Zavodljva svježina

Zavodljva svježina

Off-line, hrvatsko pjesništvo devedesetih, priredio Tvrtko Vuković, »Quorum«, časopis za književnost broj 5-6/2001, Zagreb

Dugo očekivan, »Quorumov« izbor hrvatske poezije devedesetih konačno je pred nama i prilično je uspio kao izbor, kao presjek pjesništva devedesetih. Osvaja nas snagom i svježinom poezije nastale tijekom prošlog desetljeća, ima vrijednost dokumenta i svjedočanstva o jednom sad već bivšem vremenu. Taj je izbor možda kao i svi drugi negdje na rubu izostavio nekoliko imena, ili je neka druga nepravedno ubrojio. Nedostaju, na primjer, Simo Mraović (kao važan autor devedesetih), Denis Peričić, Luka Milas ili Silvestar Vrljić, koji je vodio zanimljive pjesničke susrete (ili on možda pripada tek ovom novom desetljeću?). Izbor se dogodio u časopisu »Quorum«, inače prilično orijentiranu na poeziju, no dogodio se u časopisu koji je zapravo simbol Drugog, kad je riječ o pjesništvu devedesetih. Naime, svi koji prate domaću poeziju znaju da je prethodna generacija potekla iz tog časopisa i da su to takozvani kvorumaši. Slijedom logike umjetničkoga razvoja tijekom dvadesetog stoljeća posve je normalno da novi naraštaj potire prošli i da ga estetski negira. Stoga je više nego simptomatično da se izbor poezije devedesetih dogodio u časopisu paradigmatičnu za osamdesete.

Granice postmoderne

Ima više objašnjenja. Kao prvo, postmoderna (u ovom slučaju nedovoljno precizan pojam, ali ipak jedini koji ima teorijsku težinu), koja se u međuvremenu dogodila, a koja je bila posebno fluidna i neodređena u pjesništvu, postavila je svoje granice, svoju prijelaznu među, negdje u osamdesete i u devedesete, ali nigdje posve točno i jasno. Pa su te dvije generacije na neki način prožete istim procesom. Premda postmoderna u čistom obliku nije postojala u pjesništvu generacije kvorumaša. Njoj je najbliži Slovenac Aleš Debeljak, a od naših pjesnika iz osamdesetih po metaforici i stilu najbliži su joj Rešicki i Đ urđević. Također, povratak soneta možemo nazvati postmodernim, a on se dogodio i u drugim generacijama: tako su pisali Mrkonjić, a zatim i Paljetak, koji se koristio raznim tradicionalnim formama.

Drugi razlog zbog kojega »Quorum«, dakle časopis iz osamdesetih, tematizira devedesete jest određeni uređivački odmak, prilagodljivost i težnja uredništva »Quoruma« da uđe u polje interesa novijega pjesništva. To je od »Quoruma« stvorilo transgeneracijski časopis koji je popunio prazninu u određenoj mjeri. Treći je razlog u tome što se sama generacija devedesetih pluralistički rasula u više časopisa i nije imala kohezivnu snagu kao sve dotadašnje generacije. To je novi i nepoznati kvalitet u našoj književnosti, nazvao bih ga odrazom demokracije i mislim da je preduvjet budućeg razvoja. Čak ni FAK nije, ispostavilo se, nikakav generacijski kišobran (je li Ferić kvorumaš ili fakovac?), nego samo jedno mjesto afirmacije pisaca u proteklom desetljeću, samo jedan od fenomena u pluralističkoj slici. Nesvodljivost generacije i poetika devedesetih, dakle, posljedica je uspostavljanja demokracije: nemaju istu poetiku bogati i siromašni, ljevičari i desničari, liberali i konzervativci, itd.

