Trijumf nezavisnog filma

Trijumf nezavisnog filma

U cjelini, 49. pulski filmski festival, usprkos brojnim organizacijskim propustima, postigao je uspjeh: hrvatski filmovi bili su znatno bolji od prošlogodišnjih, a iako je europski program bio manje opsežan, strani filmovi bili su kvalitetni i zreli

Filmski festival u Puli uspio je i ove godine, pored tradicionalne smotre nacionalne kinematografije, prikazati veći broj kvalitetnih europskih filmova, potvrđujući time svoj prošle godine inauguriran međunarodni karakter. U umjetničkom i organizacijskom smislu festival je imao uspone i padove, no krenimo redom.

Festival je otvoren svečanim programom koji su vodili glumac Željko Vukmirica i djevojčica Lucija Mrđen, tandem koji je trebao voditi cijeli festival, ali je djevojčica zbog nesnalaženja povučena nakon trećeg dana. Na vrlo efektnu početku Vukmirica je, odjeven u bijelu uniformu, održao govor oponašajući Josipa Broza, spominjući važnost filma, povijest Festivala i velike zvijezde koje su kroz njega prošle, a nakon toga baletni je ansambl Atelier Coreographique izveo ulomke iz koreografije Amore mio Marka Boldina, koja je uglavnom stvarana na osnovi filmske glazbe. Inače solidna koreografija nije u Areni izgledala tako dobro kao u HNK Zagreb, ponajprije zbog lošeg osvjetljenja te neprikladnog izbora dijelova predstave, pa se stekao dojam da je program prilično usporen, predug i neprimjeren publici koja je došla u Arenu radi filmova.

Sedam hrvatskih premijera

Prvoga dana Festivala prikazan je film Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson. Nakon Prepoznavanja i Tri muškarca Melite Žganjer, Snježana Tribuson snimila je još jedan solidan igrani film, nostalgičnu felinijevsku komediju prema scenariju Gorana Tribusona. Ne dao Bog većeg zla po tematici (život obične hrvatske obitelji u provincijskom gradiću u vrijeme socijalizma) i glavnom junaku (u tinejdžerskim godinama sramežljiva mladića tumači isti mladi glumac, solidni Luka Dragić) podsjeća na prošlogodišnji film Kraljica noći Branka Schmidta, no scenarij ovog filma daleko je duhovitiji, osobito lik glavnoga junaka, kojega tumači sjajni Ivo Gregurević. Potencijal Mirjane Rogine ostao je neiskorišten u ulozi Majke, ali njezin lik, koji zrači blagošću i dobrotom, dosljedno je realiziran. Semka Sokolović Bertok odlična je u (iako u filmu Holding već viđenoj) ulozi čangrizave babe. Kostimi Lade Gamulin prilično su dobro dočarali mjesto i vrijeme radnje, ali i socijalni status protagonista, kao i scenografija Velimira Domitrovića. Iako film povremeno ima manjih problema s ritmom, a replike dječjih likova ponekad su odveć knjiške i ozbiljne, riječ je o šarmantnoj i zabavnoj komediji, koja kvalitetom nadmašuje sve filmove prikazane na prošlogodišnjoj Puli.

