Neispunjena očekivanja

Neispunjena očekivanja

Možda najbolja predstava ovogodišnje Karantene, Walserova Snjeguljica u koprodukciji ljubljanskog Mini teatra, Cankarjeva doma i Art radionice te u režiji Ivice Buljana s iznimnim glumačkim ostvarenjima Ane Karić, Veronike Drolc, Roberta Waltla i Nike Goršiča, bila je scenska vizija mračnoga Walserova teksta koji pomiče granice bajkovite (ne)normalnosti

Art radionica Lazareti i ove je godine u Dubrovniku organizirala Karantenu — Festival scenskih umjetnosti, šestu po redu, u terminu od 25. kolovoza do 5. rujna, neposredno se tako nastavljajući na završetak Dubrovačkih ljetnih igara i (gotovo plemenito) pokušavajući spasiti umjetnički život Dubrovnika i nakon spuštanja barjaka Libertas. U desetodnevnom trajanju, Karantena je ponudila osamnaest izvedbi s umjetnicima iz Hrvatske, Slovenije, Sjedinjenih Država, Moldavije, Francuske i drugih zemalja. Moglo bi se reći da je ovogodišnji program koncepcijski bio usmjeren na tzv. work in progress predstave, odnosno da je Karantena u velikom dijelu funkcionirala kao teatarska radionica. No, problem je što dio izvedbi nije bio ni blizu završetka, tako da su gledatelji ostali prikraćeni za pojedine bitne segmente: scenografiju, kostime ili je pak (poput projekta Damira Bartola Indoša) predstava bila na samom početku svog nastajanja. Koncept kazališne radionice jest zanimljiv, no bit je radionice da se predstave u samoj radionici dovedu do kraja i na kraju prikažu kao cjelovite izvedbe, prikazivanje niza javnih otvorenih proba može biti zanimljivo, ali nedostatno za festival koji već ima reputaciju važnijega hrvatskog festivala alternativnog scenskog izričaja.

Tri repertoarna bloka

Repertoarno, ovogodišnja Karantena bila je podijeljena na tri bloka. Prvi, dramski, donio je izvedbe Muellerova Quarteta V 2.0 (premijerno izvedena na ovogodišnjem Splitskom ljetu) u koprodukciji Splitskog ljeta, Skupine WaxFactory iz New Yorka i Art radionice Lazareti u režiji Ivice Talijančića u bivšoj kongresnoj dvorani bivšeg Hotela Libertas s izvanredno odgovarajućom okolinom apokaliptičnog prostora i apokaliptične budućnosti Mueller-Laclosovih likova; isti dan (kao javna proba) izvedena je možda najbolja predstava ovogodišnje Karantene, Walserova Snjeguljica u koprodukciji ljubljanskog Mini teatra, Cankarjeva doma i Art radionice te u režiji Ivice Buljana s iznimnim glumačkim ostvarenjima Ane Karić, Veronike Drolc, Roberta Waltla i Nike Goršiča, bila je scenska vizija mračnoga Walserova teksta koji pomiče granice bajkovite (ne)normalnosti. Slijedila je, očito, zalutala predstava američkog redatelja i pisca Allana Graubarda For Alejandra u produkciji američke skupine Point Noir Productions kao autorovo/redateljevo intimno pismo argentinsko-židovskoj pjesnikinji Alejandri Pizarnik s davno viđenim verbalnim teatrom, koja ne samo da nije ponudila ništa novo nego je ostala u šabloni osobne piščeve/redateljeve fascinacije argentinskom pjesnikinjom i motivom njezina samoubojstva. Uistinu je šteta što nismo imali priliku u cijelosti vidjeti projekt Damira Bartola Indoša i skupine House of Extreme Music Theatre (jer je predstava na samom početku nastajanja) naslova Conversation with the Children — R. D. Laing/Školski bus — D. B. Indošrađen prema razgovorima utemeljitelja antipsihijatrije R. D. Lainga, ali i osobnim iskustvima Indoša kao pratitelja autobusa waldorfske škole.

Videoprogrami mladih

Drugi dio Festivala donio je videoprogram mladih umjetnika iz raznih krajeva koje povezuje zajedničko dubrovačko podrijetlo, Marka Ercegovića, Paska Burđeleza, Ivane Jelavić, Tine Gverović, Luke Piplice, Slavena Tolja i Ivone Vlašić; kao i performans Ivana Bure, Vlaste Žanić, Marijana Crtalića i Borisa Šinceka, koji nam, također, nisu prikazali nešto što na hrvatskoj video i performans-sceni već nije viđeno.

Završni dio Karantene obilježile su plesne predstave: koreografski i izvođački duo Barbare Matijević i Željke Sančanin (Hard to) Dig It u produkciji zagrebačke skupine Oberyu te izvanredni projekt slovenske koreografkinje Tanje Zgonc u koprodukciji Hrvatskog instituta za ples i pokret, Teatra Exit, Plesnog teatra Ljubljana i Art radionice Lazareti sa stapanjem japanske metode buto-plesa, tibetanskih budističkih rituala i publike u jedno i ponavljajuće kružno kretanje, toliko zaboravljeno u zapadnoj civilizaciji stalnoga linearnog kretanja prema Napretku. Završni dan bio je rezerviran za skupinu plesača, performera i glazbenika Von Magnet.

Unatoč dvjema sjajnim izvedbama, ne možemo reći da je ovogodišnja Karantena zadovoljila očekivanja: organizacijski problemi vuču se iz ljeta u ljeto, a organizatori, očito, ne prihvaćaju činjenicu da se alternativnost festivala ne mjeri nepostojanjem marketinške službe (alternativa je kulturni artefakt koji ipak treba ponuditi jer zatvorena sama u sebe ne znači ništa). Prošlogodišnji (uspješni) pokušaji ambijentalizacije s Eshilovom »Sedmoricom protiv Tebe« na Lokrumu u produkciji njujorške LaMame, ulični performansi na Stradunu i Mokošici (dubrovačkom Novom Zagrebu) te izvanrednom izvedbom Hotela Eden na Boškovićevoj poljani francuske skupine Begat Theatre Company svedeni su ove godine na razrušeni Hotel Libertas (koji nužno korespondira Muellerovom tekstu) i terasu Umjetničke galerije kao nešto bolji prostor za izvedbu buto-projekta od same preuske lađe u Lazaretima.

ARL svoj program ne završava Karantenom, nego ga nastavlja od 6. do 13. rujna Prvim forumom eksperimentalnog filma i videa.

Unatoč entuzijazmu organizatora i pojedinim izvanrednim ostvarenjima, Karantena do sljedeće godine mora definirati organizaciju (i što je važnije) koncepciju. Ovogodišnja nas naime ne može zadovoljiti.

Tomislav Bonić