Bolj star, bolj nor

Bolj star, bolj nor

Zoran Predin & Band, 7. rujna, Tvornica, Zagreb

U sklopu ovogodišnjih priredbi zagrebačkoga kluba Tvornica, kojima se obilježava 25. godišnjica novoga vala, red je došao i na jednoga slovenskog kantautora, miljenika domaće publike. Zoran Predin, nekadašnji vođa mariborske skupine Lačni Franz, autor koji stari dostojanstveno i uspijeva se i dalje razvijati, posljednje je četiri godine redovit gost zagrebačkih pozornica. Zahvaljujući starim skladbama, posebnome šarmu njegovih nastupa, ali i novijim reinkarnacijama šanjsonjerskog i swing-usmjerenja, Predin je uspio reanimirati stare poklonike i steći nove. Za posljednje voli reći da »su se njihovi roditelji, valjda, upoznali na nekom koncertu Lačnoga Franza u Kulušiću«.

Ovoga puta, za razliku od spomenutih prethodnih, mahom akustičnih nastupa (Đ uro, Tvornica) sa sastavima Mar Django Quartet i Adijo pamet ili raskošnijeg izdanja u dvorani Vatroslava Lisinskog s početka ove godine, Predin se predstavio u nešto rokerskijem izdanju. Povod je vjerojatno bio baš četvrtstoljetna obljetnica novoga vala, za koju je slovenski kantautor, prigodno, morao posegnuti i dublje u svoj bogati repertoar.

Predin koncert nije otvorio, u posljednje vrijeme, uobičajenim šarmerskim swingom i stihovima Moje dame, spet sam z vami, nego pomalo nesigurno, prekrasnom skladbom Rad te imam. No, već u sljedećoj, Vaterpolisti, počeo se vraćati sigurnosti na koju smo navikli u njegovim iznimno ležernim zagrebačkim nastupima. Konferansa, koja daje značajan ton Predinovu vođenju koncerta, bila je, uz malo decentna podilaženja publici, standardna, čak i djelomice nova, što su autorovi poklonici prihvatili s odobravanjem. Predinove su konferanse često lascivne, ne u arsenovskom poetičnom stilu, ali jednako tako u granicama dobroga ukusa.

Srednjovječna ironija

Skijašku temu Bele Simfonije pratilo je sredovječno ironično promišljanje u Bolj star, bolj nor (»Prihaja strašna kriza srednjih let«), s čime se većina publike (40+) lako identificirala. Sljedeću skladbu, jedan od svojih novijih favorita, Natacha, Predin je posvetio svim djevojkama (?!) u publici, a nakon pjesme Še en gumb, djelomično nov prateći sastav, koji je najveći dio koncerta odradio vrlo sigurno, krenuo je čvrsto u novi aranžman najvećega hita Lačnoga Franza, Ne mi dihat za ovratnik. Publika, koja je i do tada zdušno sudjelovala u nastupu, ovdje se masovno rasplesala, vjerojatno prisjećajući se davnih burnih večeri u Lapidariju i Klubu Studentskog centra. Na koncert u Lisinskom, s početka ove godine, Predin nas je podsjetio izvedbom pjesme o svom rodnom Mariboru, tada izvedene s velikim zborom Tone Tomšič, a ovdje djelomično u blues-aranžmanu te skladbe Šal za zaljubljene, nazivom pod kojim je spomenuti koncert i održan.

Prema kraju nastupa, Predin je znalački nanizao nakoliko posve novih skladbi i više koncertnih favorita, među kojima i radijski omiljenu Pridi k meni, stari blues Praslovan i mađarski čardaš Mentol bonbon, dok je na bis (očekivano) izveo intenzivnu Čakaj me i malo iznenađenje, ponovo u duhu prigode (valjda zbog novovalnih Idola), Ivi Robiću posvećenu, Djevojko mala.

Ukupno uzevši, pomalo nostalgičan koncert, koji je ispunio očekivanja i donio ponešto novoga. Usprkos dobru nošenju s godinama, promatrač se ne može oteti dojmu da su novija Predinova izdanja znatno primjerenija od nešto žešćeg koji smo imali prigodu ovdje vidjeti. No, povod sve opravdava. Nakon koncerta slijedila je novovalna zabava. Nismo provjerili koliko je posjetitelja dočekalo predviđeni kraj u četiri sata ujutro, ali rado bismo povjerovali da je dobar dio prisutnih dijelio Predinovu dijagnozu — bolj star, bolj nor!

Velimir Cindrić