Serafin, svjetioničarev sin priča je o životu svjetioničareva sina koji postaje časnik austrougarske vojske početkom prošlog stoljeća, a na službi u Karlovcu upoznaje zavodljivu, ali za njega fatalnu ženu. Serafin (mladi osječki glumac Vjekoslav Janković) dobar je i plemenit mladić (koje će posljednji novac dati za otkup pijetlova koji se upotrebljavaju za krvave borbe), naivan i požrtvovan časnik, koji se upušta u sitnu prijevaru ne iz koristoljublja, nego iz ljubavi, kako bi zadovoljio rasipnu ljubavnicu. Film Vicka Ruića odlikuje se iznimnom vizualnom ljepotom (kamera Silvija Jesenkovića), osobito u scenama na otoku, ali i na manje atraktivnim lokacijama, poput ruševne vojne ludnice. U tom smislu treba odati priznanje i scenografu Juri Amidžiću, kao i kostimografkinji Ruti Knežević, koji su sjajno dočarali atmosferu vremena. Vizualnu ljepotu naglašava divna, lagana i osjećajna glazba Vlatka Stefanovskog. Film je usporen i eliptičan, što mu mnogi zamjeraju, ali riječ je o meditativnoj vrsti filma u kojoj dijalog nije na prvom mjestu i u kojem se može uživati gotovo u svakoj sceni, ma koliko ona trajala. U svojoj estetici i dramaturgiji on se uklapa u tradiciju art-filma, koju u Hrvatskoj osim Vicka Ruića danas slijedi samo Lukas Nola.

Prezimiti u Riju redatelja i scenarista Davora Žmegača prikazuje život beskućnika Grge (Mustafa Nadarević), kojemu u posjet iz Frankfurta nakon dvanaest godina dolazi kćerka Monika (Leona Paraminski), pa on s prijateljima provaljuje u neki stan kako ona ne bi upoznala bijedu njegova života, no stvari se neće odvijati po Grginu planu. Mračan je to i okrutan film, u kojem je beskompromisno prikazana sva bijeda beskućničkog života u hrvatskoj metropoli. Lokacije koje nalikuju na one iz Kusturičinih filmova o životu Roma (ili autobus derutniji od onog u Šijanovu Tko to tamo peva) snimljene su u širem središtu Zagreba, pa u daljoj pozadini vidimo i reprezentativne objekte poput zgrade Ine ili NSK, čime je snažno naglašen kontrast s građanskim načinom života. Život Žmegačevih likova nalikuje na onaj viđen u dokumentarcima o klošarima na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Najuvjerljiviju ulogu ostvario je Mustafa Nadarević kao stari beskućnik Grga, ogorčeni patnik izgubljenih životnih ciljeva koji u kćerinu dolasku vidi novi smisao života, iako svjestan da ne može dugo zadržati iluziju blagostanja. Leona Paraminski solidno tumači lik pomalo izgubljene djevojke koja uzaludno traži toplinu i sigurnost (podsjećajući donekle na junakinju filma Nataša Ljubiše Samardžića, prikazana na prošlogodišnjoj Puli), dok je Enes Vejzović sjajan kao uplašeni mladi beskućnik koji prema njoj gaji iskrene simpatije. Već okušani u sličnim ulogama, sitne kriminalce rutinski igraju Sven Medvešek i Ranko Zidarić. Iako zbog teške tematike film publika nije primila tako dobro kao komediju Snježane Tribuson, treba naglasiti da je riječ o zrelu i dojmljivu ostvarenju, koje kvalitetom nadilazi prosjek hrvatske kinematografije.

Potonulo groblje Mladena Jurana mističan je triler s elementima krimića i horora, snimljen prema scenariju Gorana Tribusona, a prati sudbinu muškarca (Sven Medvešek) koji se vraća u rodno mjesto kako bi odgonetnuo tajne svoga djetinjstva. Gradić se doimlje potpuno nerealno (majstorski rad scenografa Marija Ivezića) i film u potpunosti uspijeva (kao i Ruićev Serafin) dočarati atmosferu izolirana mjesta u kojem vladaju posebni zakoni. Prelazi li film u fantastiku, nije izravno naznačeno, jer svi mistični događaji mogu imati i racionalno tumačenje. Temeljni problem filma jest što s obzirom na žanr ima odveć spor ritam, pa ne uspijeva postići potrebnu napetost. Treba istaknuti sjajnu glazbu Igora Kuljerića, koja je ipak povremeno dramatičnija od filmskih zbivanja. Od glumaca, pored solidnoga Svena Medvešeka, treba izdvojiti slavnog češkog redatelja Jiűíja Menzela, koji suzdržano i dobro glumi starog (nadri)liječnika.

