim na svaki naglasak, svaku pauzu, a zatim pokušavam dovesti u savršen sklad riječi i glazbu. I to nije gotovo u jednome danu, na tome se dugo radi. A onda dolazi ono najljepše u pripremi uloge — traženje pravog izraza. Svaki skladatelj ima svoj unutarnji ritam, metronom tu ne pomaže da bismo shvatili i razlikovali Verdijev allegro od Donizettijeva ili Bellinijeva. U tom stadiju studiranja nužan je scenski instinkt, iskustvo i dobar ukus. Na kraju dolazi rad s dirigentom i zajedno odlučujemo kakav ćemo oblik dati svakoj frazi i kako ćemo sve dovesti u savršen sklad. Tek tada, kad sam potpuno svladala glazbu, kada mi je muzički sve savšeno jasno, počinje moj rad u samoći na izradi lika.

Neumoljivi Visconti

Nije stoga čudo da je uloga već na njezinu prvom nastupu bila tako cjelovita da je postajala uzorom. Takva je bila Lady Macbeth na otvaranju sezone 1952/53. u Scali i takve su njezine studijske snimke i onih opera koje nikada nije interpretirala na sceni. U to su doba gramofonske tvrtke snimale tzv. standardni repertoar. On nije bio i omiljeni repertoar Marije Callas, ali njezine interpretacije tih dobro poznatih likova obogaćene su nizom detalja kakvi se ne nalaze u njihovim drugim brojnim snimkama. Nitko zacijelo neće smatrati da je Maria Callas rođena Mimi, kao što će je smatrati predodređenom za uloge Norme ili Medeje, ali ne vjerujem da postoji uvjerljivija interpretacija od njezine oproštaja Mimi iz trećega čina La Boheme.

Serafin ju je smatrao savršenom interpretkinjom likova ranoga talijanskog belkanta, koje je nakon desetljeća zanemarivanja ili često vrlo pogrešna pristupa tumačila u svoj njihovoj istinitosti, ljepoti i uvjerljivosti. Za de Sabatu bila je idealna interpretkinja složenih dramskih likova Lady Macbeth ili Toske. U zahtjevima neumoljiv redatelj Luchino Visconti smatrao ju je najsavršenijom umjetnicom glazbene scene radi koje je zavolio operu. Violetta u Traviati, koju je s njim radila, uzvitlala je veliku prašinu na premijeri u Scali 1955, uzbudila duhove i iz temelja promijenila pristup tome liku. Godinama sam radila na tome da postignem bolestan izraz u glasu, jer je Violetta nasmrt bolesna osoba. Kako bi Violetta u tom stanju mogla pjevati velikim, sjajnim zaobljenim tonovima? To bi bilo smiješno. Ako se katkad i pjeva grubo, to je nužnost izraza. Tako treba činiti čak i ako ljudi neće odmah razumjeti. Ali nakon duljeg vremena hoće, jer ih morate uvjeriti u ono što činite. Bila je u pravu. Ljudi su rekli: Callas je umorna. Glas je umoran. Predstava je bila jedna od najskandaloznijih u Scali, bilo je i glasnih negodovanja ali i sve više pljeska. Violette se više nisu mogli prihvaćati koloraturni soprani i nije se mogla interpretirati slatkasto-romantično. Prešla je u repertoar lirico-spinto soprana, ali onih koji mogu izvoditi u izvornom tonalitetu ariju iz prvoga čina. Norma, koju je tumačila najčešće u karijeri, devedeset puta, postala je pojam, nedostižna u spoju vrhunskog pjevačkog i dramskog dometa. Kao i Medeja, Julija u Vestalki, Anna Bolena, Amina u Mjesečarki, Elvira u Puritancima, Lucia, Gilda, i mnoge druge.

Santuzza u petnaestoj

Rođena 4. prosinca 1923. u New Yorku kao Cecilia Sofia Anna Maria Kalogeropulos od oca Georgesa, grčkog ljekarnika koji je ubrzo promijenio prezime u Callas, Maria se sudjelujući na raznim pjevačkim natjecanjima već s jedanaest godina našla pred publikom. Godine 1937. otišla je u Atenu i upisala se na konzervatorij. Nije imala ni petnaest godina kada je u studenome 1938. u studentskoj produkciji Cavallerije rusticane pjevala Santuzzu. Dana 27. kolovoza 1942. službeno je debitirala u Operi u Ateni kao Tosca. Iako podosta krupna, neobičnom je izražajnošću osvojila publiku i ubrzo postala prvi sopran. Zatim se vratila u Ameriku, odlazila s audicije na audiciju, u siječnju 1947. pjevala je Turandot u Chicagu, čak joj je Metropolitan ponudio Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Odbila je ponudu smatrajući se predebelom za lik japanske gejše. Već je tada stavila na znanje da jasno zna što hoće.

