Klopke predrasuda

Klopke predrasuda

Autor se bavi pitanjima statusa kritičara, o potrebnom znanju i prikupljanju informacija, o položaju plesa u našoj kulturi i nekim njegovim povijesnim aspektima

U jesen 2001. Društvo baletnih umjetnika Slovenije (DBUS) izdalo je knjižicu na slovenskom i engleskom jeziku Plesna kritika / Dance Critique, koja je nastala prema predavanjima Richarda Merza iz Švicarske, ugledna plesnog kritičara (»Neue Zurricher Zeitung«, »Ballet International« i dr.) i predavača povijesti plesa. Richard Merz godine 2000. održao je seminar u Ljubljani na poziv i inicijativu tadašnjeg predsjednika DBUS-a Henrika Neubauera, koji je poslije tekst uredio, preveo i pobrinuo se za tisak knjižice.

Autor je polazio s generalnih stručnih pozicija, koje do neke mjere vrijede za kritiku bilo koje vrste umjetničke produkcije, ali je ujedno upozorio i na specifične momente, koji vrijede samo za ples. Materijal je podijelio u tri glavna sklopa: Kritika i kritičari, Predrasude i ocjena, Kako pisati kritiku.

Autor se bavi pitanjima statusa kritičara, o potrebnom znanju i prikupljanju informacija, o položaju plesa u našoj kulturi i nekim njegovim povijesnim aspektima. Nudi i neke praktičke sugestije o tome kako pisati plesne kritike, a u vezi s time upozorava i na klopke predrasuda (odnosno opasnosti subjektivnog ocjenjivanja).

Zanimljiva je autorova analiza triju načina pisanja kritike: goli opis predstave, opis u kombinaciji s informacijom i napokon najpotpunija ocjena — to je ona koja sadrži analitičko-sintetički pristup — znači da udružuje sva tri aspekta.

Merz se kritički osvrće na pomanjkanje specijaliziranih plesnih kritičara (još nije rijetkost da o plesu pišu muzičari ili kazališni stručnjaci!). Autor također raščlanjuje posebnu plesnu problematiku kao što je pomanjkanje praktičnih oblika zapisivanja (koja bi u potpunosti odgovarala notama u glazbi) i tradicije u plesu, i razmišlja o specifičnom položaju plesa u odnosu na muzičku, dramsku, likovnu i druge umjetnosti. Zanimljivo je njegovo stajalište o tome da rascjep između plesa kao društvene zabave i umjetničke djelatnosti nije nikada bio prevladan, dok su u glazbi taj most amaterski muzičari, koji se mogu isto kao i profesionalci služiti partiturama. U plesu taj član »između« po njegovom ne postoji (jer »za amaterskog plesača ne postoje nikakve priručne koreografije koje bi on mogao izvoditi... «) Naravno, ta tvrdnja koja među ostalim odražava i stanovito nerazumijevanje srži suvremenog plesa (koji je u svom temelju kreativan, a ne reproduktivan!), u potpunoj je opreci s našom praksom (u Sloveniji, u Hrvatskoj — kao i u svijetu): na sreću možemo se pohvaliti širokom amaterskom platformom, koja je baš to: osnova i svojevrstan član između na putu prema višim razinama.

Na svoj način zabavno je čitanje sklopa o modernom plesu i klasičnom baletu, u kojem se autor temperamentno uzbuđuje zbog nekih predrasuda (»mitski križarski rat modernog odnosno suvremenog plesa protiv klasičnog baleta koji modernisti smatraju svojim glavnim dostignućem«) — dok je čitaocu odmah jasno da je u vezi sa tim pitanjima žrtva predrasuda nitko drugi nego baš autor sam!

No usprkos tome Richardu Merzu ipak treba priznati znanje, širinu, i u biti pošten pristup, a nadasve su korisni kratki i precizni savjeti za pisanje kritika koje izlaže u posljednjem poglavlju Kako pisati kritiku.

Knjižica je svakako dobrodošla i bit će od koristi svima koji traže opću informaciju, dok onima s višim zahtjevima može poslužiti kao odskočna daska za dalje istraživanje problematike plesne kritike i teorije — znači za područje koje danas nikako više ne oskudijeva kvalitetnom stručnom literaturom.

Neja Kos