Matanićev veliki uspjeh

Film redatelja Dalibora Matanića Fine mrtve djevojke o dvjema mladim podstanarkama lezbijkama, čiji se život pretvara u noćnu moru, nedvojbeno je najbolji film ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. Kuća u kojoj podstanarke žive svojevrsna je metafora cijele Hrvatske, u kojoj redatelj Dalibor Matanić nije štedio nikoga, a vjerojatno će se osjetiti pogođenima crkva (časne sestre dolaze na ilegalni abortus, mladić siluje djevojku dok mu križ oko vrata pada po njezinu licu) i branitelji (bivši vojnik koji vješa zastavu na prozor, a tuče ženu i terorizira stanare noćnim emitiranjem domoljubnih pjesmama poput Čavoglava). Publika u Areni intenzivno je regirala na film Dalibora Matanića, pa je tako velik dio gledatelja dva puta reagirao pljeskom u znak potpore nekim likovima, nadglasavši one koji su u tim scenama zviždali, što u oba slučaja svjedoči da je publika bila duboko uvučena u filmska zbivanja.

Fine mrtve djevojke jedan je od najboljih filmova hrvatske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, i to iz nekoliko razloga. U zanatskom smislu Matanić je besprijekorno razvio radnju i ritam zbivanja i nema ni jedne scene u filmu koja bi se doimala suvišnom. Njegov je film kombinacija dojmljive drame i napeta trilera, u kojem su žestokom ruglu na vrlo duhovit način izvrgnuti malograđanski maniri i netolerancija. Scenografski, grozna vanjština oronule zgrade u kojoj se odvija većina scena vješto je kontrastirana žarkim bojama podstanarske sobe, čime je metaforički prikazana toplina ljubavi u hladnoj okolici. Scene lezbijskog vođenja ljubavi vrlo su decentne, ali i senzualne i erotične. Dalibor Matanić novim se filmom potvrdio kao najdarovitiji mladi hrvatski redatelj.

Omnibus 24 sata čine filmovi Sigurna kuća i Ravno do dna Kristijana Milića i Gorana Kulenovića, o kojima smo već pisali u sklopu Dana hrvatskog filma. Spomenimo ipak da je Ravno do dna intrigantniji i bolji dio omnibusa o skupini mladih ljudi kojoj se sudbina zapleće nakon neplanirana ubojstva, dok je Sigurna kuća nasilan i krvav krimić o policajcima koji čuvaju svjedoka u napuštenom skladištu.

Sjećanje na Georgiju Jakova Sedlara uvjerljivo je ne samo najlošiji Sedlarov film nego i najlošiji hrvatski dugometražni igrani film u posljednjih desetak godina, prema kojem se neki raniji Sedlarovi filmovi, kao što je Agonija ili Fergismajniht, čine solidnim umjetničkim ostvarenjima. Ostavimo na trenutak po strani razvikanu skandaloznu činjenicu da je Sedlar neke likove nazvao imenima vlastitih kritičara (riječ je o kratkim epizodama na samom početku filma). Sjećanje na Georgiju toliko je dramaturški loš film da mu je teško nabrojati mane — on puca po svim šavovima.

Radnja se može lako prepričati. Glumca tranvestita Dadu Telebuha (Boris Miholjević) prije novogodišnje noći napušta ljubavnik, što ga baca u depresiju koju uzaludno pokušava suzbiti tabletama i alkoholom, pa mu nakon nekoliko uzaludnih poziva u pomoć dolazi časna sestra koja radi na SOS-telefonu (Almira Osmanović), koja je zapravo (vidi slučaja) poznata balerina. U Sedlarovu filmu tako ćemo slušati njezinu beskrajnu samohvalu, garniranu dokumentarnim prizorima iz glumičine karijere, a slično ćemo slušati i od Dadina lika. Svaka je sličnost sa stvarnim osobama namjerna! Cijeli prvi dio filma protječe u pretjerano afektiranim monolozima staroga glumca-tranvestita, dok je drugi dio neuvjerljivi dijalog glumca i časne sestre, koja se nakon zbacivanja halje transformira u balerinu, a zatim i u erotsku plesačicu. Rasplet filma dramaturški je imao potencijala, ali je uništen lošom režijom i patetičnom glumom. Neduhovit, banalan i uvredljiv, film je uvjerljivo zauzeo dno ovogodišnjega filmskog programa festivala.

