Žudnja za ljetnikovcem

Žudnja za ljetnikovcem

U organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske Zagreb, Matice hrvatske Dubrovnik te HAZU, od 12. do 14. rujna 2002. u Arboretumu Trsteno održat će se znanstveni skup »Nikola Vito Gučetić i renesansna misao«

Nikola Gučetić (1549-1610) zasigurno je bio jedan od najvažnijih i najumnijih Dubrovčana u to doba. S ove vremenske udaljenosti to se može s više sigurnosti reći nego što je to bilo jasno njegovim suvremenicima. Njegov golem opus, većim dijelom tiskan za života, ali i znatan dio koji je ostao u rukopisima, danas u arhivima u Vatikanu i Pesaru, lako potvrđuje tu činjenicu. Na prvom mjestu ono što je objavljeno i dijelom komentirano, a vjerojatno i ono što je ostalo u rukopisu. Sve svoje spise napisao je na latinskom i talijanskom, jezicima učene Europe, i to na vrlo visokoj razini, pa su mnogi interpretatori njegova života uzaludno tražili dokaze da se školovao izvan dubrovačkih zidina. Nažalost, to je bio i jedan od razloga zbog čega je dugo ostao nedostupan hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti.

Gučetić je pripadao bogatoj i uglednoj obitelji koja je dugo godina, pa i stoljeća, aktivno sudjelovala u dubrovačkoj vlasti i ostavila nemala traga u ekonomskom, kulturnom, političkom i drugom životu grada. Iz ove obitelji potjecali su mnogi teolozi, pjesnici, slikari, filozofi, glazbenici, povjesničari itd., a gotovo svi obavljali su važne funkcije u ekonomskom i političkom životu grada. Ostavština obitelji Bassegli i Gozze, koje su se spojile 1806. godine, kada umire posljednji Basssegli (Toma), sadrži raznovrsne dokumente u razdoblju od 1469. do 1950. u 150 knjiga, 241 svežanj, 2 kutije i 2 albuma i danas se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku..

Gučetićevo doba

Doba Nikole Gučetića bilo je jedno od najplodnijih i najsretnijih u dugoj i znamenitoj povijesti grada Dubrovnika. Doba je to ekonomskog procvata, intenzivne izgradnje grada, bogaćenja pojedinaca, obitelji, ali i cijele republike. Zahvaljujući marljivim i spretnim stanovnicima Dubrovnik je uspio iskoristiti svoj povijesno-zemljopisni položaj i trgujući između Istoka i Zapada, turskog i mletačkog, odnosno španjolskog carstva, ostvariti velike materijalne blagodati. Dakako, materijalno blagostanje pratila je i kultura (graditeljstvo, slikarstvo, književnost, filozofija, kazalište itd.). Dubrovnik postaje dijelom kulturne Europe. Sve ono što se zbiva na zapadnoj jadranskoj obali i znatno dalje od nje nalazi odjeka u Dubrovniku i rezultira kulturnom živošću u gradu. I Nikola Gučetić djelatnim je dionikom tog stanja: postaje članom nekolicine akademija koje niču s obje strane Jadrana i koje su okupljale intelektualce, umjetnike i znanstvenike i bile svojevrsni intelektualni kružoci u kojima su se bistrile mnoge filozofske, teološke i znanstvene teme (akademije skrivenijeh, složnijeh, dangubnijeh); u stalnoj je prepisci s nizom znamenitih suvremenika, a vrlo aktivno sudjeluje u kulturnom životu Grada, pa je s ostalim mladim dubrovačkim plemićima sudjelovao u izvedbama Držićevih komedija i u tome je, kao što sam kaže, imao prilično uspjeha. Više je znamenitih suvremenika s kojima je Gučetić bio u prepisci: Annibal Caro, Benedetto Varchi, Girolamo Cardano. Jedan od njih bio je i Roberto Bellarmin, talijanski isusovac, teolog i kardinal, veoma utjecajan pojedinac svojeg doba, autor brojnih teoloških djela, među ostalim i katekizma koji se u crkvenoj praksi zadržao više od tristo godina. Posljednje Bellarminovo pismo, datirano 6. siječnja 1610. i poslano uz Bellarminovu knjigu protiv engleskog kralja Jamesa I. (De potestate summi pontificis in rebus temporabilus), vjerojatno Gučetića nije zateklo u životu. A Bellarmin nije bio samo intelektualni sugovornik: bio je i osoba koja je pripomogla da Gučetić od pape Klementa VIII. dobije titule doktora filozofije i teologije, a od njega je naš Nikola tražio i apostolsko pismo koje bi ga oslobodilo raznovrsnih državničkih dužnosti koje je kao dubrovački plemić morao obnašati u rodnom gradu, da bi se u potpunosti mogao posvetiti filozofiji i znanstvenom radu. Vrlo je rado i često boravio u obiteljskom ljetnikovcu u Trstenom, u kojemu je potkraj 15. stoljeća uređen znameniti arboretum s velikim brojem biljaka i drveća, a 1502. izgrađena je i obiteljska kuća za ladanje. Radnju niza svojih dijaloga Gučetić je smještao u živopisne predjele ljetnikovca, a kao što je u više djela to istaknuo, želio se tamo stalno povući i baviti znanošću: »Meni samom ti su poslovi uvelike omrznuli, budući da mi je trgovanje sasvim strano i bavim se njime više iz potrebe nego iz ljubavi, pa preko svake mjere žudim povući se u svoj divni ljetnikovac i provesti ostatak života u časnim proučavanjima; uz volju Božju prepustit ću jednoga dana to oružje drugima i, kad odem na drugi svijet, dičnoj ću svojoj domaji pokazati cvjetove i plodove što se ubiru proučavanjima.« Naravno da pismo koje bi ga oslobodilo državničkih dužnosti nikad nije dobio i cijeli je život proveo aktivno u raznim javnim dužnostima u gradu. Sedam puta bio je biran za kneza, više puta i na mnoge druge vrlo odgovorne dužnosti. Dakako, uza sve to morao se baviti trgovinom, kao i većina Dubrovčana. On je to disciplinirano prihvaćao u skladu sa svojom političkom teorijom i grčkim uzorima prema kojima je svaki čovjek ponajprije građanin i građanske, državničke dužnosti su mu prije svake druge obveze.

