Sloboda i strogost

Sloboda i strogost

Nikola Batušić/Zoran Kravar/Viktor Žmegač: Književni protusvjetovi. Poglavlja iz hrvatske moderne. Matica hrvatska, Zagreb 2001.

Zbirka studija Književni protusvjetovi, podnaslovljena vrlo oprezno Poglavlja iz hrvatske moderne, ne samo da izbjegava monografsko uobličenje, već se na neki način i opsegom i sadržajem pojedinih priloga susteže čak i ujednačenja ne samo međusobnih pristupa pojedinih auktora, nego i tekstova jednog te istog. Takav pristup nedvosmislena je metodološka aluzija na poststrukturalizam. No, svaki od tretiranih problema, čak i kada su, a to je uglavnom slučaj, periferni u odnosu na dominantne kulturne tijekove, obuhvaćen je uobičajenim kulturnopovijesnim instrumentarijem. Tako je pokrajnost istraživanih pojava, bez obzira na dekonstrukcijsku najavu i potenciju, ostala na logocentričnoj fokalizaciji. Kratkoća prilogâ i tradicionalnost uvida sugeriraju žanrovske okvire eseja. Esej nudi stanovitu slobodu, ali i nameće ograničenja. Ako je po svojoj definiciji taj žanr neznanstveni iskaz o znanstvenim temama, tada je piscu ostavljeno na volju da prirodnim jezikom, nerijetko književnoumjetnički urešenim, dodirne i momente manje važne, ali iskazno zanimljivije od suha znanstvena izlaganja. Moguće pak ograničenje žanra jest njegova esencijalna nezainteresiranost za znanstvenu objektivizaciju.

Između dopadljive slobode ogledništva i ustrukovljene strogosti, Književni protusvjetovi izabrali su srednji put, pokušavajući uz znanstvenu ozbiljnost ne zanemariti potrebe čitatelja verzirana manje od književnoznanstvenog specijalista. Kompozicija knjige oslanja se na tematski formalan predmet, te promatra modernu u optici tematskih, ne i stilskih odabira. Tako se o književnoj i kazališnoj moderni govori prvenstveno u kontekstu i kao o kontekstu za kulturni i književni život. O tim dvojbama, uostalom, eksplicitno progovara zajednički Predgovor gdje se odmah na početku daje do znanja da, osim faktografski povijesno, nije moguće posve jasno odrediti predmet moderne. Takva situacija nameće prešutno govorenje o nečemu što nema ni približno utvrđene pojmovne okvire na način kao da su ti okviri čvrsto uklopljeni u određenu znanstvenu paradigmu. Zato tematski sloj i preostaje kao spasonosna mogućnost.

Tematika je presudna i u trodijelnoj kompoziciji djela koja odražava i aporičnost same moderne ali i izabrana pristupa. O prvom i najkrupnijem izazovu s kojim su bili suočeni svi modernistički pisci, o novoj i zbunjujućoj povijesnoj zbilji, govore ogledi u prvome dijelu knjige (Izazov suvremenosti). Drugi dio naslovom Zaostaci historicizma upozorava nas na veliko tematsko područje s kojim su se kao s nečim neprevladanim morali nositi naši modernisti. Kao ishod napetosti između prošlog i sadašnjega, javlja se tematski prostor artificijelnog u koga je, ne razriješi li se suprotstavljenost suvremenosti i historicizma, najvjerojatniji bijeg modernističkih auktora, a on je opisan rječitim naslovom trećega dijela knjige Umjetni svjetovi.

Logicistički uvod, kao i svojevrsna negativna selekcija po kojoj se o fenomenu može govoriti jer su njegovi elementi sličniji međusobno nego elementima nekoga drugog fenomena, zapravo zaobilaze temeljni problem književnoznanstvenog, teatrološkog i povjesničkog diskurza uopće: radi li se naprosto o znanstvenosti ili o nečem drugom. Ostavivši dvojbu implicitnom, auktori ipak nisu mogli izbjeći pristup njezinu rješavanju. Svaki od njih na svoj način, naravno. No, upravo s nabrojenih razloga, nisu nas neospornom vrsnoćom svakoga pojedinog teksta uvjerili i u nužnost projekta kao cjeline.