Pjesnička panorama

Možemo zaključiti da je pred nama pjesnička panorama devedesetih viđena očima osamdesetih. Gledano u nešto manje vedrijim tonovima, osamdesete u ovom izboru zastupaju: prvo časopis »Quorum«; zatim niz autora koji se citiraju kao kompetentni u pogovoru (Bagić, Mićanović, Čegec, Milanja); a i sam priređivač Tvrtko Vuković ima ukus — prema nekim aspektima izbora — prilično naklonjen osamdesetima. Njegova temeljna teza, da je pjesništvo devedesetih simptom cjelokupnoga hrvatskog pjesništva i da je tu riječ o zbroju individualnosti, te da je zbog toga nemoguće klasificirati pjesništvo, prilično je zanimljiva i naginje stanovitu solipsizmu. Naposljetku, naginje romantizmu, koji je kao pandan dokumentarizmu bio prisutan u poeziji prošlog desetljeća. Zanimljivo je da se Vuković u svom pogovoru našao otprilike na onom mjestu na kojemu je bilo pjesništvo na početku devedesetih. Dekonstruirajući dosadašnju akademsku klasifikaciju i razotkrivajući je kao nepreciznu i arbitrarnu, našao se pred praznom pločom, na mjestu gdje su sve stvari otvorene i gdje putovi vode posvuda, ali uglavnom unatrag. To je situacija s početka devedesetih, no ona nije baš različita od današnje, jer se gotovo ništa nije promijenilo, samo što su razni modeli u međuvremenu dosta potrošeni. Sve modele možemo opisati predznakom neo: riječ je otprilike o egzistencijalizmu, socrealizmu, romantizmu, jezičnom pjesništvu, hermetizmu itd. Dakle, moramo priznati da smo dotaknuli granice linearnog umjetničkog razvoja, kao i granice teorije o umjetnosti tog istog procesa.

Generacija devedesetih ipak je donijela nešto novo u našu poeziju; a to nigdje ne piše u pogovoru, osim što je implicitno upisano u neke pjesme. Zato ovaj tekst nije prava recenzija Vukovićeva izbora i pogovora, nego je teorijsko dopisivanje onoga čega tamo nema. Knjiga je dobra, jer tematizira, djelomice nesvjesno, odnos osamdesete-devedesete. Pjesnici bliži paradigmi osamdesetih dolaze unutra kao cezure i daju naglasak upravo onome što su donijele devedesete i što je bilo najbolje u njima.

Inspiracija kao princip

Moram dodati još jedno objašnjenje. Generacija osamdesetih nipošto nije bila, a to mišljenje prevladava u kritici, postmodernistička generacija. Tamo je bilo elemenata postmoderne — u Rešickog, Čegeca ili Stojevića, na primjer — ali ta je generacija u osnovi bila generacija posljednje faze moderne. To je bila generacija u čijem su poetskom stvaranju prevladavala načela modernističke konstrukcije; točnije, budući da je to bila posljednja faza, prevladavala su načela de-konstrukcije. Za razliku od njih, u devedesetima se pojavljuje čista inspiracija kao princip, s potpunim odbacivanjem modernističkih konstruktivnih načela. Odnos se može opisati i kao niz opozicija. Kao odnos: razumljivo — nerazumljivo; pričanje priče — razbijanje priče; socijalno — asocijalno; biografija — autopoetika; ogoljenost jezika — jezična kakofonija; inspiracija — konstrukcija; individualnost — kolektiv; sadržaj — forma.

Generacija devedesetih nosila je, prema tome, nešto novo, a to je starijima teško priznati. Ali mi i ne tražimo da priznaju. To novo moglo bi se opisati i kao put unatrag (što je ujedno i jedna od najpreciznijih definicija postmoderne) — kao što je rekao milenijski guru Baudrillard (vidi prijevod u novoj Libri Liberi). Pa su — prateći tu metaforu — pjesnici ponovo otkrili lirski subjekt, naraciju, socijalni angažman; naučili su eksplicitno izraziti stav; nazivaju se vitalistima. Opet se otvoreno bave ljubavlju, mržnjom, ne kriju osjećaje, pričaju priče i zavode čitatelja.

Rade Jarak