Žestok obračun sa zlom

Žestok obračun sa zlom

Treba istjerati strah iz ljudi i dati im osjećaj da mogu o svemu govoriti slobodno, da društvo ne smije raditi top-listu negativnoga

Koji su bili najzanimljiviji komentari i pitanja sudionika Sarajevskog filmskog festivala, filmskih umjetnika i kritičara, nakon prikazivanja vašega filma?

— Iznimno cijenim sarajevsku publiku, koja je oduvijek izbjegavala kurtoaziju i slične obzire prilikom ocjenjivanja nekog umjetničkog djela. Može se otvoreno reći da ta ista publika nije previše simpatizirala filmske uratke hrvatskih autora, tako da njezina reakcija kako su Fine mrtve djevojke najbolji hrvatski film unatrag deset-petnaest godina, netko je rekao još od Tadićevih ranih filmova, stvarno godi. Prešli smo preko brda nepovjerenja i stvorila se pozitivna klima među ljudima tzv. Regije, gdje se nadilaze problemi lokaliteta i gdje ljudi iz Zagreba, Ljubljane i Sarajeva puno bolje filmski komuniciraju između sebe na festivalima i seminarima nego u vlastitim sredinama. Dobro je rečeno da smo nakon rata i strahota, umjesto šest metropola, dobili šest provincija... Tanović, Imamović, Cvitkovič, Burger, samo su neka od imena koja djeluju u ovim krajevima i mišljenje je ljudi da su Fine mrtve djevojke film koji pripada u kategoriju onih koji će definitivno usmjeriti svjetsku pozornost na ove krajeve. Žestok obračun sa svim zlom koje se nataložilo u zemlji element je filma koji se možda najviše svidio publici. Kako se često film u svim državama tzv. Regije zlorabio u diletantske nacionalističke izljeve, ljudima se ovdje svidjela očita autorova ljubav prema vlastitoj zemlji, ali i spremnost da filmom maksimalno pročisti sve loše što je tu zemlju zaposjelo u tranzicijskim godinama. Uvijek kažem da Hrvatskoj treba velika moralno-duhovna katarza i mislim da tu film kao elitna umjetnost definitivno može pomoći...

U Puli ste također rekli da biste umjesto u Los Angeles radije u San Francisco. Postoji li interes u inozemstvu za prikazivanje Finih mrtvih djevojaka i koliko su njegove poruke univerzalne?

— Univerzalno ispričana priča s jakim dokumentarnim oslanjanjem na teritorij s kojeg nastaje jest put kojim film može napraviti proboj izvan granica umjetnosti, gdje može privući oko svjetskih kulturnih promatrača na svoj kraj i predstaviti im ga u pravom emotivnom i društvenom promišljanju. Moj se film može ispričati i u Ljubljani, Londonu, Madridu, Kabulu, Vladivostoku, ali uz univerzalnost postavke slijedi uranjanje u hrvatski emotivni lonac, koji govori samo o ovom kraju ovog datuma. Zanimanje je postojalo već u laboratoriju, kad su Nijemci kriomice zavirili i vidjeli film. Mislim da će ovaj film obići jako mnogo filmskih festivala i sada upravo radimo na tome da film uđe u konkurenciju dva najvažnija svjetska festivala koja slijede. Najvažnija stvar koju želim napraviti jest plasman filma u svjetska kina, i tu već postoje dobri kontakti, ali govorimo o muškoj borbi koja će vjerojatno trajati mjesecima ne bi li se izborio prostor među projektima sa svih strana Europe i šire, samo ovaj put mi imamo jako dobra konja za utrku...

Kako ste uspjeli snimiti film bez financijske potpore Ministarstva kulture i HRT-a i kakvi su bili odgovori tih institucija kad ste željeli snimati film, te koliko je film koštao?

