50 godina »Jazz Podiuma«

Tijekom godina izlaženja »Jazz Podium« profilira se kao jazz-revija naglašena kronološkog, ali i kritičkog pristupa

Jazz je ponajprije kao američki, a potom i svjetski glazbeni fenomen na prijelazu iz prošlog u ovo 21. stoljeće, dakako ne sasvim precizno, navršio stotinjak godina opstojnosti. Ta obljetnica povlači za sobom i neke uz nju vezane druge, pa i one koje se odnose na pisanu riječ. U prošloj sam kolumni spomenuo jednu — punih pola stoljeća neprekidna svakogodišnjeg glasovanja jazz-kritike objavljivane u poznatoj američkoj reviji za jazz »Down Beat«, a u ovom bi trenutku pozornost vrijedilo pokloniti i jednom drugom, ovaj put europskom publicističkom jubileju — pedesetoj obljetnici izlaženja njemačkog jazz-mjesečnika »Jazz Podium«.

U vrijeme kad je jazz u svojoj domovini slovio još isključivo kao glazba za zabavu i ples, na samom početku tridesetih godina prošlog stoljeća, u Europi je, preciznije u Belgiji, Robert Goffin već napisao i izdao prvu, i to za ono vrijeme više negoli relevantnu knjigu o jazzu. Takvo djelo o vlastitom glazbenom fenomenu Sjedinjene Američke Države još ni izdaleka nisu imale. U zapadnoeuropskim će se državama potom postupno pojavljivati i relevantna jazz-periodika, dio koje se zahvaljujući ponajprije entuzijazmu pojedinih urednika i izdavača neprekidnim izlaženjem uspio održati sve do današnjih dana. Britanski »Melody Maker« i »Jazz Journal«, francuski »Le Jazz Hot« i »Jazz Magazine«, talijanska revija »Musica Jazz«, švedski »Orkester Journalen« te još neki doživjeli su zavidne godine izlaženja, a sada im se polustoljetnim opstojem pridružuje i »Jazz Podium«, relevantan europski mjesečnik za jazz iznimna žurnalističkog, kronološkog i kritičkog profila.

»Jazz Podium« godine 1952, u ne baš povoljnim njemačkim poslijeratnim uvjetima, ne treba naime zaboraviti da je jazz prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, samo s određenim iznimkama, u toj zemlji bio je zabranjivan i smatran ne baš vrijednom crnačkom glazbom. Posljedice su se ratom razrušene Njemačke još itekako osjećale kad je spomenute godine ljubitelj jazza i novinar Dieter Zimmerle, pod motom »nema straha od jazza«, u Stuttgartu pokrenuo mjesečnik posvećen toj glazbi. Uza sve poteškoće koje su u spomenutim okolnostima pratile porođajne muke izlaženja takva specijaliziranog glazbenog lista, »Jazz Podium« zahvaljujući entuzijazmu i upornosti Zimmerlea i nekoliko ljudi oko njega, prebrodit će uspješno prve godine ne baš bezazlena razdoblja i postati relevantna europska jazz-revija. U prvo je vrijeme, što je razumljivo, pratio ponajprije američki jazz, da bi se potom okrenuo i zbivanjima u američkim vojnim klubovima u kojima se svirala takva glazba, tada još rijetkim jazz-koncertima te prvim festivalima jazza u europskim zemljama, ne zapostavljajući tada i komercijalnu glazbu nastalu iz jazza. Kako je postupno rasla poslijeratna europska, pa tako i njemačka jazz-scena, »Jazz Podium« prerasta u vrlo dobro uređivan jazz-mjesečnik sa sve većim brojem suradnika. Prati razvoj njemačke i europske, te dakako američke jazz-diskografije, kao i sve češće dolaske američkih džezista, među kojima je bilo i onih koji su vojni rok morali odslužiti u Njemačkoj, te je i utjecaj legendarnih američkih AFN-postaja, programima kojih se napajao niz europskih glazbenika i ljubitelja jazza, bio itekako važan.

Zanimljivi portreti

Tijekom godina izlaženja »Jazz Podium« profilira se kao jazz-revija naglašena kronološkog, ali i kritičkog pristupa, s nizom zapaženih korisnih rubrika, te praktičnih kalendara raznih turneja sastava jazza festivala međunarodnih i nacionalnih sadržaja, recenzija diskografskih izdanja te korisnim informacijama o jazz workshopima i novim knjigama o jazzu.

U revijalnom dijelu »Podium« donosi u razumnim omjerima zanimljive portrete američkih i europskih imena jazza te intervjue, a na kraju svake godine i prijeko potrebna kazala svega objavljena iz pera pedeset i šest suradnika, te obilje slika trideset iskusnih fotoreportera.

Na kraju tu je i zavidna likovna oprema lista s devedeset stranica svakoga broja, a u usporedbi s odgovarajućim američkim časopisima takva profila, »Jazz Podium« pristupu je i pogledima širi i logično europskiji, te mu, kao i današnjim urednicima Gudrun Endress i Franku Zimmerleu, uz ostalo vrijedi čestitati i na upornosti.