Opasno približavanje Coelhu

Opasno približavanje Coelhu

Jostein Gaarder, Maya, prev. Vjera Balen-Heidl, Znanje, Zagreb, 2002.

Najprodavanija beletristička knjiga na svijetu 1995. godine bio je Sofijin svijet, a u domovini svog autora (Norveškoj) na toj se poziciji uspjela održati čak pune tri godine nakon premijernog objavljivanja. Izniman svjetski uspjeh potaknuo je i hrvatskog izdavača Znanje da na domaćoj publici testira globalni literarni ukus. Iako su Hrvati možda malo podbacili ignoriravši istoimeni film, mjuzikl, društvenu igru i CD-ROM; drugo izdanje ovog romana dokazalo je da dijelom ipak prate svjetske trendove. Gaarderov ekskluzivni zastupnik u međuvremenu je objavio i dva njegova djela za djecu i mladež, a zanimljivo je da je taj skandinavski autor tek posljednjih godina, umjesto glavnih likova koji su praktički još djeca, u knjige odlučio ubaciti nešto zrelije junake. Prvi takav pokušaj bio je kratki roman Vita brevis — svojevrsno proširenje Augustinovih Ispovijesti putem pisama koja mu je navodno slala njegova odbačena ljubavnica Floria Aemilia. Drugi je bila Maya.

Tajna igraćih karata

Kako se često naglašavalo da su Gaarderovi romani spoj edukativnog i fiktivnog — i u Mayi ih je prilično teško međusobno razdvojiti. Najnovija autorova pedagoška misija sastoji se u upoznavanju široke publike s razvojem života na Zemlji i mogućom sudbinom čovječanstva. Svoja znanja s čitateljima ovdje dijele pravi profesionalci — evolucijski biolog Frank Andersen potpisuje pozamašan broj prirodoznanstvenih odlomaka krcatih podrobnim opisima prethistorijskih i drugih životinja, teorijama o razvoju svemira, prvih kralješnjaka i primata te konačnom cilju evolucije, dok se, s druge strane, grupica umjetnika i mističara međusobno nadopunjuje u ne-znanstvenom objašnjavanju tih prirodnih procesa te lamentacijama o mayi — velikoj iluziji u obliku vanjskog materijalnog svijeta. Kako bi povremeno razbio stereotipe ljudskog viđenja događaja, Gaarder u dubokoumno znanstveno-filozofsko dijalogiziranje u nekoliko navrata uključuje i gekona (tropskog guštera) Gordona iz biologove sobe. Onako usput, u fikcijskom dijelu, Gaarder pokušava ispričati i ljubavnu priču Franka i Vere, razjasniti nesvakidašnju sličnost Španjolke Ane Maríe Maye i modela s jedne svjetski poznate slike te ispričati nekoliko legendi koje uključuju špil karata i tajanstvenoga patuljka. No, najvažniju ulogu u povezivanju svih tih zamršenih niti u Mayi imaju dramatični ulomci poput: »Patuljci su sad u bajci, ali pojma nemaju o njoj. Bi li bajka bila prava bajka kad bi sebe mogla vidjeti? Bi li svakodnevnica bila ekskluzivna kad bi neprekidno šetala okolo pa svima polagala račune o sebi?« koje povremeno citiraju neki od junaka, a na kraju ih nalazimo zapisane na špilu karata. Zanimljivo je da je vrlo sličan motiv Gaarder upotrijebio i u svojem romanu Tajna igraćih karata iz 1990. godine. Tu se u potragu za majkom dvanaestogodišnjeg Hansa umiješao neobični patuljak sa sposobnošću putovanja kroz vrijeme te njegov kartaški špil iz kojega je bilo moguće predvidjeti budućnost. Ovo je, na neki način, odraslija verzija tog romana.

Dvostruka priča s predgovorom i proglasom

Osim što je sadržaj Maye izuzetno teško sažeti u nekoliko rečenica, dodatni je problem i to što se knjiga sastoji od četiri zasebna dijela koji prate vlastite, relativno neovisne naracijske linije. Uvodni Predgovor u ovom slučaju nipošto ne znači klasičnu naznaku tema i problema koji slijede, nego je integralni dio čitave priče. Vremešni pisac John Spooke tu nam, tako, opisuje svoj prvi susret s norveškim evolucijskim biologom, čije Pismo Veri čini glavni dio romana. On je to pismo, navodno, napisao svojoj staroj ljubavi s namjerom da je nagovori na ponovni sastanak i, eventualno, novi početak. Taj epski e-mail uglavnom sadrži opis njegova kratkog boravka na pacifičkom otočiću i druženja s neobičnom, filozofski nastrojenom ekipom sastavljenom od spomenutoga pisca, tajanstvenog španjolskog bračnog para — Ane i Joséa te jošnekoliko živopisnih sporednih karaktera. Međutim, opisani susreti i razgovori samo su pokretači lavine događaja, koji kulminiraju konačnim okupljanjem svih sudionika na posve drugom kraju svijeta — u Španjolskoj. Nakon niza kompleksnih obrata tu se napokon formiraju i neki konačni zaključci na različitim pripovjednim razinama te čitatelj sada, s pravom, očekuje the end. No, slijedi još stotinjak stranica i dva nova dijela. U Pogovoru Johna Spookea Englez komentira sva prethodno iznesena zbivanja koja sada, u njegovoj interpretaciji, dobivaju posve nova značenja tvoreći potpuno drukčiju i mnogo manje mističnu priču dok završni Proglas na jednom mjestu okuplja sve one tajanstvene aforizme koje su Ana i José međusobno izmjenjivali u središnjem dijelu romana, u Spookeovu aranžmanu poredane prema bojama igraćih karata.

Veliki učitelj

Upravo ono radi čega se uopće neki Gaarderov roman moglo preporučiti za čitanje, znači — kratku, jasnu i relativno zanimljivu edukativno-filozofsku lekciju za laike, u Mayi nećemo naći. Naime, najnovija obrazovna tema — osnove evolucije ljudskog roda, ovdje nije iznesena s namjerom da se rastumači na pregledan i jasan način, jednako kao što i filozofiranje glavnih likova, za razliku od većine Gaarderovih prethodnih pokušaja, postavlja mnogo više pitanja, no što daje odgovora. Također, baš kao i u Tajni igraćih karata, ni u Mayi nije nimalo bolje razjašnjena uloga tajanstvenoga patuljka, konkretno značenje Džokera ili nekih drugih zahtjevnijih izraza iz Proglasa te, uopće, smisao igraćih karata i složenih aforizama na njima.

Ne odustajući od svoga prepoznatljivog pedagoškog stila Gaarder je ovaj put, umjesto da ih samo pouči, čitatelje pokušao ponajprije natjerati na dublje razmišljanje o svijetu, životu, sudbini i smislu. Poigravajući se pritom dvostrukom verzijom fabule te ubacujući znatne količine »životnih savjeta« kakvi se inače mogu pročitati u svakom ženskom časopisu i to u mnogo nepretencioznijoj formi od ovdje sveprisutnih poučnih i naizgled neopazice ubačenih rečenica, aluzija, prenesenih značenja te vjerojatnih interpretacija Proglasa — Gaarder se opasno približio iritantnom stilu Coelhove pokroviteljske instant-filozofije. No, kao i u Coelha, uvijek će se naći pokoja naivna grupica koja će svaku novu Gaarderovu knjigu držati još jednim izvrsnim proizvodom svog filozofskog gurua.

Jelena Gluhak