Pismo navrh glave

Za temu me nisu zagrijali ljetos u nas razvikani Vaginini monolozi, snažni uradci ženskog pisma. Jednostavno sam pribjegla nedužnom hazardu: bacila sam u zrak novčić pismo — glava pa što ispadne

Što li sve može značiti pismo! U mladenačko, emocijama bogato vrijeme kada se zbog pisma svaki dan dočekivao poštar, pismo je značilo najprije omotnicu s poznatim rukopisom u kojoj je papir s tekstom, pa onda — kad je omotnica već nestrpljivo razderana — sam tekst, koji je, premda ne prerazličit od jučerašnjega, i danas bio vrijedan čekanja čovjeka s velikom kožnatom torbom. To nisu bile kratke poruke, nego naširoki i nadugački opisi događaja i doživljaja u hipertrofiranoj ich-formi.

Ljudi su upućivali pisma jedni drugima od davnine. Poslanice ili epistole (grč. epistello — šaljem; lat. epistola/epistula — pismo) razvile su se iz običnoga pisma u prozi. Rimljani su ih prvi počeli pisati u stihu (Horacije). To su obično pjesme u kojima se iznose pogledi na život, društvo, umjetnost itd. Oblik je bio vrlo popularan u renesansi, a ni u nas nije rijedak: valja se sjetiti npr. Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja, poslanice prijatelju Brtučeviću, u kojoj se opisuje trodnevni vlastelinov izlet po moru s dvojicom ribara. Ako je čovjek i sam vičan pisanju pisama, zanimat će ga kako su to činili drugi, pa će nadušak pročitati i cijele epistolarne romane, kakav je npr. Goetheov Werther.

Pliva patka preko Save

Danas, kada se takva literarna pisma više ne pišu, a ni intimna se uglavnom više ne razmjenjuju, žalim i nastavnike i učenike koji se moraju baviti Wertherovim jadima u sklopu sve mrskije školske lektire. Moranje je i za jedne, i za druge, i za treće (pisce) pogubno. Dok su još izvan prosvjetnoga žrvnja, pročitajte zanimljiva pisma iz Sibira Arijadne Efron, kćeri Marine Cvetajeve, Borisu Pasternaku. Ili Kafkina Pisma Mileni, tu epistolarnu klasiku. Ili Van Goghova pisma bratu Theu. No pismo nije samo izljev osjećaja: pliva patka preko Save / nosi pismo navrh glave / u tom pismu piše / ne volim te više. Ono može biti i dopisivanje s administracijom: sudsko pismo, otpusno pismo kojim se potvrđuje završetak bolničkoga liječenja. Ne daj Bože primiti čije oproštajno pismo, jer to često znači da pošiljaoca više nema među živima. Još uvijek je bolje, premda ne mora biti ugodno, primiti otvoreno pismo, tekst odaslan uglednom pojedincu ili ustanovi sredstvima javnoga priopćavanja. Kreditno pismo već je puno bolje — možda i spas u zadnji čas. Akreditivno još i bolje, jer ste njime, kao diplomat, dobili pismenu punomoć (vjerodajnice) da svoju zemlju zastupate pri vladi druge zemlje. Sve su to slična značenja riječi pismo kojima se još nismo dotaknuli jednoga vrlo razgranatog značenja: pismo je sustav grafičkih znakova prilagođen glasovnoj strukturi nekoga jezika radi bilježenja poruka u tom jeziku. Od slikovnog pisma (piktografije), pojmovnoga pisma (ideografije), preko slogovnoga pisma razvio se fonetski alfabet, tj. pismo u kojem slova predočuju glasove. Morseovo pismo (abeceda) sustav je kratkih i dugih signala koji zamjenjuju slova u telegrafiji, a Brailleovo pismo (za slijepe) predočuje slova konfiguracijom izbočenih točaka. Poznavanje slova nekog pisma abeceda je svake pismenosti. Tehnološki rečeno, sirovinu čine slova (pismena), koja nakon proizvodnog procesa (pisanje) daju finalne produkte.

Glagoljica na kišobranu

Premda danas biti pismen ne znači samo raspoznavati slova, pismenost u osnovi potječe od vješta baratanja slovima, pismenima. I knjiga svih knjiga, Biblija, zove se Sveto pismo (odakle se izvodi pridjev svetopisamski — onaj koji se odnosi na Sveto pismo. Zašto ga nema ni u Anićevim rječnicima ni u Šonjinu Rječniku hrvatskoga jezika?) Kad komu želite reći da njegove riječi nećete uzeti bespogovorno, kažete mu da one nisu Sveto pismo.

Ne sjećam se više svih učitelja koji su me učili pisati i čitati razna pisma (ne sjećam se npr. tko me učio njemačku goticu, koja je dugom neupotrebom već odavno u jednoj od ropotarnica moga sjećanja). No vrlo se dobro sjećam profesora Hercigonje, alfe i omege »svega slavjanstva«, kod kojega smo kao brucoši (obraćao nam se sa »kako kolege znaju«, a »kolegama« je preostajalo samo tupo zgledavanje) odgonetavali tekstove pisane starom ćirilicom i njezinom zapadnom inačicom bosančicom (Kruno Pranjić voli je zvati bosanicom) pa glagoljicom. Jednoga kišnog ponedjeljka, 7. lipnja 1964., u tramvaju se nepoznat netko razveselio mojem kišobranu, jer tko da misli o takvim tricama kada hita na svoj prvi ispit?! Trajao je dugo, od 8 do 13 sati, no bio mi je ugodan. A profesor, malo pognut poput oca Pimena, premda više ne koraca fakultetskim hodnicima, nije na dragosti ništa izgubio ni danas. Kao da je mlađi brat crnorisca Hrabra, a traktat o stvaranju (pretpostavlja se) glagoljice O pismeneh? (»Priježde ubo...«) njihovo zajedničko djelo. »U početku, dakle, Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima čitahu i gatahu jer su pogani.« Te »črte i rjeze« kazuju i o negdašnjoj tehnici pisanja, a i što je prvotno značio glagol pisati. Značio je crtati, šarati, slikati. To osnovno značenje — praviti šare — sačuvalo se i u izrazu pisan, što i danas, uz ostalo, znači šaren. Odatle pisano/šareno jaje — pisanica (o čemu sam već pisala), pa pisana pečenka, pisana slanina (prošarana mesom), sve do prepisane ftice, koja je valjda bila lijepa kao napisana, namaljana, naslikana, jer se za pravoga ljepotana/ljepoticu kaže lijep(a) kao slika. A tko lijepo cifra ulične natpise, taj je pismoslikar.

Kako sam se odlučila pisati o pismu? Za temu me nisu zagrijali ljetos u nas razvikani Vaginini monolozi, snažni uradci ženskog pisma. Jednostavno sam pribjegla nedužnom hazardu: bacila sam u zrak novčić pismo — glava pa što ispadne. Palo je na pismo. A moglo je i na glavu. Ali nije.