Recept za mainstream

Sve zbog jednog dječaka (About a Boy), red. Paul i Chris Weitz

Film impresivna pedigrea (redatelji Američke pite, producenti Dnevnika Bridget Jones, te predložak možda naj-hot britanskog književnika trenutka — Nicka Hornbyja), About a Boy funkcionira na svim nivoima — ne samo na startno-zamislivom. Braća Weitz u samu po sebi ne naročito originalnu ili izazovnu priču o izoliranu, tantijemima razmaženu, dokonu životu Willa — Hugh Grant i njegovu shvaćanju vlastite ispraznosti kroz prijateljstvo s neobičnim dječakom Marcusom — Nicholas Hoult (u romanu podcrtanu britkim referencama na pop-kulturu) uspješno injektiraju pravu dozu svježine i inteligencije (dodatno zaoštravajući Hornbyjeve obrise). Ključ je tome njihova nesporna vještina poigravanja i isprepletanja emocija nekoliko likova odjednom (ostvarena tehnikom paralelne naracije kroz unutarnji monolog; koja otvara vrata i ujedljivim komentarima — samoironičnim; vrlo britanskim; ili jednostavno onim sa sindromom Petra Pana glavnoga lika na površini i strahu od obveza u dubini; ali i temama ljubavi, obitelji i usamljenosti). Radnju vodeći lepršavo i s lakoćom, i sam klimaks Weitzovi izvode uspješno, s prirodnim slijedom radnje i beskrajno šarmantno; spretno izbjegnuvši isentimentalizirano prenaglašavanje.

Isto tako oštroumno ocrtavaju i punokrvne, zaokružene likove, prikazujući ih sa svim njihovim manama, dopuštajući gledateljima da o njima sami stvaraju zaključke (Holult ni u jednom trenutku nije sladunjav; Toni Collette kao dječakova majka maestralno balansira između suicidalne patnje i sebičnosti; a pravi mali biser predstavlja epizoda sa Rachelinim sinom Alijem — Alex Kew, u kojoj je ovaj kroz samo jedno ranjivo tinejdžersko izderavanje portretiran sa svim bolnim turbulencijama adolescentske zbrkane psihe).

Zrela i senzibilna izvedba Hugh Granta (nakon show-steelerskog nastupa u Dnevniku Bridget Jones) kruna je ovih spontano koncertriranih izvedbi glumačkog ansambla; a koja je sugestivna i topla u tolikoj mjeri da je teško reći gdje završava Grant, a počinje Will. Mane vlastita lika pretvorivši u njegovu prednost, Grant je još jednom dokazao da je najbolji kad igra »bezveznjake« — moderne, bogate i atraktivne, dokone muškarce u lovu na žene (još bolji nego kad poput zbunjena dječarca zamuckuje, žmirka ili nervozno rukama prolazi kroz kosu, kakav je imidž izgradio na početku karijere).

Blizak mainstreamskoj produkciji, Sve zbog jednog dječaka nema dosadu, perfekcionizam klišeja i zamor koji takva štancana ostvarenja za sobom nose; te predstavlja recept bez recepta — onaj kako bi se trebalo raditi; no čije sadržine nijedan majstor neće otkriti u potpunosti — zadržavajući ih ljubomorno za sebe, kao prave, slatke male tajne.

Katarina Marić