Začarani plesači

Začarani plesači

Talijanska plesna scena prilična mi je nepoznanica, jer je vrlo rijetko imamo priliku vidjeti, tako da je nastup SDC-a bilo otkriće, teško usporedivo s nama poznatim repertoarom

Relativno slučajno, pitajući Anu Mariju Bogdanović o plesnoj radionici koju je vodila ovoga ljeta u Zadru, kao i o nekim zajedničkim Zadar-Zagreb projektima u tijeku, saznala sam za gostovanje ugledne talijanske plesne grupe Spellbound Dance Company koju je osnovao i vodi Mauro Astolfi. SDC je i lani nastupio u Zadru, a vezu je potaknula mlada Zadranka Vinka Klarić, koja je nakon završene rimske Accademia nationale de danca i sama ušla u novi projekt SDC-a.

Kako ništa nije slučajno, poklopili su mi se putovi i 24. kolovoza sam se našla pred mračnom i zaključanom Hrvatskom kazališnom kućom u Zadru, koja je na rijetkim plakatićima otisnuta kao mjesto održavanja predstave Red Window. Čini se da zadarsko kazalište ne sanja iste snove kao mlada grupa predvođena Kristijanom Mičićem, pa su se gosti iz Rima našli u, za tu priliku, brzinski priređenu dvoranu kina Zadar (za koju, usput, mnogi domaći, kod kojih sam se raspitivala, i ne znaju da već dva mjeseca radi...). Kako plesači općenito nisu razmaženi, Astolfi je sa smiješkom, profesionalno, prihvatio gerilske uvjete, pustivši nas da nakon sat vremena čekanja (na što nas je već navikao naš Tjedan suvremenog plesa) sjedimo u dvorani dok je on mirno završavao probu svjetala.

Talijanska plesna scena prilična mi je nepoznanica, jer je vrlo rijetko imamo priliku vidjeti, tako da je nastup SDC-a bilo otkriće, teško usporedivo s nama poznatim repertoarom. (A kažu da je Astolfijev stil, njegova inačica modernog jazza, i u Italiji vrlo specifična i popularna.) Astolfi se školovao u Londonu i usavršavao u Sjedinjenim Državama. Bio je u školi Paula Taylora i plesao u Jeff Roberge Company. Spellbound (u prijevodu: Začaranu) plesnu grupu osnovao je i vodi od 1994. Riječ je o jakoj klasičnoj osnovi, ali razbacanih i razlomljenih baletnih linija; tempo je strašno brz, na granici histerije, s mnogo kontroliranih izbačaja udova. Karakterističan je naboj, stretch do krajnje granice — neke neobične body building poze, a onda eksplozija, rasprsnuće skulpture i pokreta u novu sliku. Devetero, Astolfijem začaranih, plesača, od kojih je sedam djevojaka, jedinstveno funkcioniraju. Imaju sjajnu tehniku, prekrasna, snažna tijela, u stalnoj napetosti mišića. Igra svjetla i sjene, kao i, često minimalni, atraktivni, jednaki kostimi, ističu njihove oblike. Kostim se, kao i zvuk, često mijenja, na trenutke kao da smo na modnoj reviji. Djevojke izgledaju poput Lare Croft, sve s dugim kosama skupljenim u rep, naglašeno izbačena toraksa. Nema individualizacije ili duševnih napetosti. Postoji samo ono što se vidi: tijela kao artikulacija i izbacivanje energije u prostoru. Odnosno, tijela kao susreti i odnosi. Čista, izrađena, bez emocija i dramaturgije. Izazovna i vrlo dopadljiva u svojoj neskrivenoj gordosti.

Kao što je stilski pomiješao sve što mu se dopalo od klasične i suvremenih tehnika, tako Astolfi miješa i mijenja najrazličitije glazbene predloške. Prikazani program neka je vrsta showa, kolaž pokrenutih prizora koji su mijenjaju u suludu tempu današnjice, bez logike i razloga, ali su svejedno — privlačni. Tek, s vremenom pomalo i zamorni u svojoj dosljednoj neumornosti.

Maja Đurinović