Gučetićev opus

Nikola Gučetić bio je vrlo plodan autor. Napisao je mnoštvo spisa, od kojih mu je najveći dio tiskan za života i to u Veneciji, gradu u kojem je u to doba tiskan najveći broj knjiga naših autora. To je potpuno razumljivo jer su veze Dubrovnika i Mletaka bile trajne, duboke i vrlo raznovrsne, a u Dubrovniku nije bilo tiskare. Komentari Averroesovu djelu De substantia orbis et commentarius in propositiones de causis (O supstanciji svijeta i komentari uz postavke o uzrocima) i Quaestio de immortalitate intellectus possibilis (Pitanje o besmrtnosti mogućeg razuma), izišli su 1580. u jednoj knjizi u Mlecima, kod Giunte (apud Bernardum Iuntam). I druga dva dijaloga Dialogo d’amore, detto Antos i Dialogo della bellezza, detto Antos (Razgovor o ljubavi, nazvan cvijet i Razgovor o ljepoti, nazvan cvijet) tiskana su u jednoj knjizi godinu poslije (1581) kod Zilettija u Mlecima, doduše kao novo izdanje, iako zasad nije poznato da je postojalo i prvo. Djelo je posvećeno Niki Zuzorićevoj, Cvijetinoj sestri, koja je živjela u Anconi (Jakinu). Isti je izdavač tiskao i dva izdanja Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele (Razgovori o Aristotelovoj Meteorologici) (1584. i 1585). Naime, Mara Gundulić i Cvijeta Zuzorić bile su velike prijateljice, pa je Maruša Gundulićeva u posveti Razgovorima o Aristotelovoj Meteorologici, napala »medvjede, vukove i tigrove« rodnoga Dubrovnika koji su kaljali čast lijepe i kreposne plemkinje Cvijete Zuzorić. Reakcije u Dubrovniku bile su na taj, jedan od najstarijih i u to doba vrlo rijetkih tekstova koje su napisale žene, po svemu sudeći, vrlo žestoke, pa je Gučetić skratio posvetu, izbacio sporne atribute i sljedeće godine objavio novo izdanje, koje se, osim u tom dijelu, ni u čemu drugome nije razlikovalo od prethodnoga. Discorsi della Penitenza sopra i sette Salmi Penitentiali di David (Razgovori o pokori povodom sedam pokorničkih psalama Davidovih), posvetio je papi Sikstu V. Djela je tiskao 1589. Aldo Manuzio mlađi, tiskar u Mlecima, koji je iste godine objavio Governo della famiglia (Upravljanje obitelji), posvećeno njegovu rođaku Nikoli. O pitanjima upravljanja obitelji i uopće gospodarstva raspravljaju sam autor i Stjepan Nikola Bunić, uglednik iz znamenite dubrovačke porodice Bunić. Djelo je izazvalo veliku pozornost i u našoj se znanosti smatra prvim pedagoškim priručnikom. Isto tako, u njemu su sadržani temeljni Gučetićevi pogledi na obiteljsko gospodarstvo i ulogu svakoga dijela obitelji u izgradnji društva. Uloga obitelji višestruko je važna i kao politička, gospodarska i pedagoška zajednica, a ne samo kao prva zajednica od koje nastaje država. Dvije godine poslije (1591) tiskano je i Gučetićevo glavno djelo Dello stato delle republiche secondo la mente di Aristotele con esempi moderni, giornate otto, u kojem Gučetić iznosi svoje poglede na državoslovlje u razgovoru sa svojim prijateljem, pjesnikom Dinkom Ranjinom. U istoj su knjizi tiskani Građanski naputci za one koji upravljaju državama i Obrana građanske časti. Commentarii in tres Palmos XV, XXV, CXXVI (Komentari triju psalama: XV, XXV i CXXVI), tiskani su u Mlecima 1601, a In Primum Psalmum Commentarius (Komentar prvom psalmu) u Mlecima 1600. godine. Knjigu je posvetio kardinalu Robertu Bellarminu.