Europski program

Njemačko-američki film Nebesa (Heaven) Toma Tykwera (Trči, Lola, trči, Princeza i ratnik) vrlo je dojmljivo djelo koje potvrđuje visoki ugled njemačkog redatelja. Tykwer je izvrsno odabrao glumce — Cate Blanchett i Giovanni Ribisi uvjerljivi su u ulogama bjegunaca pred snagama zakona. Oboje glume likove koji su u biti dobra i plemenita bića što silom prilika postaju odmetnici: Philippa (Blanchett) odlučuje se na ubojstvo samo da bi zaštitila mlade koji su žrtve narkodilera, a mladi policajac Filippo pomaže joj u bijegu iz čiste zaljubljenosti. Iako je angažirao par holivudskih glumaca, Tykwerov film ni na trenutak ne ostavlja dojam hollywoodskog ostvarenja — njegov redateljski rukopis nepogrešivo je europski. Pa iako se u drugom dijelu radnja filma možda i odveć usporava, nakon predivna i poetična kraja nema više nikakve dvojbe da je riječ o vrhunskom ostvarenju.

Austrijsko-francuski film Učiteljica glasovira (dobitnik Grand Prixa u Cannesu) prikazuje život stroge učiteljice glasovira koja živi s posesivnom majkom, a seksualne apetite zadovoljava voajerizmom i samoranjavanjem. Dramatičan je to film iznimne snage koji gledatelja obara s nogu. Isabelle Huppert sjajno je odglumila lik učiteljice, naizgled hladne i bezosjećajne žene sado-mazohističkih seksualnih fantazija, u čiji život ulazi plavokosi mladi pijanist koji se u nju zaljubljuje. Iako je na prvi pogled riječ o klasičnoj romantičnoj priči, ona ubrzo kreće posve neočekivanim smjerom u kojoj su najvulgarnije strasti i zloća vješto izmiješane s najiskrenijim emocijama, istinskom ljubavlju i tugom. Po mom mišljenju riječ je o najboljem europskom filmu festivala, kvalitetnijem i dojmljivijem od prvonagrađenog filma Ponedjeljak ujutro.

Gruzijski redatelji Otar Iosseliani dobitnik je Srebrnog medvjeda u Berlinu i nagrade kritike Fipresci za francusko-talijanski film Ponedjeljak ujutro, dramu o čovjeku koji, zamoren dosadom svakodnevice rada u tvornici i života na selu, odluči otputovati u Veneciju. Iako ima zanimljivu temu i nekoliko sjajnih dosjetki (ponajprije vezanih uz snobovskoga venecijanskog plemića), vrlo spori ritam i nedramatičnost radnje čine ga donekle zamornim ostvarenjem, koje u potpunosti ne opravdava svoju jaku reputaciju.

Ćao, Tereska crno-bijela je drama poljskog redatelja Roberta Glinskog (čija je projekcija završena u 3 ujutro uz priličnu popunjenost gledališta na Kaštelu). To je priča o petnaestogodišnjoj Tereski, osjetljivoj djevojci koja sanja o karijeri modne dizajnerice i velikoj romansi, ali je u zbilji čeka sumorna škola šivanja i sirovi mladić koji će je razdjevičiti na kuhinjskom podu. Snažna drama o naraštaju koji je izgubio temeljne vrijednosti, obitelji koja se raspada i neostvarenim dječjim snovima vrlo je zreo i potresan film, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, te se u potpunosti čine opravdanima nagrade koje je film osvojio na filmskim festivalima u Chicagu, Denveru, Trstu i Wiesbadenu.

