»Ilirizam« je tek sastavnica romantizma

Dubravko Jelčić, Hrvatski književni romantizam, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

Već se više od jednog stoljeća povijest hrvatske književnosti glede nazivanja njezina predmetnog razdoblja sredine XIX. stoljeća nije izvukla iz ralja povijesnih znanosti. One to razdoblje žive dogodovštine nazivaju bilo ilirizmom, bilo hrvatskim narodnim preporodom, nalazeći točne razloge imenovanju odnosnih sadržaja; odlučujući se za prvenstvo jednoga ili drugoga. Današnje je opće stajalište, i zdravom razumu najprihvatljivije, da je ilirizam epizoda odn. društvena struja unutar općeg preporoda hrvatskoga društva u nacionalnom, socijalnom i svjetonazornom smislu od otprilike Bečkog kongresa do otprilike »pada apsolutizma«. Povjesničari književnosti sve do nedavno bili su skloni slijediti znanstvene domete historičara, te su još od prevažnog Šurmina (1903-04) do osamdesetih godina svoje sinteze, u kojima je bilo zaključaka što ih i danas držimo »normalnom znanošću«, oblikovali unutar eminentno povijesnog prijepora: hrvatski narodni preporod vs. ilirizam. Tijekom posljednjeg desetljeća, s nešto ranijih nagovještaja, došlo je do odlučnog zaokreta: književnost povijesnog razdoblja »ilirizma« odnosno, šire, »hrvatskoga narodnog preporoda«, književnost je romantizma, koliko u smislu imenovanja toliko i referencije prema duhovnopovijesnoj kategoriji. Tako treba i biti, ako je književnost u svojim bitnim dosezima i umjetnost. (Danas sam među rijetkima koji u to čvrsto vjeruje. Ne može svatko pisati književnost! Ona bira pojedince, veli Tadijanović.)

Koliko mi je poznato, Vinko Brešić je prvi koji je svojom kraćom raspravom, simpozijski odrješito (1989), formulirao tezu: Ilirizam — inačica europskog romantizma. Ta teza »funkcionira« i u sveučilišnoj nastavi, bar na zagrebačkoj Kroatistici. A čini se da su je prihvatili i manje inertni obrazovni zavodi, sve ako tekuća kritika i nije. Korjenitu potkrjepu pružio je 1995. svojim dvama svescima antologije Pjesnici hrvatskog romantizma Mirko Tomasović, u znamenitoj »Erasmusovoj« Školskoj knjižnici.

Uvaženi književni povijesnik Dubravko Jelčić svojom je opsežnom hrestomatijom i preglednom uvodnom studijom, a u luksuzno opremljenoj ljepotici »Školske knjige« na blizu 700 stranica, prihvatio zatečeno znanstveno stanje, te je svoj predmet, odnosno razdoblje povijesti književnosti i hrestomatizirani korpus, odlučno nazvao hrvatskim književnim romantizmom. Jelčiću se hrvatski književni romantizam »podudara« s hrvatskim narodnim preporodom, trajući u pojedinačnim ostvarajima (Jorgovanić, Despot, Arnold) je do u Šenoino doba.

Romantičarska proizvodnja

Uvodnom raspravom autor daje pregled svih važnih povijesnih, posebice politoloških činjenica, kako su one ustanovljene i protumačene u dosadašnjim istraživanjima, započevši s izlaganjem razloga s kojih je historijski pojam ilirizma ušao u svijest tadanjih mladih ljudi (ponajprije Gaja); upozorivši međutim, svakako inovativno, na sadržajne protege toga pojma u djelu Pavla Rittera Vitezovića s početka 18. st. Tijekom toga burnog razdoblja, do »pada apsolutizma« tj. Listopadske diplome, hrvatskom su se, što književnošću što diskurzivnim spisima, povlačile doduše mnoge kulturološke, jezikoslovne, socioantropološke i druge teme, no književna je proizvodnja, oslobodi li je se čestih utilitarnih svrha, pokazivala svoje prirodne epohalne i kulturnoparadigmatske odrednice u duhovnopovijesnom smislu: književnost je to poretežito romantičarske inspiracije, posjedujući mnoga stilska, tematska i motivička obilježja svoje zakonite uronjenosti u europsku maticu, i to u rasteru svih svojih četiriju superstrata: sredozemnom, srednjoeuropkom, panonsko-praslavenskom i zapadnobalkanskom. Pa čak i u svezi s engleskim bardovima! Jelčić je romantičarsku »proizvodnju«, s više ili manje opravdanosti, dokumentirao izvornim tekstovima pedeset i četvorice znamenitih hrvatskih pisaca, od Temelja žitne trgovine Karlovčanina Josipa Šipuša, preko Vrhovca, Mihanovića, Draškovića i svih »ileracah«, preko pjesničkih velikana Vraza, Mažuranića, Preradovića i Markovića, do spomenutih pjesnika sedamdesetih godina. Ne će biti na odmet spomenuti, da kao pjesnici, nipošto loši, slove i Ante Starčević te ban Josip Jelačić.