Na preporuku prijatelja, glasovitoga grčkog basa Nicole Rossija Lemenija, prihvatila je 1947. nastup u naslovnoj ulozi Gioconde u Veroni. Upoznala je dva čovjeka koji su svatko na svoj način oblikovali mit Callas. Tullio Serafin izgradio ju je u najveću opernu umjetnicu druge polovice dvadesetog stoljeća. Suprug, bogati industrijalac iz Verone Giovanni Battista Meneghini, trideset godina stariji od nje, zadivljen njezinim umijećem, davao joj je zaštitu i potporu. Potkraj 1948. konačno je pronašla sebe, i Norma u Firenci pod Serafinovim ravnanjem bila je putokaz njezine buduće karijere.

Kao Maria Meneghini Callas uskoro je postala prva zvijezda Scale. Glasovito suparništvo između tigrice Callas i anđela Renate Tebaldi, koje je punilo svjetski tisak, dovelo je do neslućenih visina zanimanje za opernu umjetnost. Anđeo Tebaldi uzmiče, a Callas postaje la divina (božanstvena). Glazbena je kritika smatra umjetnicom neograničenih pjevačko-tehničkih mogućnosti i superiorne, izražajne i posredujuće inteligencije. Ona hoće svagdje biti prva, njezin je moto ili ja ili nitko. Svjesna je da joj sve ide u prilog i da ima moć pa se njome koristi. Postaje primadonna assoluta.

Fanatično divljenje

Godine 1952-1957. njezine su godine. Snima za ono doba velik broj od trinaest kompletnih opera i četiri recitala i postiže basnoslovne honorare. Okružena je fanatičnim divljenjem i obožavanjem. Svaki je njezin nastup događaj. Dirigenti i redatelji s kojima surađuje pomažu joj da postigne vrhunske rezultate. Serafin za nju izvlači iz zaborava Rossinijevu Armidu, koju se nitko ne usuđuje pjevati zbog golemih pjevačkih zahtjeva i realizira niz antologijskih snimaka od kojih spomenimo tek Rigoletta, Normu, Aidu, Moć sudbine, Puritance, Luciju di Lammermoor, Manon Lescaut, Medeju. I Leonard Bernstein s njom radi Medeju, i u suradnji s Luchinom Viscontijem Bellinijevu Aminu u Mjesečarki, Carlo Maria Giulini Gluckovu Alcestu, Herbert von Karajan izvlači nove mogućnosti u njezinoj Luciji i ostvaruje sjajne snimke Madame Butterfly i Trubadura, s Gianandreom Gavazzenijem rađa se čarobna Fiorilla u Rossinijevu Turčinu u Italiji, s Giulinijem Rosina u Seviljskom brijaču. Godine 1956. ona slavodobitno nastupa u Metropolitanu na otvaranju sezone. Na izvanrednoj premijeri Donizettijeve Anne Bolene u travnju 1957. u Scali aplauz traje 24 minute.

Nakon toga savršen mehanizam fenomena Callas počeo je škripjeti. Zbog glasovnog zamora 2. siječnja 1958. Maria prekida predstavu Norme u Rimu u nazočnosti predsjednika republike. Skandal je golem. Veza s bogatim grčkim brodovlasnikom Aristotelesom Onassisom donosi joj gorko i za pjevačku karijeru kobno razočaranje. Pogoršavaju se odnosi sa Scalom i Metropolitanom. Još će jedanput nastupiti na otvaranju sezone 1960/61. u Scali kao Paolina u Donizettijevu Poliutu, u nju će se vratiti 1961. kao Medeja. Ali to nije više isti glas. Publika ju je nagradila nastupnim pljeskom kakav se ne pamti potvrdivši tako da je došla radi svečanoga kazališnog čina velike umjetnice, pa i ne protekao on u glasovnom trijumfu. Maria Callas postala je legenda. Ali njezine su sposobnosti slabjele. U lipnju 1962. otpjevala je posljednju predstavu u Scali — Medeju, oprostila se od Milana i otišla u Pariz, gdje je počela surađivati s još jednim velikim dirigentom — Georgesom Pretreom. Godine 1963. nema je na opernoj sceni.

