Oslobodilački potencijal

Oslobodilački potencijal

Shelley Walia, Edward Said i pisanje historije, prev. Dinko Telećan, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Ime Edwarda Saida najčešće se sinonimno povezuje s orijentalizmom i postkolonijalnim teorijama. Književni kritičar, historičar i intelektualni disident svojim je dvjema najvažnijim knjigama Orijentalizam i Kultura i imperijalizam, te brojnim historičarskim radovima u posljednjih dvadesetak godina ukazivao na alternativne modele pisanja revizionističke historije. U ovoj kratkoj, ali vrlo temeljito napisanoj knjižici, Shelley Walia daje bio/bibliografski osvrt na Saidov život i djelo, zadržavajući se na problemu historiografije. Naime, autor smatra da je Saidov status prognanika izravno povezan s oslobodilačkim potencijalom svojstvenim ponovnom pisanju historije, te se rekonstrukcija prošlosti — pri čemu više ne vrijede tradicionalne pojmovne i analitičke strukture historijskog znanja — sada mora oslanjati na neke druge kriterije. Ako nam je danas samorazumljivo da činjenice više ne govore za sebe, te da više nitko teorijski ozbiljan danas neće poricati da je historija književna tvorevina, a njezini izvor intertekstualni, to je prije dvadesetak ili trideset godina još bila novost. U tom kontekstu autor Saidovu pripovijest o dekolonizaciji iščitava gotovo isključivo iz revizionističke perspektive, pri čemu su autori koje sučeljava sa Saidom dakako poznati: Foucault, Barthes i Derrida. Osim što su za Saidovu analizu nužni tekstovi u kojima se fukoovske paradigme znanja i moći upleću u lingvističku mrežu u kojoj je historija nužno posredovana jezikom, Walia ne propušta spomenuti izniman utjecaj talijanskog filozofa Gramscija: obilato se koristeći njegovim pojmom hegemonije, pokazuje kako postmoderna ljevica nije u potpunosti odbacila marksističke pozicije. Uzevši gramšijevski model za pisanje revizionističke historije, Said lukavo cementira diskurs o kolonijalizmu, jer ga s tezom prema kojoj je on sâm po sebi proces opsežne reorganizacije potrebne za uspostavljanje zapadne hegemonije, ujedno smatra postupkom koji služi stabiliziranju tuđinske vlasti.

Kultura kao oruđe

Orijentalizam je, sugerira autor, nastao u fazi kada su postkolonijalni kulturalni studiji postali institucionalizirani. Nemali prinos tom institucionaliziranju dao je upravo Said u gore spomenutim djelima. Unatoč tome, u Saidovu opusu postoje i znatne kontradikcije, a takve metodološke probleme u hipotezama o orijentalizmu Walia ne propušta spomenuti. Da je zapadnjačko znanje ukaljano s moći i političkim pobudama, a kultura tek oruđe za održavanje imperijalnih režima, to se znalo i prije Foucaulta i Saida, no ne u tako prihvatljivoj i dopadljivo zamotanoj ambalaži poput npr. one kulturalno i subalterno historijske. Dakako, Saidovo »uzdrmavanje jednostranih historijskih vrednovanja« i potpora borbi za dekolonizaciju diljem svijeta nipošto nisu zanemariva stvar: Said ipak nije samo kulturalni kompilator koji prepisuje Foucaulta i Gramscija u novom ključu postmodernog marksizma. Domete Saidove misli treba tražiti upravo na područjima koja su historiografski prijeporna: potreba stvaranja novog kanona pisanja historije i dalje funkcionira kao otvoreni natječaj, a to što su se Said i Foucault na taj natječaj javili kao pripravnici/vježbenici (pri čemu je potonji izrazio sumnju u smisao obavljanja tog posla), govori nam da za taj posao još nije nađen prikladni kandidat. Čini se, barem iz današnje perspektive, da je već dovoljno dobro ako znamo prepoznati vlastitu stvaralačku ulogu u konstruiranju historijskih naracija, jer ta vještina u domaćoj teoriji, a pogotovo praksi, nije još posve svladana.

Postnarativno kazivanje historije

Hoćemo li se pritom prikloniti tzv. postnarativnom kazivanju historije, ili ćemo se držati blazirano, ponosni sami na sebe zato jer više ništa nije metodološki izvjesno pa svatko može brbljati o svačemu, ostaje da se vidi. Jer, barem što se kulturalnih studija i postkolonijalne teorije tiče, zasad se nalazimo u bizarnoj situaciji u kojoj je na domaćem terenu ta teorija privatizirana i kolonizirana upravo na onakav način kako je i orijentalizam prisvojio Orijent i stvorio pripovijest o njemu. Nevolja je samo u tome što takvo institucionaliziranje u kontekstu stvarne moći i znanja može biti tek persiflaža jednog sasvim ozbiljnog i nimalo bezazlenog historijskog procesa kakav se zbio (a i danas se zbiva, samo ne s Orijentom) bilo kao teorijska konstrukcija, bilo kao gruba i divlja kolonizacija. A što se pak ove knjižice tiče, čini se da tridesetak dosad izašlih izdanja u biblioteci Znanost u džepu nudi sjajno štivo, za kojim bi osim teorijskih početnika i zainteresiranih laika svakako trebali posegnuti i stručnjaci. Tim više što je riječ o izdavačkoj kući koja kvalitetom i kvantitetom produkcije iz područja filozofije i znanosti nadmašuje ostala izdanja koja se u nas mogu nabaviti.

Tonči Valentić