U rukopisnoj zaostavštini koju je piščev jedinac, sin Nikola, nakon njegove smrti darovao urbinskom vojvodi, pa je završila u knjižnicama Urbina i u Vatikanu, ostalo je materijala za još nekoliko knjiga. U tim se knjižnicama čuvaju ovi rukopisi: dvosveščana zbirka rasprava Varie compositioni in Theologia, pisanih u razdoblju između 1592. pa sve do 1606. godine. U zbirci se nalaze rukopisi u kojima raspravlja o duši, o demonima, o anđelima, o raznim teološkim problemima, o lihvi itd. U krug filozofsko-teoloških spisa sadržanih u ovoj zbirci pripadaju još i priručnik uz prva dva poglavlja Aristotelove treće knjige O duši (Breve compendium Nicolai Viti Gozzii Ilyrici Ragusini ex accademia insensatorum in duo prima capita Tertii de Anima Aristotelis). U istoj se biblioteci čuva rukopis Commentaria in primum librum artis rhetoricorum Aristotelis (Komentar prvoj knjizi Aristotelove Retorike) koji je njemački slavist Wielfried Potthoff priredio za tisak.

Velik dio objavljenih djela ide u praktično-politička, odnosno u teoriju i filozofiju države. Po tome Gučetić nije osamljena figura njegova doba, ali je svakako najvažnija među našim renesansnim humanistima. Gotovo da i nema hrvatskog ili dubrovačkog pisca ili pjesnika koji se barem dijelom nije upuštao u političke raspre ili pisao angažiranu poeziju (npr. Vetranović, Gundulić i drugi pjesnici toga doba u svojoj su poeziji izvrgavali ruglu različite društvene devijacije i poroke) i o tome izricao sudove ili je pak poput Marina Držića i djelatno nastojao na izmjeni postojećih vlasti i vladajućih odnosa. Ipak, nijedan se opsegom, dubinom i raznovrsnošću ne može približiti Gučetiću, koji je u tom smislu jedinstven. Njegov opsežan opus iz ovog područja, prema svemu sudeći, bio je još i veći. Naime, na više mjesta u Dello stato delle republiche, kao i u dijalogu o kućanstvu ili gospodarstvu (Governo della famiglia), Gučetić spominje svoj spis koji se bavio komentiranjem Aristotelove etike. Raspravu je vodio, prema njegovim riječima, s Mihom Monaldijem. No, taj dijalog nije nikada tiskan, a koliko nam je poznato do danas nije pronađen niti rukopis toga djela. Jedini poznati dijalog koji je Gučetić vodio sa svojim prijateljem Mihom Monaldijem objavljen je pod Monaldijevim imenom nakon njegove smrti. Riječ je o Razgovoru o imutku pridodanu Monaldijevu glavnom djelu Irena, ili o ljepoti.