Njemačko-francusko-britanski film Istvana Szaba Zauzimajući strane priča je o uglednom dirigentu Wilhelmu Furtwaengleru (vrlo dojmljivi Stellan Skarsgard), koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata optužen za održavanje bliskih veza s nacistima. Kako ispitivanje vodi američki časnik (energični Harvey Keitel), tako se i američka verzija događaja tijekom filma nameće kao dominantna, a i cijeli film ostavlja dojam američke sudske drame u kojoj je teško očitati dosadašnji Szabov rukopis.

Bijeg od stvarnosti

Talijansko-švicarski film Gorim u vjetru (Brucio nel vento) redatelja Silvija Soldinija (poznata hrvatskoj publici po romantičnoj komediji Kruh i tulipani) drama je o mladiću Tobiasu Horvathu, češkom emigrantu, koji živi monotonim životom radeći u švicarskoj tvornici satova, a utjehu nalazi u pisanju i očekivanju idealne žene — Line. Film ima jake elemente socijalne drame, u kojoj je prikazana teža strana emigrantskog života, ali njegova snaga ipak leži u nekonvencionalnim melodramatskim dijelovima u kojima pratimo spor i težak razvoj veze Tobiasa i Line, koje uvjerljivo tumače Ivan Franek i Barbara Lukešova (inače gosti festivala).

Francuski film Intima redatelja Patricea Cheraua (za koji je nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu) prikazuje život dvoje sredovječnih ljudi (Mark Rylance i Marianne Faithull), koji se sastaju jednom tjedno samo radi seksa, a pokušaj muškarca da sazna nešto više o ženi dovest će do neočekivana zapleta. Iako film ima i vrlo slobodnih prizora seksa, oni nemaju erotsku ni pornografsku ulogu, nego su u službi što uvjerljivijeg dočaravanja odnosa protagonista. Prikazana je sva strast neplanirane pustolovine koja postupno ruši odnose u dvjema obiteljima, očajnički bijeg iz života koji je protagoniste počeo gušiti svojom rutinom. Scenografija muškarčeva derutnog novog stana u kojem se sastaju dočarava slikovito njihov pad na moralno dno. Spomenuta dva filma povezuje zajednička tema preljuba, kao i želja za napuštanjem monotonije svakodnevice protagonista.

Oduševljenje publike izazvala je sjajna češka komedija Bablje ljeto redatelja Vladimira Mihaleka. Riječ je o zabavnoj priči o živahnom umirovljeniku koji se ponaša kao dijete uživajući u životu, dok njegova supruga priprema novac za sprovod pripremajući se za smrt. Njegove nepodopštine, ponajprije glumljenja drugih osoba, izazivaju niz komičnih situacija, koje istodobno imaju i dozu gorčine i tuge.

Moja sestra Maria jednoipolsatni je dokumentarac Maximiliana Schella o njegovoj sestri, slavnoj njemačkoj glumici Mariji Schell, koja je glumila u više od sedamdeset filmova s velikim glumcima poput Yula Brinnera, Garyja Coopera i Marcella Mastroiannija. Film je prikazuje kao staricu koja živi u izoliranom planinskom selu i vrijeme provodi u gledanju vlastitih starih filmova. Iako je riječ o solidnu dokumentarcu, film je daleko prikladniji za televizijsko prikazivanje nego za festival, osobito s početkom u 1 ujutro.

Film Mona Liza iz Sarajeva neplanirano je ubačen u repertoar zbog kašnjenja filma Učiteljica glasovira. Riječ je o kratku filmu bez dijaloga u kojem su potresne slike sarajevskih razaranja kombinirane sa scenama u kojima se vide umjetničke intervencije u opkoljenom gradu, ali i razni vizualni simboli pop-kulture u koje je na razne načine upisano ime Sarajeva (Plakat filma Prohujalo s vihorom, znak Coca-Cole i sl.). Film je solidno montiran i režiran, dojmljiv, pa čak i originalan u svojoj koncepciji, a njegove je vrijednosti prepoznao i ocjenjivački sud Međunarodnog filmskog festivala u Bergamu, koji mu je prije nekoliko dana dodijelio nagradu Le Mura d’Oro.