Hrvatski književni povjesnici, uključno s Jelčićem a s rodonačelnikom Barcem, bili su i jesu skloni tvrditi, da hrvatski romantičarski pjesnici nisu na nekoj visokoj »estetskoj razini«. To zamršeno a skolastičko pitanje vrijednosti poteže još od Vraza (Jelčić to posebice ističe!), koji se, osnivajući Kolo, ograđivao od tadanje vrijednosti hrvatskog pisanja. Jamačno je i to bio razlog, s kojega se tijekom čitavoga XX. stoljeća na to razdoblje gledalo s određenom sumnjičavošću i distancijom. A valjda ni visoka kultura naših pisaca toga razdoblja nevježama i zlodusima nije bila baš po ćudi! Ne ulazeći sada u zamršene razloge takova stava, kojemu je jamačno pripomagalo i Kombolovo kročeanstvo i Krležina izrazito osobna averzija, valja nam odmah pripomenuti, da hrvatsko romantičarsko pjesništvo, Bogovićevo i Markovićevo dramsko stvaralaštvo, te epovi Mažuranićev i posebice Demetrov, nisu ni »iznad« ni »ispod« nekog »europskog prosjeka«, nego su jednostavno bili tu: estetika nije ni ljepotomjerje ni davanje duhovnovaljanih iskaznica!

U tom svom »tubitku« hrvatski su pisci romantici svojim stihovima ispunjali svoju temeljnu funkciju: hrvatskom su — koliko plemstvu, toliko građanstvu, obrtništvu i seljaštvu! — ponudili estetske mogućnosti njihova i svoga jezika na onodobnom razvojnom stupnju. Da su bili čitani, pjevani, oponašani, o tome postoji i odviše praktičnih dokaza. Na njima, posebice glede uglazbljivosti naših romantika, inzistira uostalom i Jelčić.

Romantični ključ

Nego, hrvatsku romantičarsku književnost valja danas iznova čitati. Čitati je baš u romantičnom ključu! I dok su tako, čitajući u odnosnom duhovnopovijesnom ključu, tijekom zadnjih pol stoljeća postupali povjesnici i kritičari glede ranijih epoha — pa su danas na odnosne načine pročitani i srednjovjekovni i renesansni, maniristički i barokni pisci, da o onima iz Moderne ne govorimo — hrvatski romantičari ostali su u zakutku. Znanstvenici su ih historizirali, posebice glede političke povijesti, ideolozi ismijali, kritičari ne pročitali, profesori na školama »preskočili«. Šire pučanstvo međutim još uvijek ima sluha za Nikolu Šubića Zrinskog Huge Badalića, za O jesenske duge noći Ivana Viteza Trnskog, za Šenoinu Lijepu Janju i Oj ti dušo moje duše, za Gajeve i Demetrove budnice, za Nemčićevo Gore nebo visoko i za još poneku pjesmu, glede koje kakav »visokoestetički um« i ne sluti da je baš time ona plod velikog nadahnuća i, nerijetko, poetičkog majstorstva.

Jelčićev (Brešićev, Tomasovićev) poticaj valjalo bi svakako postupno pretvarati u ambicioznije znanstvene zahvate. Da je posrijedi hrvatski književni romantizam, o tome nema nikakve dvojbe. I to romantizam kao povijesna epoha, kao podloga antroposociološkom tipu, romantizam kao književnosna paradigma, romantizam kao silno važna europska duhovna struja, tekući kao ponornica do dana današnjega. A što je drugo, molim lijepo, no savršeno izložen romantizam baš zatečeno stanje svijeta što ga je u strukturama jezika i ljudskih zajednica bio proučavao Lévi-Strauss? Ne bi li tu, možda, bili i Charles Sanders Peirce, Umberto Eco ili Jacques Derrida? Uopće, svaki sustav kojim se promišlja suodnos čovjeka i beskraja, čovjeka i prirode, čovjeka i njegova jezika, čovjeka i njegova društvenog okoliša?

O romantizmu u hrvatskoj književnosti, o svim njegovim četirima tipovima, valjalo bi iscrpno raspravljati. Najprije prići »stvarima samima«. Hrvatski književni romantizam Dubravka Jelčića mogao bi biti poticaj kakvu dobro organiziranom simpoziju, na kojemu bi se iz više motrišta raspravilo o zanemarenim a velikim hrvatskim piscima. A današnjem čitateljstvu ovaj rijedak primjer izvrsna znanstvenopopularnog djela mogao bi bar krasiti obiteljsku knjižnicu, ako je danas tko još uopće posjeduje.