Prvi TV snimak

U siječnju 1964. Franco Zeffirelli poziva je u Covent Garden za Tosku. Uspjeh je golem. Pljesak traje punih 35 minuta. Drugi čin te povijesne izvedbe prenosi televizija. Bio je to neponovljiv događaj za operne ljubitelje diljem svijeta. Ali predstave Norme u Parizu 1964. i 1965. za nju su mukotrpne. Nastup 5. srpnja 1965. na svečanoj predstavi Toske pred kraljevskim uzvanicima u Londonu posljednji joj je nastup na sceni. I dalje je sve pošlo nizbrdo. Film Medeja u režiji Piera Paola Pasolinija bez Cherubinijeve glazbe nije postigao uspjeh, kao ni Sicilijanska večernja u Torinu, u kojoj se okušala kao redateljica. Vredniji su spomena njezini dvosatni majstorski tečajevi na Julliard School of Music u New Yorku od listopada 1971. do ožujka 1972. koji su okupljali vrhunske pjevače, instrumentaliste, dirigente, intendante, glumce, kritičare, menedžere, studente, obožavatelje. Koncertna turneja s Giuseppeom di Stefanom 1973-1975. po Europi i Dalekom istoku bila je žalostan odsjaj njezine umjetnosti. Posljednje dane u Parizu provela je osamljena, slušajući vlastite snimke.

Maria Callas magičnom je privlačnošću svoje izvanredne osobnosti nametnula nova pravila, ali je sagorjela na oltaru umjetnosti kojoj se u svakom nastupu predavala potpuno i ne štedeći se. Postavivši kao kategorički imperativ: stvoriti lik u svoj njegovoj složenosti služeći se isključivo zadanim glazbenim tekstom bez težnje za efektima i bez dodvoravanja publici, izrazila je zahtjeve umjetnosti našega vremena koje ne trpi velike geste i pretjerivanja. Otvorila je novo razdoblje u povijesti glazbe. Promijenila je i naše zahtjeve. Njezini nasljednici vidjeli su u njoj uzor, a slušatelji i gledatelji tražili su u njima dio nje. Nakon nje ništa više nije bilo kao prije. I kako je rekao ugledni talijanski kritičar Fedele d’Amico: unijela je novost u naš pristup slušanju opere time što je promijenila naše zahtjeve, način na koji se oni mogu zadovoljiti, a to znači i interprete.

Marija Barbieri

Rekli su o Mariji Callas

Tullio Serafin: »Sjećam se dobro glasa Medeje, Violette, Lucije, Norme, Izolde, Armide. Mogao bih dalje redati. Znam mnogo njezinih glasova. Zapravo, nikada nisam razmišljao je li njezin glas ružan ili lijep. Znao sam samo da je to pravi glas.«

Giulietta Simionato: »Bile smo dobre kolegice i dobre prijateljice i nastavile prijateljevati i nakon što smo prestale zajedno nastupati. Vjerujem da me je iskreno voljela. S drugima se znala svađati. Prva je dolazila na pokuse i posljednja odlazila, radila je marljivo i predano pa je to očekivala i od drugih. Zato smo se izvrsno slagale. Nikako nije bila zla, kao što se govorilo. Bila je dobra i plemenita — a to su joj nijekali svi, uključujući i novinare. Tko bi znao zašto?! Trebalo je samo znati kako joj prići. Prema meni je bila uvijek iskrena. Nije se ustručavala priznati kako nije fizički jaka kao što sam ja bila, i da bi umrla kad bi pjevala i deseti dio onoga što ja pjevam. Ali imala je silnu želju da uvijek dade maksimum. Imala je veliku snagu volje. Koliko li sam je puta vidjela kako stišće oestum a dlanovi su joj katkada biti krvavi od noktiju što ih je u njih zabadala!«

Rolf Liebermann: »Maria Callas neosporno je bila jedan od najvećih opernih temperamenata svih vremena. Možda se čak o njoj može govoriti kao o geniju. U svakom slučaju njezina karijera, koja je u punom intenzitetu kratko trajala, ima u sebi nešto neobično romantično. Maria Callas u svakoj se svojoj ulozi doslovce potrošila; svoje zadivljujuće glasovne mogućnosti založila je da bi sagorjela u najvećem dramatskom intenzitetu.«

Montserrat Caballé: »Divim joj se, cijenim je, volim je. Uvijek sam govorila i ponovit ću: bila je velik uzor pjevačice — vokalnog interpreta, uzor žene koja je marljivo učila, uzor kako uvijek treba raditi, i u kazalištu. Pronalazilo joj se mnogo zamjerki za sve što se događalo, ali — najlakše je okriviti pojedinca ako nešto nije u redu, a vrlo je teško sam na svojim leđima iznijeti jednu operu. A to je Maria Callas mnogo puta učinila. Ona je jako voljela glazbu i bila je očajna što je i drugi nisu voljeli na isti način.«

Katia Ricciarelli: »Bila je fenomen. Divim joj se i obožavam je. Mogla je izvesti sve, i ono što druge ne mogu. Htjele to javno priznati ili ne, primadone počinju dan ispijajući voćni sok i slušajući njezine ploče. Maria Callas dala je vrlo mnogo, a onda je došao trenutak kada nije mogla dati više, i povukla se. Nažalost! Ali takav je zakon prirode.«

(Sve izjave su iz intervjua napravljenih s Marijom Barbieri)