Vjekoslav Janković

Vjekoslav Janković

S Vjekoslavom Jankovićem (rođenim 1969. u Vrbanji) razgovarali smo o njegovoj naslovnoj ulozi u filmu Serafin, svjetioničarev sin te o razvoju njegove glumačke karijere.

— Potječem iz mjesta na istoku Hrvatske koje je na tromeđi Hrvatske, Bosne i Srbije, okružena slavonskom šumom i prirodnim ljepotama, i svi ti prostori kodirali su me kao osobu. Teatrom sam se počeo baviti još prije rata, u okviru osječkog STUC-a imali smo alternativno studentsko kazalište i radili s velikom ekipom hrvatskih redatelja i drugih kazališnih umjetnika. Radili smo niz predstava koje su bile poigravanje s nama samima, primjerice Hankeova Kaspara sa pet, šest režisera. Bila je to zanimljiva i bitna faza u mom životu, i to je ono što me spojilo, sljubilo s teatrom. Nakon toga upisao sam Akademiju u Osijeku i završio je, te glumio u nekoliko filmova: Anđele moj dragi i Chico, u ulozi Zagija.

Koje uloge smatrate najvažnijim u profesionalnom bavljenju kazalištem?

— U osječkom HNK-u, u kojem sam u angažmanu šest godina, Alaska Jack bila je predstava koja je rezultat života posljednjih deset godina grupe ljudi u Osijeku, a pričala je iskrenu veliku priču. Predstavu smo napravili uz pomoć nekih profesora s Akademije. Sad sam završio Nasrtaje na život u režiji Nelli Delmestre, prekrasnu i gracioznu festivalsku predstavu.

Vaš lik Serafin nakon susreta s fatalnom ženom upada u zamku iz koje se ne može izvući, gubi nadzor nad životom...

— Ipak je Serafin taj koji konačno povlači poteze. A sve te gluposti koje je on napravio samo su u njegovoj glavi. Sve je na kraju vrlo intimno. Cijela je situacija obiteljska, iste te situacije mogu se događati bilo gdje, to ne mora biti svjetionik, ali je dramatika tu mnogo jača.

Na snimanju najteža je stvar bila što sam glumeći s velikim glumcima poput Gregurevića i Dracha svaki dan trebao prihvatiti drugi način glumačkoga stvaranja, drugu energiju, i teško je bilo ostati dosljedan sebi u toj situaciji kad te stalno netko vuče, želi te pomaknuti u drugi izričaj. No, tu je bio Vicko Ruić, koji me vraćao da radim nešto svoje, i to je bila velika potraga.

Imate li još filmskih ponuda?

— U razgovorima sam za jedan mađarski film koji bi se radio u koprodukciji s Amerikancima.

Goran Ivaniš