Životna neposrednost

Životna neposrednost

Pečenjarnica (Halbe Treppe), red. Andreas Dresen

Dobitnik Srebrnog medvjeda u Berlinu, Pečenjarnica Andreasa Dresena, dobila je važno priznanje i u Motovunu, nagradu međunarodne kritike FIPRESCI. Pa dok je berlinski trijumf razumljiv — u pitanju je ostvarenje koje stiže iz bivše Istočne Njemačke i za tamošnju je filmsku javnost od iznimnog značaja — motovunsko je odličje pomalo isforsirano, tim više što je najbolji film festivala — Čovjek bez prošlosti Akija Kaurismakija — ostao bez ičega.

Tridesetdevetgodišnjem Dresenu Pečenjarnica je treći kino-film (osobito je hvaljen prethodnik Noćne slike, priča o nedaćama koje doživljava šestoro protagonista prigodom Papina posjeta Berlinu), a znatan dio opusa čine mu televizijska ostvarenja. Poprište zbivanja njegova filma je Frankfurt, ali ne onaj visokorazvijeni grad na Maini, nego njegov sivi imenjak na Odri, blizu poljske granice. Dresenova gotovo monokromna fotografija još više naglašava da je to sredina koja se još nije snašla u postkomunističkom razdoblju, a skromni životni uvjeti protagonista odudaraju od obilja kojima nas zasipa zapadnonjemačka kinematografija.

Ipak, Dresenovi junaci — dva bračna para na izmaku tridesetih ili u ranim četrdesetima — nisu sirotinja nego pripadaju srednjoj klasi, koja u Franfurtu na Odri tek očekuje svoje blagostanje: muškarci rade prestižnije poslove (jedan je popularni radio voditelj, a drugi ima improviziranu pečenjarnicu), a žene ne (prodavačica u parfumeriji odnosno činovnica u tvornici). Njihova zajednička druženja rezultiraju bračnom nevjerom: radio voditelj i prodavačica počnu ljubakati, što njegova žena slučajno otkrije i izazove skandal, koji učvrsti jedan i potpuno razori drugi brak.

Ta bi priča posve solidno funkcionirala i u nekakvoj tv. drami, no Dresen se poprilično potrudio oko stila: inspiriran redateljskim prosedeom svog uzora Mikea Leigha, tri mjeseca je uvježbavao uloge s glumcima, pa su njihove interpretacije iznimno uvjerljive i autentične. Vrlo pokretna kamera (film je snimljen digitalnom tehnologijom), koja se u svakoj prilici unosi u lica i tijela glumaca, stvara dojam da je u pitanju život uhvaćen u punoj neposrednosti, a fluidnost i otvorenost scena sugerira — što je Dresenov svjestan koncept — bliskost jazzu. Odluka da se radnja povremeno prekida intervjuima koje glavni junaci daju anonimnom sugovorniku je, međutim, pogrešna i razbija dramsku zgusnutost, što odaje filmaša koji još nije raščistio što vrijedi preuzeti iz riznice modernističkih tehnika, a što ne.

U cjelini, Pečenjarnica je solidno djelce, ali bi film mogao mnoge razočarati koji mu zbog nagrada prilaze s prevelikim očekivanjima.

Nenad Polimac