— Svojedobno, mnogo prije nego što sam krenuo raditi Blagajnicu, dostavio sam srednjometražnu verziju ovog scenarija u dramski program HTV-a, i kao mladoliku klipanu glatko su mi odbili projekt, tihim su glasom izjavili kako ne žele govoriti o homoseksualnosti na HTV-u... Ne bih se želio upuštati u rasprave tko je to rekao jer mislim da to osobe toga doba jako dobro znaju, no mislim da je to bio problem opće kulturne klime Hrvatske devedesetih, gdje se nije smjelo progovoriti o bilo kakvoj tabu-temi i gdje je i homoseksualnost bila svrstavana u društveno nepogodan koš, gdje su bili i Srbi, Židovi, crnci itd., itd... Dosta ljudi iz prakse poduprlo je taj projekt, stalno me kopkala ta ideja, tako da sam odlučio zajedno s Matom Matišićem napisati scenarij za dugometražni film i pri tome svjestan da je riječ o projektu koji govori o Hrvatskoj današnjeg datuma, pokušao sam naći izvor financiranja mimo divovskoga supermarketa zvanog Ministarstvo kulture, gdje ljudi dugo čekaju u redu, jer čekanje bi ubilo aktualnost/kreativnost projekta. Srećom, pojavio se Alka film i nekako smo sklepali početni novac i upustili se u snimanje. Nakon što je film završen, Ministarstvo kulture pomoglo mu je s 400 000 kuna, što smo odmah isporučili Bavaria filmu u Münchenu te je HTV odlučio ući kao koproducent u film. Kako bi se reklo, na kraju se sve lijepo i idilično završi... Troškovi su filma oko 300 000 eura, snimali smo u cinemascope-formatu, koji je skuplji nego klasični, no mislim da se sve vidi u slici, i dragi su mi komentari da film izgleda bolje nego triput skuplje produkcije. Nezavisni film i ovako mali budžet ne smije biti standard filmske produkcije, no jako je bitno da postoji i da bude kreativna injekcija kulturnoj proizvodnji i da ga država podupire. Htio bih da idući film moji ljudi rade za mnogo bolje honorare i u boljim uvjetima, no uvijek ću se rado vratiti ovim tzv. malim projektima, koji kao i svagdje u Europi vrlo lako preskoče tzv. velike projekte...

Jeste li imali kakvih reakcija na film vezanih uz likove branitelja ili časnih sestara? Koji su likovi čista fikcija, a koji su zasnovani na nekim vašim osobnim iskustvima i saznanjima?

— Apsolutno nikad ne bih filmom ikoga izravno napadao, a posebno branitelje. Zdenko Sertić-Krieger u filmu glumi eksgardista, peteespeovca Lasića, i pitao sam ga, kako je i sam bio vojnik, da li razumije što hoću reći njegovom ulogom i da li ga to i u jednom trenutku vrijeđa, on je rekao da je sve u redu, da sve ima smisla. Časne sestre... jako sam kivan na crkvu u Hrvata, osobito u devedesetima, gdje mislim da su imali ključnu poziciju u duhovnom spasu zemlje. U jednom trenutku, kad je politika zastranila, crkva je mogla povesti ljude u pozitivno mišljenje i rad koji bi izgradio zemlju i napravio je jakom moralnom državom, no ne, crkva se priklonila politici. Šale u filmu idu u smjeru da se sve devijacije moraju ismijati i pročistiti, da se na račun vlastite komocije ne smiju zapostaviti neki moralni i etički ciljevi koje vjera postavlja kao imperativ, i mislim da se tu crkva jednostavno poskliznula. Mislim da će svi koji gledaju film shvatiti višu svrhu, zašto se netko kritizira ili razgolićuje, sve je to u službi već spomenutog pročišćenja društva, ja vjerujem da će ljudi prepoznati visoku moralnost filma. Što se samih likova tiče, nevjerojatnu paletu likova možete naći u realnom životu, ne samo iz crkvenog svijeta nego svi društveni slojevi nastupaju nevjerojatnom kreacijom i energijom na pozornici zvanoj život. Neki likovi, poput stare gazdarice i majke Olge (Inge Appelt) proučavao sam u neposrednoj blizini, i nadam se, kad gledalac gleda film, da će u njezinu liku prepoznati sve one gospođe iz haustora koje su stalno tu i sve moraju znati. Dosta je izvora u kreiranju likova, od proučavanja ljudi iz neposredne okoline, priča po lokalnim birtijama, crne kronike po novinama, itd., itd. Bitno je samo krenuti od postavke da film ne smije biti lijen, jer će život uvijek biti kreativniji od njega...

Smatrate li da će nakon uspjeha vašeg filma hrvatski redatelji slobodnije pristupati temi istospolne ljubavi i da bi film izazvao kontroverznije reakcije da su glavni junaci bili mladići?

— To ne znam, nadam se da će ljudi još slobodnije reagirati na tu tzv. tabu-temu, da će još više ljudi stati u povorke za potporu homoseksualnosti. Nevjerojatne odgovore dobije čovjek kad nasumice anketira ljude o homoseksualizmu kao takvu: treba ih zapaliti, treba protjerati, na križ, kolac, bičem... Treba istjerati strah iz ljudi i dati im osjećaj da mogu o svemu govoriti slobodno, da društvo ne smije raditi top-listu negativnoga: zašto je homoseksualizam broj jedan ovoga tjedna, mjeseca, godine, a nacionalizam broj dva... Mislim da je ženska ljubav pravilniji put za prikaz naših krajeva jer je to ipak slabiji spol ovdje, i društvo je samo odredilo klopke gdje će ženski rod pokleknuti u borbi za slobodu. Previše smo patrijarhalni. Mnoge žene odgajaju kćeri da budu praznoglave manekenke koje će se udati za nogometaša i šutjeti i češljati se cijeli život... Taj light-odgoj uzrokuje gušenje osoba, neispunjene, tihe živote mase ljudi koji odlaze kupovati u velike supermarkete. O tome govori film.

