Bilo je to davno

Bilo je to davno

Nadu Kokotović nakon dulje vremena srela sam na proslavi Almire Osmanović u HNK-u. Njezina čestitka, otisnuta u Almirinoj monografiji, počinje riječima: bilo je davno, u nekom drugom životu...

— Da, ja vrijeme dijelim do rata, i od rata — u našoj zemlji. Teško je o tome govoriti, ali to je bilo neko vrijeme u kojem smo svi bili zajedno, nismo se pitali kako i zašto, bilo je prirodno i normalno, a onda je došlo vrijeme kad to više nije prirodno i normalno, i kada su neki ostali, neki su mrtvi, a neki su otišli. Ja pripadam u one koji su otišli ’91. godine. Još nisam sve preradila, niti sam završila sa cijelim tim poglavljem u životu, tako da mi je teško o tome govoriti. Posljednjih deset godina radim i živim u Njemačkoj, i to je nešto potpuno drukčije nego što je bilo ovdje.

Počevši davnih šezdesetih s plesom, završila sam klasičnu baletnu školu, paralelno sam plesala u Pionirskom kazalištu, pa onda u KASP-u Milane Broš (ja sam iz prve generacije KASP-a). Pa sam onda, još vrlo mlada, počela i prestala plesati u HNK-u (još ranih sedamdesetih), jer sam znala da se želim baviti koreografijom i poći nekim drugim putem. To je značilo da sam se počela baviti koreografijom u dramskim predstavama (što je u to vrijeme bilo vrlo u trendu u Zagrebu). Onda sam počela raditi svoje predstave, pa studirati režiju, i onda sam krenula sintetizirati teatar i ples u jedno. To je nešto čime bih se voljela baviti i danas. Moram reći da u predstave koje režiram sada u Njemačkoj guram ples, ali to je tamo vrlo podijeljeno na segmente, na žanrove, pa je teško miješati stvari.

Zajedno sa suprugom, Nedžom Osmanom, imam mali off-teatar u kojem i dalje radim eksperimente, dakle sjedinjujem ples i riječ.

Vi ste ovdje bili sinonim za koreodramu. Odnosno, uveli ste taj scenski međužanr?

— Točno, taj metažanr, upravo sam o tome govorila kako je to u Njemačkoj još nemoguće, na ovim je prostorima već prije petnaestak godina bio moguć. Mogu vam reći i iz kojih razloga. Zato što su kritičari i teoretičari to ispratili. To znači nije se samo desila takva predstava, nego je to bilo teoretski obrazloženo. Za tako nešto treba vremena i treba volje i interesa.

Inače, koreodramama je u 17. stoljeću Noverre nazvao plesnoscenske dijelove između dva čina opere. Od tada to ime više nitko nije koristio. Htjela sam sebi obrazložiti, dati ime tome što radim, posegnula sam za poviješću plesa i teatra, i tamo našla izraz koji najbolje odgovara onomu što radim.

Koja je razlika između plesnoga teatra i koreodrame?

— Ples je uvijek teatar. (Evo večeras smo na Bajaderi.) U klasičnom, a poslije i u neoklasičnom baletu, ples se gradi na osnovi priče ili apstrakcije. U plesnom teatru riječi se mogu upotrebljavati, ali su rasute u vremenu i prostoru, nemaju čvrstu dramaturgiju, nisu vezane uz priču — mislim na dramski tekst. Ono što sam ja radila, i što je bitna razlika, jest to da sam uzimala dramski tekst kao temelj predstave, koreodrame koju radim. To znači da se, ovisno o tekstu i dramaturgiji, o onome što je predmet predstave, negdje više govori, kao recimo u Othelu, a negdje, kao u Saigonu, više pleše. Ali, tekst je baza koreodrame, i to se zapravo nigdje ne radi. I kad gledam ovdje na našim prostorima što se naziva koreodramom, onda je to mnogo više plesni teatar. Možda bih ja trebala ponovno... možda bih se ja trebala vratiti, pa da pojasnim taj metažanr...

Ovom prigodom najavljujemo i workshop Nade Kokotović na ADU, koji bi se pod naslovom Asocijativni prostor apstraktne rečenice kod Heinera Müllera trebao održati na početku semestra, od 15. listopada do 1. studenoga.

Razgovarala Maja Đurinović