Dokazani neosporan autoritet za modernu i za književnost na prijelomu stoljeća, Viktor Žmegač bavi se raznim aspektima moderne, teško svodivima na zajednički nazivnik. Pišući, recimo, o iznadosobnom iskustvu posredovanom Kamovljevom Isušenom kaljužom, kongenijalno očitava razloge polustoljetne šutnje o romanu. Ipak, vjerojatnijom od predobronamjerne tvrdnje o tradiciji koja se prešutno pobunila i još se uvijek buni protivu nijekanja sebe same, čini mi se mogućnost da o Kamovu hrvatska književna publika i povjesnica jednostavno nisu bile i još nisu u stanju kompetentno suditi. Od ostalih Žmegačevih prinosa pozornost privlači analiza Nazora i Ivane Brlić Mažuranić iz koje slijedi dokaz kako je narativno sofisticirana secesionistička književnost daleko od folklornih procedea. Završetak ogleda Zagonetni pluralizam instruktivan je i simptomatičan za Žmegačevo pisanje o hrvatskoj moderni, ali i za težnju autorskog gremija. Poanta je ne samo u prepoznavanju Matoševa postupka kao znakovita za cijelu epohu, nego u zaključku da se i njime hrvatska moderna iskazuje kao europska. Ovo naglašeno i podcrtava koliko su dirljiva žara auktori uložili u napor da se hrvatska književnost deprovincijalizira, stvari postave na noge i Dubrovnik prestane iz Rima gledat.

Od zastupljene trojice, znanstveničkoj analizi jezikom je najbliži Zoran Kravar. Izvrsno obaviješten, lucidan i precizan, spretno zakriva i stanovita misaona proturječja. Naime, suditi pravaštvo kao isključivo konzervativnu i restaurativnu ideologiju znači tipično salonsko ljevičarski ne priznavati pravaštvu i progresivizam u kontekstu hrvatskih prilika Matoševa vremena. Afirmirati nacionalno pravo kao protutežu habsburškome dinastičkome pravu, modificiranu isključivo madžarskim agresivno-imperijalističkim nacionalizmom, značilo je makar na idejnom i estetskom polju rekompenzirati ono što je u stvarnosti funkcioniralo kao povijesna retardacija. Problem pravaštva nije njegova retrogradnost, nego politička slabost simptomatizirana pozivom na pravo. Ipak, dugoročno gledajući, pravaštvo je odigralo pozitivnu ulogu, očuvavši barem ideju hrvatske državnosti kao jamstvo opstanku nacionalnog identiteta. U hrvatskom slučaju, gdje ništa nije ni jednoznačno ni jednostavno, sam nacionalizam nešto je čemu treba pristupiti i suptilnije i s više razumijevanja, pa čak i po cijenu manje intelektualne efektnosti. Naglašeni scijentifizam, povjerenje u mogućnost iskazivanja potpune istine, isključuje suosjećanje. Ta kategorija svakako nije znanstvena, ali bez nje i bez dijalektičkog promatranja svake povijesne situacije, podjednako smisleni izlaze na kraju i velikonacionalni porobljivački nacionalizmi, kao i oni obrambeni, suprotstavljeni imperijalističkom šovinizmu velikih. Bespogovorno povjerenje u racionalan diskurs ne uvažava, in ultima linea, niti jedan identitet, jer u jezgri svakog identiteta postoji barem mala doza iracionalnog. Daleko adekvatnije tretira Kravar iste probleme spisom Povijesni temelji umjetnih svjetova, gdje je njegov odnos spram kategorija nacionalnog i nacionalističkog znatno produbljeniji, a promišljanje odnosa književnosti i društva temeljitije.

U ogledu o Krležinoj Salomi, možemo uočiti svu kompleksnost Kravarova pisanja. Mjestimično prevelika aksiološka strogost dolazi otud što on hrvatske pisce promatra uistinu ravnopravno sa svjetskim auktorima. Kod njega domaće nije alibi. Hrvatski je pisac svjetski pisac. Hrvatska je književnost tako ostala bez onoga notorno opravdavajućeg atributa naša. Vlastitost postaje sveukupnost dostupne nam kulturne baštine, nesvodive na okvire obrane nacionalnog. Ova nas zanimljiva, pokadšto pojavno paradoksalna pozicija, implicitnim ali i imperativnim pitanjem suočava s nama samima: a čemu mi to branimo ono naše? Zato jer ga cijenimo ili da bismo ga zaštitili od vlastite nesigurnosti generirane duboko prikrivenom predrasudom da naše nikako ne može biti i svjetskim? Bez obzira na atribuciju i emocionalne transfere, hrvatska se književnost tako prepušta jedinoj mogućoj sudbini: biti samo i prije svega književnost.