Gučetićeva djela također su dokazom da je Dubrovnik bio sudionikom najvažnijih kulturnih zbivanja u Europi: on pri pisanju rasprava upotrebljava i citira mnoga djela iz klasične literature, suvremene literature, ali i netom izišle knjige u Italiji ili drugdje (tako u svojem Dello stato delle republiche navodi npr. i Giovannija Botera i njegov Ragion di Stato, izišao svega godinu prije), pokazujući na taj način svu širinu obrazovanja i kompleksnost pristupa svakoj temi koju obrađuje.

Politički i filozofsko-praktični pogledi

Iako su njegovi veliki uzori Jean Bodin i Giovanni Botero itekako dobro poznavali Machiavellija i obrat koji je proizveo u gledanju na karakter i bit politike, Gučetić nema snage potvrditi pragmatičku beskompromisnost modernoga poimanja politike, nego ipak nastoji sačuvati njezinu prividnu vezanost i utemeljenost u ćudorednim zakonima i etičkim postulatima baštinjenim na antici i kršćanskom učenju. Svoje glavno djelo, Dello stato, Gučetić je napisao želeći reafirmirati antički ideal zajednice utvrđen u Aristotelovoj Politici, ali i Platonovim političkim shvaćanjima.

Gučetić se zalagao za afirmaciju tradicionalnih vrijednosti: umjerenosti, skromnosti, pobožnosti, a također za stanovit oblik socijalne pravde. »Četiri su stvari koje čuvaju svaku državu«, kaže on u jednom od svojih naputaka, »a to su ljubav, ugled, vjera i umjerenost«. Ako nema domoljublja, ako se ne održava ugled onih koji vladaju, ako se ne poštuje vjera i ako mekušnost i poroci nisu strani narodu te države, ona će nužno propasti. Isto tako, Gučetić je veliku pozornost posvetio vladarima, socijalnoj i društvenoj pravdi, osuđujući prekomjernosti i neumjerenosti u bogaćenju i nastojeći postići ravnotežu koja bi svakom članu zajednice omogućila normalan i civiliziran život. U takvim upozorenjima Gučetić je vidio svoje poslanje i želio poučiti svoje sugrađane ispravnu i dobru životu. To mu, dakako, nije donosilo popularnost; pa je njegov izdavač Paolo Manuzio u pogovoru njegovu glavnom djelu O ustroju država smatrao potrebnim ustati u njegovu obranu od »onih najneukijih među njegovim sunarodnjacima« koji ga nastoje »ocrniti više iz pakosti nego po znanju«.

To je razlog više da se Gučetića ponovo čita, jer su mnoge njegove misli i napuci aktualni i za naše današnje prilike.

Gučetićeva uloga u povijesti hrvatske znanosti i kulture

Gučetić u povijesti niza znanosti: hrvatske filozofije, pedagogije, ekonomije, estetike, politologije i drugih znanosti stoji na istaknutu mjestu važnoga predstavnika ili utemeljitelja. Njegovi traktati o pojedinim teološkim i filozofskim pitanjima korespondiraju sa suvremenim polemikama njegova doba: ponajprije je okrenut temama katoličke obnove, koja je u njegovo doba izrazita i u našim krajevima, i u tome sudjeluje na originalan način. U ekonomskoj misli teoretičari ga smatraju utemeljiteljem radne teorije vrijednosti, koji je znatno prije od Adama Smitha postulirao taj ekonomski princip. Potkraj prošloga stoljeća Gjuro Basariček i Antun Radić opravdano su Gučetića proglasili prvim pedagoškim piscem u Hrvata jer je u djelu O upravljanju obitelji analizirao i opisao sve obiteljske odnose koji se javljaju između muža i žene, roditelja i djece, kao i gospodara i slugu. Također, Gučetić je svojim raspravama jedan od prvih utemeljitelja retorike i estetike. U politologiji on je prvi koji se bavi teorijom i praksom države, ali ne kao imaginarne utopije ili projicirane zajednice, nego konkretne empirijske činjenice, gradeći teoriju države i njezina ustroja, odnosno funkcioniranja. Sve to dokaz je da je Gučetić znatna i značajna pojava i da njegovo djelo, koje još do kraja nije na pravi način otkriveno ni objelodanjeno, zahtijeva više pažnje i da prvi znanstveni skup koji se ove jeseni priprema u njegovu Trstenom ima puno opravdanje, te da će zasigurno potaknuti niz istraživanja o golemu opusu našega renesansnog polihistora.

Marinko Šišak