Bez konkurencije

Bez konkurencije

Puccini, Tosca, Callas — di Stefano — Gobbi, Orchestra e Coro del Teatro alla Scala di Milano — De Sabata, EMI Classics CDS 7 47175 8

U diskografskoj produkciji svega je nekoliko opernih izdanja koja se smatraju vrhunskim postignućima interpretacije. Takva je ova snimka Puccinijeve Toske, nastala od 10. do 21. kolovoza 1953. u Milanu i iste godine objavljena. EMI ju je ponovno objavio u izdanju Classics na CD-u 1986. i opet 1991. Sve je u toj izvedbi prvorazredno, nadahnuto i do krajnosti usavršeno. Dirigent Victor de Sabata vrhunski je interpret ove partiture (divio mu se i slavni dirigent Zagrebačke opere Milan Sachs). Giuseppe di Stefano dao je liku Cavaradossija sav žar i svu vibrantnost najljepšega talijanskog zapjeva. Tito Gobbi je Scarpia, ciničan i zao, ali aristokratskih manira, nedostižan uzor interpretacije toga lika. Ansambl Scale najviše je izvedbene kvalitete, a mono ton ništa ne gubi u utrci s vremenom.

Ali ono što ovu Tosku ipak najviše izdvaja od onih koje su joj prethodile i onih koje su joj slijedile jest njezina protagonistica. Uloga Toske bila je prvi i posljednji veliki uspjeh Marije Callas. Godine 1942. Atenska opera pozvala ju je da preuzme ulogu od indisponirane primadone i devetnaestgodišnjakinja je potpuno iskoristila prigodu. Upravo je nevjerojatno kako je u toj dobi mogla otpjevati cijeli niz predstava, nekoliko njih čak svake druge večeri! Tosku je ponovno pjevala kad je počinjala međunarodnu karijeru 1950. u Meksiku i manjim talijanskim gradovima i 1951. u Rio de Janeiru. Ona je joj je bila druga uloga u Metropolitanu 1956 (poslije Norme). S Gobbijem se prvi put na sceni našla u izvedbi drugoga čina u Parizu u prosincu 1958, a tek je u siječnju 1964. na premijeri u Covent Gardenu to dvoje umjetnika prvi put zajedno ostvarilo cijelu operu. Godine 1965. ponovno su je pjevali u Parizu i Metropolitanu. Svečana izvedba opere u Covent Gardenu 5. srpnja 1965. bio je njezin posljednji nastup na sceni. Godine 1964. snimila je ponovno cijelu operu za EMI, ali ta se snimka ne može usporedti s ovom iz 1953.

Maria Callas bila je 1953. na vrhuncu, bilo je to najsjajnije razdoblje njezine karijere. Glas joj je bio sjajan i podatan, i s njim je mogla izvesti svaku nijansu u boji i izrazu. Visine su joj bile pune i blistave, prsni registar kojim se rado koristila čudesno bogat. Pod vodstvom dirigenta kao što je de Sabata maksimalno je usavršila svoje umijeće interpretacije, izbjegavši poneka pretjerivanja, čemu je prije bila sklona. Osmislila je svaki detalj, usavršila svaku pojedinost u izrazu, zadržala je neposrednost punokrvne kreacije i samo glasom savršeno ocrtala ljubav, ljubomoru, strast i bijes koji obilježuju taj lik. Tosku nije osobito voljela, ali slušajući ovu snimku, tko ne bi stavio znak jednakosti između lika i umjetnice? Toska je jednostavno postala jednako Maria Callas. A valja i napomenuti da je na snimci postignuta i savršena interakcija likova, što snimke starijega datuma čini posve uvjerljivima i bez konkurencije.

Marija Barbieri