U vašem filmu lezbijka se ipak odlučuje za brak i obitelj, tj. tradicionalni način života ipak pobjeđuje nad osobnim uvjerenjima. Iako nas dotadašnjim dijelom filma kroz razne likove uvjeravate u suprotno, konačna poruka vašeg filma ipak je tradicionalna. Ideološko-moralni kompromis?

— Kraj opravdava naslov filma. Mnogo gora smrt od tjelesne smrti druge djevojke jest društvena smrt prve djevojke, gdje ona pristaje na kompromis ugušenog života jer samo tako može nastaviti tjelesno živjeti. Ona je u svoj današnjoj, bogatoj okolini napravila vrlo čvrste mehanizme obrane koji će je što manje podsjećati da je jednom bila živa osoba koja je imala svoj san koji nije bio posuđen iz modne revije ili s televizijskog programa. Nisu djevojke likovi koji prežive kraj filma, jedan drugi lik odluči se nakratko probuditi iz uspavanosti i zaustaviti zlo. Tim činom on jedini počinje živjeti, najpasivnija osoba nije se pomirila s kompromisom... da ne otkrivamo previše od filma. Obožavam kraj filma, gdje sam pokušao vrlo suptilno prikazati gdje puca glavni lik, gdje probijaju emocije kroz hladnu malograđansku fasadu obloženu bečkim kolačima... Sekunda u kojoj glavni lik prizove život koji je jednom živio i svjestan je da fasada kojom je sada obložen nema nikakvog smisla, zbog tih sekundi radim filmove.

Možete li usporediti susjedstvo iz vašeg filma i ono iz Susjeda Alexa de Iglesie? Koji su hrvatski i strani redatelji inače najviše utjecali na vaš rad i koje filmove tih umjetnika najviše cijenite?

— Moja ideja nastala je davno prije negoli su snimljeni Susjedi koji su bez obzira na duhovite trenutke ipak jedan proholivudski komercijalni film, i tu se pojavljuje ideja o ljudima čiji temperamenti eksplodiraju na malom životnom prostoru. Vjerojatno je najveći majstor i uzor takvih tema u filmskoj povijesti bio Roman Polanski (izravan utjecaj na Iglesiju). Ja volim sve dobre filmove i nevjerojatna je količina majstora kojima se može diviti, kao što su: Fellini, Lynch, Herzog, Fassbinder, Chabrol, Tarkovski, Antonioni... Mislim da se u filmovima spomenutih pokazuje nevjerojatno vrijedan svjetonazor tih autora, koji upućuje na ljubav prema životu, tzv. životni hedonizam. Želja mi je snimiti što više filmova u kojima se glorificira život i humanizam na sve moguće načine...

Možete li nam nešto više reći o idejama za vaš treći dugometražni film?

— Dok ne nabavim novac za dovršenje zagrebačke trilogije, koju čine filmovi Blagajnica hoće ići na more, Fine mrtve djevojke i treći film Majka asfalta, gangsterski film koji će potonuti u mračno podzemlje suvremenoga Zagreba, pripremam projekt na kojem je palo mnogo autora: film o Slavi Raškaj. Da budemo otvoreni, nikoga u svijetu ne zanima film o gluhonijemoj hrvatskoj slikarici osim ako se on ne ispriča na komunikativan način, gdje se u prvi plan stavlja emotivno ludilo žene koja cijeloga života nije mogla ostvariti ljubav i zbog toga završila u sanatoriju na račun klasičnih dosadnih faktografija koje guše film. Osim toga, treba napraviti film koji će razumjeti i svi novi klinci, koji čine većinu kinopublike u Hrvata i šire. Polako se završava scenarij, kreće klasična pretprodukcija i mislim da će snimanje početi početkom 2003. godine. Obećajem publici unaprijed da se ne boje povijesnoga filma, ovakvo emotivno ludilo kakvo spremam u ovom filmu sigurno nisu dugo vidjeli... Oni koji me zovu ženskim redateljem definitivno će doći na svoje, taj će film biti detaljna studija nesretne ženske psihe koja je samo htjela voljeti, no društvo, okolina, nisu joj to dopustili. Veličina te osobe jest što izolirana i hendikepirana nikad nije pristala na kompromis. Živjela je svoj život bez rezerve i punim bićem i za nju je put bio samo jedan: propast. Kad malo bolje razmislim, stvarno će to biti najženskiji film dosad, ali, kao i uvijek, cijeli film bit će oda prekrasnoj stvari zvanoj život. I, ne brinite se, u idućem filmu, nakon toga, muškarci uzimaju pištolje u ruke...

Marijana Lisjak