Hideaki Anno

Hideaki Anno

Kad god neka umjetnička grana nabuja i razradi svoja pravila i ikonografiju, prije ili kasnije pojavi se genij koji je izvrne naglavce i strovali u dekadenciju

Golema svemirska čudovišta razaraju Tokio. Japan, kao i čitavo čovječanstvo, može spasiti samo jedno: divovski roboti kojima upravljaju djeca...

Nedavno smo govorili o Miyazakiju, japanskom animatoru koji osvaja europske nagrade. Ako želite upoznati japansku animaciju, Miyazaki je krivi čovjek. On je tako originalan da se ne može poistovjetiti ni s jednom strujom japanske animacije. Hideaki Anno (1960) mnogo je bliži tipičnom japanskom animatoru. Anno je posve nerazumljiv bez pozadine iz koje je iznikao, jer se drži pravila jednog razrađenog žanra. Općenito, kad je u pitanju Zemlja izlazećeg sunca, zaboravite Miyazakija, zaboravite »Cahiers du cinema« i politiku autora. Japanska animacija je industrija kao Sony ili Toyota, a redatelji su radnici na traci.

Mecha!

Prvi divovski robot u japanskoj kulturi rodio se 1972. godine. Zvao se Mazinger Z, a osmislio ga je crtač stripova Go Nagai. Čudovišta napadaju iz svemira, branitelji imaju tajnu bazu, u divovskom robotu sjedi tinejdžer i kontrolira ga, te u svakoj epizodi uništi po jedno čudovište. Ta formula, koja je po jednostavnosti i genijalnosti ravna američkom izumu superjunaka u tajicama, bit će nepresušan izvor nadahnuća stotinama japanskih animatora tijekom sljedećih dvadeset godina. Žanr je dobio i svoje ime: mecha.

Još od Wagnera nije bilo umjetničkog oblika koji bi toliko zasluživao laskavu titulu Gesamtkunstwerk. To nije umjetnost za nepripremljene. Japanski ljubitelj mecha, kao i europski ljubitelj opere, neće pratiti samo radnju. On će proučavati dizajn robota i procjenjivati uvjerljivost njihovih mehanizama, jer postoje animatori koji su se specijalizirali isključivo za to područje. On sluša kako likovi govore i prepoznaje svoje omiljene sinkronizatore, od kojih neki imaju status ravan najvećim zvijezdama igranog filma. Specijalni efekti, koreografija bitaka, glazba i songovi, dizajn uniforme pilota i njegova frizura — sve je bitno, sve se strogo ocjenjuje.

Međutim, kad god neka umjetnička grana nabuja i razradi svoja pravila i ikonografiju, prije ili kasnije pojavi se genij koji je izvrne naglavce i strovali u dekadenciju. Za vesterne je to učinio Leone, za krimiće Lynch. I mecha je već dobila svog enfant terrible. Iako je i prije toga režirao ili animirao kvalitetne filmove, Hideaki Anno je 1995. godine bio samo jedan od redatelja u animacijskoj kući »Gainax«. Onda je napravio »Neon Genesis Evangelion«, televizijsku seriju od 26 nastavaka, i bomba je prasnula.

Što je Evangelion? Godine 2015. pojavila se nepoznata i čudovišna prijetnja iz svemira. Svjetske vlade osnovale su tajnu podzemnu bazu nedaleko potopljenog Tokija, te su sagrađena tri divovska robota kojima mogu upravljati samo tinejdžeri. Ovo dosad je mecha-klasika. Međutim, na tim betonskim temeljima izrasla je Sagrada Familia japanske animacije, ekstravagantno djelo koje pretendira na duhovnost. »Neon genesis evangelion«. Evanđelje novog postanka.

Peto evanđelje

Prije trideset godina, mecha je prikazivala robote kako se bore protiv čudovišta. Zatim se pojavila glasovita serija »Gundam« (1979), gdje su prvi put roboti korišteni kao oružje u ratu ljudi protiv ljudi. Sljedeći korak, iako je došao tek petnaest godina kasnije, zapravo je logičan: čovjek koristi robote da se bori protiv Boga.

Jer užasna svemirska čudovišta u »Evangelionu« zapravo su vojska anđela: Ariel, Izrafel, Ramiel, Leliel... Nasuprot njima, roboti koji brane Zemlju dizajnirani su po uzoru na japanske demone, dok im je ime biblijsko — EVA. Tu je i Adam, kljasti div velik kao katedrala, koji je prikovan na križ u katakombama baze. Kompjutorski sustavi zovu se Gašpar, Melkior i Baltazar. Pojavljuje se i Lilit, Longinovo koplje... Kršćanska mistika obilno je korištena u seriji, i to na prilično morbidan način. »Kraj Evangeliona« (1997), dugometražni film koji je Anno snimio da zaključi seriju i koji se općenito smatra njegovim krunskim ostvarenjem, prikazuje nam jednu apokrifnu Apokalipsu. Uostalom, Sudnji dan je čest motiv u Japanu, jedinoj zemlji koja je već okusila njegovu vatru.

Ipak, iza »Evangeliona« stoji nešto što danas jače od Apokalipse djeluje na maštu mladeži: Sigmund Freud. Već je »Gundam« uveo osjećaj nesigurnosti i tjeskobe u dotad savršene mlade pilote robota. Anno je taj osjećaj doveo do ekstrema. Shinji, junak »Evangeliona«, ima Edipov kompleks prema ocu, ne zna tko mu je majka, ne može normalno razgovarati s djevojkama i kronično pati od paranoje. Njegov robot, koji je zapravo živo biće, postaje sredstvo za eksterioriziranje njegove bolesne psihe, pa bitke završavaju i u kanibalizmu! Iako vam sve ovo možda već izgleda groteskno, milijuni tinejdžera diljem Japana i SAD identificirali su se s junakom.

Ako svakom dobu najviše odgovara neka grana umjetnosti, onda kibernetičkom dobu odgovara animacija. »Evangelion«, koji je proizašao iz žanra što se još uvijek smatra trivijalnim, jedan je od pionira visoke umjetnosti 21. stoljeća.

Marko Maras