Budi se Rim!

Budi se Rim!

Iako izgradnja rimskoga grada glazbe, smještena između Olimpijskog sela i parka Villa Glori u sjevernoj gradskoj četvrti Flaminio, još traje, u što se osobno uvjerih potkraj kolovoza, veći je dio zdanja završen i otvoren za javnost još početkom proljeća. Od tri koncertne dvorane, uobličene u odvojene volumene, dvije manje već su u funkciji, a treća je u završnoj fazi gradnje

Rim se poput ostalih svjetskih metropola suočio s arhitektonsko-urbanističkim izazovima što ih sa sobom donosi novi milenij. No, dok su ostale europske prijestolnice, prije svih London, Pariz i Berlin, već poduzele opsežne i znakovite urbane transformacije, talijanska je metropola, pomalo uspavana statusom vječnog grada, tek naznačila s nekoliko spektakularnih vizija razvikanih star-hitekata, aktivniji odnos prema imperativu modernizacije. Prvi kapitalni projekt što je preveden iz virtualnoga stadija imaginacije u tvarnu zbilju realizacije, simbolički najavljujući početak onoga što kritičari zovu renesansom rimske arhitekture, kompleks je koncertnih dvorana prozvan Rimski auditorij arhitekta Renza Piana. Iako izgradnja rimskoga grada glazbe, smještena između Olimpijskog sela i parka Villa Glori u sjevernoj gradskoj četvrti Flaminio, još traje, u što se osobno uvjerih potkraj kolovoza, veći je dio zdanja završen i otvoren za javnost još početkom proljeća. Od tri koncertne dvorane, uobličene u odvojene volumene, dvije manje već su u funkciji, a treća je u završnoj fazi gradnje.

Prije novog auditorija Rim nije imao odgovarajući prostor namijenjen vrhunskim izvedbama klasične glazbe koji bi odgovarao veličini i važnosti grada. Potreba za takvim sadržajem pokrenula je tijekom dvadesetog stoljeća tri arhitektonska natječaja, a nakon dva neuspješna pokušaja na drugim lokacijama (1934-35. i 1950-51) tek je treći natječaj 1994. za zemljište na sjevernom rubu grada, na kojem je pobjeda pripala timu Renza Piana, završen konkretnom realizacijom. Kompleks je smješten u praznini između guste urbane teksture grada 19. stoljeća i modernističkih zdanja Nervija, Libere i Morettija iz šezdesetih, na mjestu na kojem se gusta vegetacija s obližnjega brežuljka spaja s riječnom dolinom u kojoj je smješteno Olimpijsko selo. Zaobljeni biomorfni volumeni triju koncertnih dvorana, što izvana asociraju na goleme kukce (ili kornjače, računalne miševe i sl.), položeni su na platformu s pratećim sadržajima i okruženi vegetacijom, tvoreći žarište kompleksa — amfiteatar sa tri tisuće mjesta za predstave i koncerte na otvorenom.

Pianov kontekstualni pristup i senzibilitet za datosti konkretne lokacije očituje se u uporabi materijala (rimska opeka i kamen), što građevinu snažno prizemljuje, naglašavajući horizontalitet i koloristički kontrast okolnom zelenilu. Dvorane su izvedene kao prostrane školjke, pokrivene izvana olovnim pločama preko okvirne konstrukcije, a iznutra obložene drvenom oplatom. U podgrađu su povezane zajedničkim foajeom, koji poput neke arheološke promenade uključuje ostatke starorimske vile (otkrivena tijekom izgradnje) spajajući različite sadržaje kompleksa (muzej, knjižnicu, arhiv, kino).

Razdvojene muzičke kutije

Umjesto da su objedinjene u zajedničkom volumenu, tri koncertne dvorane različitih kapaciteta (700, 1200 i 2700 mjesta) i promjenjivih konfiguracija, komponirane su kao razdvojene muzičke kutije, »tri violine odložene na stolu«. Ta neobična koncepcija plod je Pianova bogata iskustva u tipologiji koncertnih dvorana i tijesne suradnje sa specijalistima (akustičar Helmut Müller,) koji su na maketama empirijski modelirali unutrašnjost dvorana. Konačni je rezultat maksimalna fleksibilnost prostora i izvanredna akustičnost. Dvorane su različitih arhitektonskih i funkcionalnih karakteristika, a njihova transformabilnost obrnuto je proporcionalna veličini. Velika fleksibilnost najmanje dvorane postignuta je primjenom rješenja iskušanih još prije dvadesetak godina u Pianovu ostvarenju pariškog IRCAM-a: pomični pod i strop i promjenjivost akustike zidova. Multifunkcionalni prostor predodređen je za eksperimentalnu uporabu i različite vrste predstava: muzički teatar, recital, ples, predavanja. Srednja dvorana sa 1200 mjesta ima brojne fleksibilne elemente, uključivo pomičnu pozornicu i podesivi strop, što prizivaju raniji Pianov auditorij u Lingottu (1983-95). Stoga dvorana može poprimiti različite konfiguracije, a ponajprije je u funkciji izvedbe komorne glazbe i baleta. Najveća dvorana, još u gradnji, namijenjena je simfonijskim kocertima s velikim orkestrom i zborom. Njezin kapacitet od 2700 mjesta ograničen je uvjetima akustike, kvalitete zvuka i koncentracije publike, a središnja impostacija bine osigurava dobru vidljivost i čujnost za sve. Morfologija unutrašnjosti na tragu Scharounove Berlinske filharmonije, modulacijom ploha i linija prevodi načela glazbene strukture u skulpturalnost prostora.

Generator urbanosti

Svi prostori auditorija, vanjski i unutrašnji, glavni i pomoćni, posvećeni su glazbi zahvaljujući konfiguraciji i primijenjenim materijalima, a nadopunjeni drugim srodnim sadržajima, poput muzeja antičkih instrumenata i muzeja arheoloških spomenika nađenih na lokaciji, potvrđuju značenje kompleksa kao generatora urbanosti. Pianov grad glazbe kulminacija je njegove trajne opsesije arhitekturom nadahnutom glazbom, a puni smisao dostići će izgradnjom svoje protuteže, druge važne suvremene realizacije u okviru Parco delle Arti u četvrti Flaminio, Nacionalnog centra suvremene umjetnosti prema projektu arhitektice Zahe Hadid.

Vinko Penezić