Dvojbene glumačke nagrade

Ocjenjivački sud 49. pulskoga filmskog festivala u sastavu: Dernd Buder, Ron Holloway, Branko Ivanda (predsjednik), Mirko Kovač, Simon Popek, Branka Sömen i Anja Šovagović Despot dodijelio je Veliku zlatnu arenu za najbolji hrvatski film djelu Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, koji je ujedno i dobitnik Zlatne arene za režiju. Za sporednu žensku ulogu u istom filmu nagrađena je Olga Pakalović, a za sporednu mušku Ivica Vidović. Petu Zlatnu arenu film je dobio za produkciju (Alka film).

Ne dao Bog većeg zla dobio je Zlatnu arenu za najbolji scenarij (Goran Tribuson), za glavnu mušku ulogu (Ivo Gregurević) te za montažu (Marina Barac). Prezimiti u Riju dobio je četiri Zlatne arene: za glavnu žensku ulogu (Leona Paraminski), glazbu (Dalibor Pavičić), scenografiju (Mladen Ožbolt) i kostimografiju (Ruta Knežević). Serafin, svjetioničarev sin dobio je Zlatnu arenu za kameru (Silvio Jesenković).

Doista nije jasno zašto je Olga Pakalović dobila nagradu za najbolju sporednu ulogu kada je njezina uloga bila glavna (a i bolja od Leone Paraminski u Žmegačevu filmu). Najbolju sporednu žensku ulogu ipak je ostvarila Inge Appelt kao okrutna gazdarica u Matanićevu filmu. Dobitnici nagrada za najbolje muške uloge glumili su svoje standardne uloge: Ivo Gregurević patrijarhalna i pomalo primitivna muškarca, dok je Ivica Vidovićigrao dobričinu, te se može reći da su njihove nagrade zaslužene, ali nisu donijele ništa osobito novo.

U programu europskoga filma Zlatna arena za najbolji film pripala je filmu Ponedjeljak ujutro, za najbolju mušku ulogu Giovanniju Ribisiju za ulogu u filmu Nebesa, a za najbolju žensku ulogu Isabelle Huppert za ulogu u filmu Učiteljica glasovira.

Nagradu publike dobio je film Fine mrtve djevojke s prosječnom ocjenom 4,25, kao i nagradu Oktavijan, koju dodjeljuju članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara s prosječnom ocjenom 4,4. (Nagrada nije uručena jer HDFK nije uputilo svog predstavnika!)

Blamaža na zatvaranju

Nakon što je kiša natjerala organizatore Pulskog filmskog festivala da završnu večer premjeste u zgradu Istarskoga narodnog kazališta, prikazan je samo omnibus 24 sata, dok je projekcija filma Sestre Sergeja Bodrova otkazana bez prethodne najave. No bio je to sitni propust prema onome što se desilo na dodjeli Zlatnih arena (koja je, naravno, kasnila više od pola sata, no gledatelji i novinari već su se bili navikli da nikad ništa ne počinje točno u predviđeno vrijeme).

Ceremoniju je vodio Željko Vukmirica, koji je proteklih dana uspio iziritirati publiku i novinare, počevši od prakse da neposredno prije projekcije u Areni prepričava sadržaj filma, preko toga da prije filma predstavlja darovitu djecu (prvi dan glazbenici, drugi dan jedriličari, treći dan pjesnici...), što je nalikovalo na pionirsku priredbu, do činjenice da je svim filmašima (uključujući i europske goste) izražavao želju da odu u Los Angeles i da im film bude nominiran za Oscara, ne shvaćajući da je Pula festival neholivudskog filma i da bi bilo daleko primjerenije da im zaželi uspjeh u Veneciji, Cannesu, Berlinu ili, primjerice, Montrealu.