Možda i zbog naravi medija kojim se stručno bavi, najzanimljivijih je priloga u ovoj knjizi ispisao teatrolog Nikola Batušić. Ključna studija o Miletićevoj ulozi u razvoju hrvatskoga glumišta Europski obzori hrvatskoga glumišta ispisana je lapidarno i stilski iznimno sugestivno. Među ostalim, Batušić je dokazao kako političko pravaštvo i estetsko-ideološki moderno promišljanje nacionalne kulture nikako nisu nužno proturječni, kako je na slučaju Matoša sugerirao Kravar. Lucidnim istraživačem Batušić se iskazao i u tekstu Skroviti redatelj Krležina dramoleta U predvečerje dokazujući da se Krleža u mladosti htio baviti i kazališnom režijom. Detalj iz piščeve polemike protivu Josipa Bacha mogao je na spomenuti način interpretirati samo vrstan i vičan teatrolog, pa je svoju tezu potkrijepio i raščlambom Krležinih tekstova u kojima prepoznaje ne samo rukopis dramatičara, nego i rukopis redatelja. Dragocjena je i Batušićeva reaktualizacija i revalorizacija kompleksnog društvenog i umjetničkog statusa Ise Kršnjavija. U ogledu Historicistički klasicizam i secesijski prizvuci u dramama Ante Tresića Pavičića Batušić najprije uočava ovisnost izbora dramatičarevih tema o njegovim političkim opredjeljenjima koja osciliraju od jugoslavenskog integralizma do pravaškog hrvatstva, a zatim analizira bogatu raznovrsnost utjecaja na Pavičićevo dramsko stvaranje. Tekst Galovićeva trilogija Mors regni kao paradigma modernističke povijesne drame uobičajeno započinje širim kontekstualiziranjem teme, te izdvaja Galovićevu modernističku paradigmu unutar historicističke dramske tematike, prepoznajući u piščevoj dramaturgiji vojnovićevske poticaje. Za hrvatsku kazališnu i kulturnu povijest bitno je prepoznavanje ljubavna dueta Stjepana i Nede začetkom hrvatske poetske drame koja će svoje vrhunce doživjeti u naše vrijeme u djelima Radovana Ivšića, Jure Kaštelana i Vesne Parun. Kompleksan, intermedijalan pristup građi, utoliko prezentniji u Batušića ukoliko je sama teatrologija predmetom svog izučavanja povezana uz više umjetničkih medija, u ogledu Je li Ukleti Holandez doplovio do Gruža proširen je i istraživanjem o odjecima Wagnerove glazbe u Vojnovićevim dramama. Za razliku od uobičajenih općih mjesta o muzikalnosti Vojnovićeva stvaranja, koje i sam spominje, znanstvenik vrlo precizno ustanovljuje sveze dramatičareva stvaranja i glazbe, te kvalitetu piščeve glazbene obaviještenosti.

Bavljenje Franom Galovićem, a osobito njegovom dramatikom, spada u dobitak povijesti hrvatske kulture jer pisac pripada skupini auktora koji jednostavno nisu vrednovani onoliko koliko bi zaslužili. U ogledu Morbidna erotika Galovićeve Tamare Batušić, nakon ne samo teatrološkog nego i književno komparativističkog istraživanja, kao novinu predlaže uzorom i poticajem Galovićevoj drami uzeti u obzir i Wildeovu Salomu, bez obzira na iskaz samoga Galovića kako je drama nastala pod utjecajem Ljermontova. Time dobijamo sasvim novu sliku poticaja i nove pravce komparatističkog izučavanja.

Baveći se Begovićem, Batušić osobito upozorava na dramatičarevu majstorsku uporabu stilskoformacijskih procedea. U ogledu o Ljubi Babiću, teatrolog se uputio stazom netlačenom, propitujući negativne reakcije na Babićeve ilustracije u knjizi (danas rijetkoj i zaboravljenoj) Artura Schneidera Oprema opere. Dušan Plavšić, zamjerio je, naime, Babiću da njegove litografije uopće nisu scenografske skice, nego redateljski nacrti. Gestička sugestivnost likova Babićevih litografija, likovna funkcionalizacija tijela, tretiranje scenskog prostora, razmještaj likova na sceni, poslužila je Batušiću za rekonstrukciju utjecaja ali i stvarateljskog puta ovog značajnoga hrvatskog scenografa.

Uza sve pohvale i zamjerke, knjizi bismo ponajviše trebali i mogli prigovoriti s traljavo sastavljene bibliografije (Izbor iz literature), čega su i auktori svjesni. To ih, naravno, ni najmanje ne opravdava. Problem njihova izbora je dvostruk. Zaobilaženje stanovitih relevantnih književnokritičkih i povjesničkih imena čini, i bez krivnje uvrštenih, zbunjujućim uvrštenje nekih drugih. Od uvrštenih, pak, auktora izostavljeni su neki nezaobilazni naslovi. Publikacija koja je imala ambicija biti ozbiljnom, u što ne sumnjamo, ne bi sebi smjela dopustiti luksuz šlamperaja ma i u jednome svom segmentu. Književni protusvjetovi najviše pohvala zaslužuju, osim dosezima pojedinih tekstova, za grafičko uređenje knjige, kao i besprijekoran prijelom. Uz prvoklasne likovne reprodukcije na skupocjenu tiskarskom papiru, ona je idealan poklon za svačiju biblioteku, od one kojoj je stalo do metara i boja, pa do bibliofilski i strukovno znalački prikupljenih knjižnih zbirki. I da nije prinosa u njoj, relevantnih bez obzira na sve zamjerke, svakome kome je do ljepote, preporučio bih ovu knjigu kao artefakt.

Antun Pavešković