Crni i bijeli u četverobroju

»Frakcija«, magazin za izvedbene umjetnosti 20/21, 22/23

U skladu s trendom domaćih časopisa, koji dvobrojna ukazanja prešutno pravdaju organizacijskim i ekonomskim zadanostima nezavidna im položaja, »Frakcija« je i ovoga puta donijela nešto novo — dva dvobroja u isto vrijeme, pokrivši takvim dvosveščanim, četverobrojnim, izdanjem gotovo cjelogodišnji predah. Ništa zato, jer bijela, dvobroj 20/21, i crna, 22/23, »Frakcija«, nazvane kolokvijalno tako zbog dizajnerskog rješenja koje je, primirivši likovnjačke podražaje broja prije, pojavnost svelo na čitljivost teksta, ali i pretencioznost prezentacije očitu u crnoj, nastavljaju hvalevrijednu praksu otvorena pisanja, seciranja, kritiziranja i teoretskog razmatranja izvedbenih umjetnosti na svim razinama, gdje su kazalište i likovna umjetnost tek mutni graničnici interesnog raspona. Upravo ta dva polja fiksiraju tematski naslovi dva najnovija dvobroja »Frakcije«: Glumac i/kao autor i Radikalizmi Istočne Europe.

Časopisna forma, koje se i »Frakcija« uglavnom drži, nameće nekoliko zakonitosti, kao što su prenošenje inozemnih tekstova, jaka imena, podjednak omjer poznatih i nepoznatih-novih referencija i presjek aktualnog stanja, provučen kroz uredničku subjektivnost i potrebe trenutka. Lada Čale Feldman i Marin Blažević, urednici bijele, te Tomislav Medak, Petar Milat i Goran Sergej Pristaš, kao urednici crne, spomenuto su odradili na sveukupno tristotinjak stranica, kojima treba pridodati istu količinu engleskog prijevoda, jer je »Frakcija« ipak časopis koji cilja i na međunarodni ugled.

Okovani izvođač

Postavivši izvođača u središte, izbor tekstova u dvobroju 20/21, preko teorijskih načela Hansa Thiesa Lehmanna i inozemnih primjera koje razlažu Valentina Valentini (o Societas Raffaello Sanzio), Bojana Kunst, Alan W. Sikes (reagirajući na posljedice, financijske i identitetske, performansa Rona Atheya), dolazi do konkretnih primjera iz domaće kazališno-performerske zbilje. Uredničkom slobodom dva najduža priloga upravo su onaj Lade Čale Feldman, koja iznimno uvjerljivo antopološki prepoznaje položaj dvije heroine hrvatskog glumišta prije i tijekom devedesetih, Mire Furlan i Ene Begović, u antagonizmu zadanih modela uloge-lika, i apoteoza Brezovčeva ikonoklazma na kvadrat čitljiva iz Matuline glume u predstavi Veliki Meštar sviju hulja iz pera Marina Blaževića. Materijalni dokazi ispravnosti u obliku razgovora dopušteni su Emilu Hrvatinu, te performersko-glumačko-plesačkim trolistima: skupljenima prema načelu zajedničkog rada, što su izvođači Njihanja — Irma Omerzo, Vili Matula i Damir Bartol Indoš, ili generacijsko-kvalitativne srodnosti/prepoznatljivosti — u ovom slučaju to su Nikolina Pristaš, Katarina Bistrović-Darvaš i Anica Tomić. Dodatak, nimalo suvišan, ovog dvobroja »Frakcije« jest i povijesni presjek glumačko-redateljskih parova Nine Király kao i esej Dalibora Foretića, kojem su urednici i posvetili vlastiti uradak.

Crni dvobroj »Frakcije« cjelina je u kojoj se Radikalizmima Istočne Europe bave domaći i strani teoretičari, čak i udaljeniji od samih izvođačkih umjetnosti od grupacije zastupljene u bijelom blizancu. Kako je i tema šira, nije čudo da u crnom o iskoracima država bližih nekadašnjoj željeznoj zavjesi pišu teorijska pera inače rezervirana za vizualne umjetnosti ili nove tehnologije i medije koji se tek u radikalnim slučajevima približavaju izvedbi. Osim beogradskoga profesora Miška Šuvakovića, slovenske teoretičarke Marine Gržinić, američkog istraživača novih medija Leva Manovicha, iako su ove odrednice međusobno zamjenjive, u istom se bloku nalaze i tekstovi koji podupiru teoretsku osnovu nastanka i održivog razvoja istočnoeuropskog kulturnog potencijala, zanimljiva upravo zbog geopolitičkog, ideološkog i intelektualnog položaja. Tako dok talijanski radikal Toni Negri Lenjinovo naslijeđe prepisuje u sadašnji trenutak uspostavom biopolitičke radikalne struje u obrani demokracije koja ipak ne bi robovala Imperiju iz njegove knjige, a francuski filozof Alan Badiou podsjeća kako je u prošlom stoljeću u postamentima komunističkih divova i te kako postojalo mimoilaženje u ideološkim strujanjima prvog, drugog ili trećeg puta, koje se lako može prepoznati, pa i obnoviti, i danas, na što autor čitatelje i implicitno poziva, Lev Manovich i Petar Milat ograničavaju se na kulturnu proizvodnju. Prvi to čini memoarskim putopisom kroz dijelove umjetničke scene namjerno neidentificirana prostora somewhere in the Eastern Europe, dok Milat sintetizira teorije kraja umjetnosti koji bi se trebao dogoditi (ili već jest) baš ovdje (ili možda ipak — tamo).

Radikalni teorijski performer

Drugi, performativniji dio »Frakcije« 22/23 donosi konkretne primjere umjetničke prakse. Ivana Sajko piše o Edipu u splitskom HNK, Ana Vujanović fragmentirano se prisjeća užitka gledanja i dijalogiziranja s komadom Terrible Fish Performingunita, a Slaven Tolj u razgovoru pojašnjava radikalnost vlastitog opusa u odnosu na širi i uži prostorni kontekst Dubrovnika. Tonči Valentić sažeo je, možda i previše, iskustvo simpozija Prema kazalištu jugoistočne Europe, dok je Marin Blažević, u iz nepoznatih razloga neprevedenom eseju, sumirao vlastiti odnos prema prvih petnaest godina Eurokaza i svemu što je taj festival značio ili još znači. Nakon te nažalost neslužbene i u monografiju Eurokaza neuvrštene studije, crni dvobroj Frakcije zatvara također neprevedeni tekst Nataše Govedić Eksplozivna tijela, plesna tijela & semantofobija, kao prilog domaće teorije novom Think dance pokretu, koji je u posljednjim izdanjima predstavio i zagrebački Tjedan suvremenog plesa.

Očito strukturno poklapanje dva dvobroja »Frakcije«, usprkos radikalno suprotstavljenoj vizualizaciji, zatvara jednogodišnji krug časopisa za izvedbene umjetnosti, i postavlja ga, i u pojedinačnoj i u ekipnoj konkurenciji, u vrh domaće produkcije tog tipa. Čak i ako njegove programske smjernice ostaju izvan trenutnog odnosa na pozornici. No, tim gore za pozornicu.

Igor Ružić