Ipak, vrhunac neznanja pokazao je na dodjeli Zlatnih arena kada je zaboravio dodijeliti Zlatnu arenu za scenografiju i pogrešno pročitao ime laureatkinje Isabelle Huppert te pročitao ime pogrešna producenta, nagrađena za film Fine mrtve djevojke, pozvavši Ivana Maloču da primi nagradu umjesto Joze Patljaka.

Nakon dodjele počela je glazbena točka mladog izvođača koju je zbog dužine i negodovanja publike režija htjela prekinuti ugasivši mu popratnu glazbu i upalivši svjetlo, no on se nije dao smesti i izveo je svoju točku do kraja. I, naravno, šećer dolazi na kraju: Željko Vukmirica zaključio je festival imitirajući Marlona Branda u Kumu, rekavši pritom da ima samo jednu primjedbu na festival, a to je da njega nema ni u jednom fucking filmu!

Uspjesi i propusti

Festival je ponudio publici uvid u neke od najboljih filmova europske nekomercijalne produkcije (iako je bilo posve vidljivo da program nema jednog izbornika, nego više njih), a odluka ministra kulture da financira prebacivanje triju privatno produciranih hrvatskih filmova na 35-mm vrpcu donijela je, pored jednog promašaja (Sjećanje na Georgiju), i dva iznadprosječna ostvarenja (Fine mrtve djevojke i 24 sata).

Domaći film ipak pokazuje znatan napredak. Hrvatski filmovi na ovogodišnjoj Puli (osim Sedlarova fijaska) kretali su se od dobrih (art film Serafin, Svjetioničarev sin i gledljivi Potonulo groblje), preko vrlo dobrih (Ne dao bog većeg zla, Prezimiti u Riju, 24 sata) do odličnih (Fine mrtve djevojke). U programu europskoga filma najbolji su bili filmovi Učiteljica glasovira, Heaven i Bablje ljeto.

U organizacijskom smislu najveći je problem raspored projekcija: uz dvije projekcije u Areni (u 21 i 23 sata) i dvije na Kaštelu (23 i 1) termini su se neizbježno preklapali, što se moglo riješiti reprizama, no one su bile nedovoljne. Gledatelj koji je pogledao jutarnje projekcije (u 9 i 11) od 1 sat popodne do 11 navečer nije mogao ništa gledati, da bi onda u tom terminu istodobno igrala dva filma koja se nije moglo vidjeti ni u jednom drugom terminu. Organizatori se pravdaju tehničkim probama titlova, no ako motovunski festival sa skromnijim proračunom to može organizirati, onda bi to mogla i Pula. Osim toga, nakon prvog filma u Areni, koji je kasnio zbog prikazivanja kultnih hrvatskih crtanih filmova, nije se moglo stići na početak filma na Kaštelu. Netko bi naposljetku morao shvatiti da se nakon dugačkih svečanosti otvaranja i zatvaranja ne mogu prikazati dva filma (nakon prvoga filma nakon otvaranja većina se gledatelja razišla, dok je na zatvaranju projekcija drugog filma otkazana istog dana). Može izgledati neshvatljivo, ali sve se to dešavalo.

Pedeseti jubilarni Pulski festival trebao bi u organizacijskom smislu biti daleko superiorniji, za što je nužno da pripreme počnu već sada i da se osnuje nacionalna ustanova koja bi kontinuirano radila na festivalu (kao što to radi motovunski festival), što je osobito važno za dobivanje što većeg broja kvalitetnih europskih filmova. Od hrvatskih filmova na idućem festivalu, zasad sigurno možemo očekivati Konjanika Branka Ivande (koji je koštao nevjerojatnih osamnaest milijuna kuna) i Ispod crte Petra Krelje te film Antuna Vrdoljaka, sniman i kao televizijska serija od osam epizoda.

Zlatko Vidačković