Lakoća življenja

U povodu filma Darling Johna Schlesingera

Prije pedesetak godina, dakle šezdesetih godina prošloga stoljeća, našem gledateljstvu i slušateljstvu prvi su se put Britanci predstavili kao svijet koji nas može zabavljati. Do tada za to su se brinuli američki importi (film, zabavna glazba, džez), francuski i talijanski filmovi, kao i njihove šansone i kancone, dok su Britanci pretežito nudili ozbiljnost, pa čak i kad je bila u pitanju komedija (Ealing). A onda je gordi, uglađeni i staromodni London postao swinging London. Iako su Britanci i prije imali atraktivni vodvilj, vrhunske operete (Gilbert i Sullivan), to do nas nije dopiralo, a s tim nisu dostatno upoznavali ni filmovi. A tijekom swinging sixties pojaviše se the Beatles i sljedbenici koji zbrisaše i kanconu i šansonu, novi odjevni stil (Mary Quant), stil frizure (Vidal Sassoon), modna fotografija, što se sve imitiralo ili barem obožavalo i u nas. Pojaviše se također i nova (tough) filmska lica s jednakim tough glumačkim stilom iz naraštaja mladih gnjevnih ljudi (npr. R. Burton, A. Finney, L. Harvey, R. Harris), i to unutar struje britanskoga socijalnog realizma, a tom spektaklu kulture poprilično je pridonijela i nogometna reprezentacija (prvaci svijeta 1966), možda još više Manchester United.

Svakako bila je to posljedica događanja u Velikoj Britaniji koja mnogi povjesničari smatraju najvažnijima u razdoblju od petnaestak godina nakon Drugoga svjetskog rata, previranja koja bi, dakako, povjesničar mogao detaljno opisivati i obrazlagati. Tako, na primjer, laburisti su dobili na izborima, dalo se nešto poticaja mladosti iz radničke klase i provincije pa su provincijalni momci iz sjeverne industrijske Engleske pokazali da i oni imaju nešto reći, da ne kažemo i otpjevati (Beatles). Pored toga, emancipirali su se u dobru dijelu svijeta mladi, i to mladi oba spola, a ta emancipacija u Britaniji je značila i otpor prema krutim zasadama viktorijanizma.

U ovoj nas rubrici zanima, međutim, film, a povod za ovo podsjećanje televizijsko je prikazivanje filma Darling, Johna Schlesingera, koji je 1965. dobio Oscare za originalni scenarij, kostime i za glavnu žensku ulogu, koja je proslavila Julie Christie. Taj film nastao je već na smiraju socijalnoga realizma, koji su proslavila djela kao Osvrni se gnjevno (T. Richardson, 1958, prema drami Johna Osbornea), Put u visoko društvo (J. Clayton, 1959), Subotom uvečer, nedjeljom ujutro (K. Reisz, 1960), Sportski život (L. Anderson, 1963), pa i John Schlesinger (dokumentarni film Terminus i igrani Ta vrsta ljubavi i Lažljivac Billy) — sve filmovi koje bi možda trebalo još jednom vidjeti, možda i u nekom ciklusu.

Film Darling upoznao je s moralnim naličjem swinging sixties, a da bi ga opisali, uspoređuju ga s Fellinijevim La dolce vita (1960). U njemu se pokazuje ona lakoća življenja kakvu pruža permisivno društvo, društvo koje je otkrilo nonšalantniji stil ponašanja i čiji je dio, među ostalim, objeručke prihvatilo seksualnu slobodu. Nije to galerija likova na felinijevski način; junaka je zapravo troje — predstavnik Britanije koja zagovara odgovornost i koji umjereno prianja uz vrli novi svijet (Dirk Bogarde), beskrupulozni tip iz novijega doba (Laurence Harvey) i djevojka koja je doista swinging. Nju tumači spomenuta Julie Christie, koja se ovom kreacijom nadovezala na svoju prvu poznatu ulogu u Lažljivcu Billyju. U njemu glavni je lik onaj naslovni, mladić sa sjevera koji čezne da se zauvijek uputi u obećavajući London, no ne nalazi za to snage. Nju međutim nalazi Julie Christie, i Schlesinger u filmu Darling zapravo pokazuje svoju verziju moguće sudbine takve djevojke u vrevi živahnoga velegrada. Ona kao da oponaša grad, privlačna je, neposredna, vedra, ugodna u društvu, ne uzbuđuje se zbog onoga što bi drugi smatrali (ne)moralnim, što je za mnoge prednost pa je i zbog toga jednostavno zovu Darling.

Film je, dakle, dobio razna priznanja, nije loše prošao ni u komercijalnom smislu, ali takvi filmovi kao cjelina nisu mogli konkurirati filmovima o Jamesu Bondu, lakim komedijama iz serije Carry On, mjuziklima s pop-pjevačima i Hammerovim hororima. Oscara od britanskih filmova iz tog razdoblja dobit će Leanov pustolovnopovijesni spektakl Lawrence od Arabije i prpošna adaptacija Fieldingova romana Tom Jones u režiji Tonyja Richardsona. A kad se još u utrku upleo i Richard Lester, koji je i retorikom zračio duhom šezdesetih te dobio i prvu nagradu u Cannesu (Šarm... i kako ga steći, 1965), socijalnom realizmu odzvonilo je i njegovi predstavnici ili odoše u Hollywood ili izlaza potražiše u još neiscrpljenim političkim temama. Na novi val filmova socijalne tematike trebat će u Britaniji počekati otprilike dvadeset i pet godina. Samo Schlesinger kao da je svojim djelima prepričao povijest ovoga razdoblja. Počeo je kao dokumentarist u tradiciji struje Free Cinema, s trima igranim filmovima prešao je put od afirmacije radničke tematike do znakova rasplinjavanja usredotočenja na te sadržaje u filmu Darling. Bio je za nj kandidiran za Oscara, a ubrzo je otišao u Hollywood, gdje ga je i dobio za film Ponoćni kauboj (1969).

U našoj recepciji bijahu ti britanski filmovi protuteža esteticizmu i psihologizmu francuskoga novog vala. Ta struja, dakako, iznimno se respektirala, no dugotrajno navikavani na preferiranje socijalnoekonomske tematike nađoše u britanskom socijalnom realizmu razboritu i suvremenu njezinu verziju. Taj stupanj društvene kritičnosti bio je domet kojemu se u nas tada itekako težilo, nešto što je predstavljalo teško dostižan cilj. Na političkom planu pandan britanskim filmovima bili su u tom trenutku, pak, čehoslovački filmovi, no to bi trebala biti tema jednog drugog déja vu.