Od Osora do Palmižane

Mjesec kolovoz na glazbenom je planu za hrvatsku metropolu bio prilično sušan. Zagrebačko glazbeno ljeto završeno je 6. kolovoza, prepustivši Zagrepčanima i turistima u prolazu kao jedini ozbiljnoglazbeni sadržaj slovima i brojkama šest (6)! koncerata, što ih je u svoj pretežito teatarski program uvrstila klupska kazališnoglazbena scena Amadeo u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu. Amadeo je ugostio nekoliko neobveznih glazbenih programa, među kojima se, uz Zagrebački gitaristički kvartet, našla školska produkcija simpatične dvanaestogodišnje violinistice Đ ane Kahriman, recital s popijevkama i opernim arijama dramskoga koloraturnog soprana Mire Vlahović, pa i pokoji džezistički nastup.

Clare Fischer nije džezist

Među spomenutim koncertima posebno je ugodan bio susret s pijanistom Clareom Fischerom, pretjerano najavljen pod etiketom velikani svjetskog jazza. Fischer, beskrajno duhovit i šarmantan gospodin u kasnim šezdesetim, sa zapadne američke obale, preciznije rečeno iz Los Angelesa, sam je sebe predstavio kao »skladatelja i aranžera koji svira glasovir«, dodavši još kako mu je teško da se žanrovski odredi, jer ni sam zapravo ne zna da li je jazz, pop, ili neki drugi tip pijanista, odnosno nešto između. Blagi stil svirke kojom se Fischer predstavio zagrebačkoj publici u miješanom programu od jazz i blues standarda do francuske šansone, odredio ga je zapravo kao entertainment pijanista neobveznog stila, koji ni za sviranje ni za slušanje nije osobito naporan. Osobni šarm Clarea Fischera učinio je njegovo opušteno preludiranje po glasoviru vrlo dopadljivim i od strane publike lako prihvaćenim načinom muziciranja, no svakom je upućenijem poznavatelju glazbe bilo jasno da Fischer značajkama svoje pijanističke tehnike, a pogotovo pak stilom svirke, tek rubno pripada jazzu, pa se u skladu s tom činjenicom, u Zagrebu sasvim nepotrebno i nekritički, našao s naljepnicom svjetskoga pijanističkog jazz-velikana, što on sigurno nije, niti se dobio dojam da želi biti.

Hvarsko ljeto

Osim u glazbeno desetkovanom Zagrebu glazbe se, dakako, moglo naći u programima naših priobalnih festivala i sličnih glazbenih manifestacija. O profilu glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara jedva da treba ozbiljno govoriti, kao i o kulturnom ozračju u kojem se taj program ostvaruje. Pokoja prava iskra umjetničke kreativnosti u zdravoj okolici, bez pratećih nuspojava megalomanije i opće histerije, može se još naći u tišini pokojega skrovita mjesta, gdje se želi slušati glazba, a ne galama oko nje. Jedno od tih čvrstih središta ljetna je glazbena škola na Hvaru, koja u srpnju i kolovozu okuplja mlade glazbenike iz svih krajeva svijeta na tečajevima usavršavanja što ih vode međunarodno afirmirani pedagozi i koncertanti. Budući da je Međunarodnu ljetnu glazbenu školu na Hvaru utemeljilo Hrvatsko društvo gudačkih pedagoga, razumljivo je da se tečajevi usavršavanja u prvom redu odnose na gudačke instrumente (violinu, violu, violončelo, kontrabas), ali su u rad škole uvršteni i tečajevi glasovira, solo pjevanja, flaute, gitare, komorne i rane glazbe te ove godine prvi put i tečaj Interneta. Prisutnost vrhunskih svjetskih glazbenika i pedagoga, poput koncertne majstorice Boljšoj teatra i profesorice Moskovskog konzervatorija Čajkovski Asje Kouschner, brazilskog violončelista Gustava Tavaresa, virtuoza na violi Michaela Kugela (sa stalnim boravkom u Belgiji) ili mladog pijanista i glasovirskog pedagoga Yossija Reshefa iz Los Angelesa, samo su neka od velikih imena koja su ove godine dala sjaj hvarskoj ljetnoj glazbenoj pedagogiji. Opuštena atmosfera međunarodne ljetne glazbene škole Uzmah — Hvar, otvorene mladim glazbenicima svih uzrasta i profesionalnih stupnjeva, osigurava ozračje slobode i kreativnosti u kojem se s najvećom ozbiljnošću i odgovornošću odvija nastava i njeguje zajedništvo muziciranja na beskompromisnom poštivanju najviših međunarodnih standarda i umjetničkih kriterija. Uz nastavu održavaju se i koncerti u obliku produkcija učenika, nastupa učenika i profesora, te samih profesora, koji hvarsku ljetnu školu oblikuju u moderno učilište, s primjenom promptne provjere naučenog i poticajnom mogućnošću muziciranja na koncertu s vlastitim nastavnicima.

Od ove godine novi koncertni prostor škola je našla u Muzeju hvarske baštine Sv. Marko, a mjesto za nedjeljne matineje ostao je i ovog ljeta prekrasni vrt ugostiteljskog objekta Meneghello na obližnjem otočiću Palmižani. Tako su sretni posjetitelji Palmižane 4. kolovoza mogli prisustvovati čudesnom skupu glazbenika i čuti prekrasni program, sastavljen od prvog stavka Bachova koncerta za dvije violine, prvog stavka Beethovenove Proljetne sonate za violinu i klavir i Kreislerove Ljubavne pjesme, uz Schumannove Fantasiestücke i Chopinovu Introdukciju i briljantnu Polonezu za violončelo i klavir. I to na koncertu na kojem su zajednički muzicirali polaznici tečajeva usavršavanja s profesorima, violinisticom Asjom Kouchner, violončelistom Nikolom Ruževićem i pijanistom Yossijem Reshefom! Palmižana je samo mali otok, ali se na njemu tog nedjeljnog prijepodneva čulo mnogo lijepe glazbe, u izvođenju inozemnih majstora, od čijih bi nastupa neki od naših razvikanih ljetnih festivala napravili nečuvenu medijsku galamu. Hvarska međunarodna ljetna glazbena škola posve dobro funkcionira i bez toga. Buka oko nje je mala, ali se zato glazba tim bolje čuje!

Dosljedne osorske večeri

Od priobalnih naših festivala, Osorske glazbene večeri odlikuju se čvrstom i vrlo dosljednom koncepcijom. Hrvatska glazbena baština i suvremeno stvaralaštvo glavne su točke interesa Osorskog festivala. Za ovogodišnji program od posebne je važnosti bio prvi koncert zborske glazbe, koji je obuhvatio hrvatsku glazbenu baštinu od 11. stoljeća naovamo, sa prvi put izvedenim Exultetom iz Osorskog evanđelistara, napisana u Osoru oko 1080. godine. Prioritet u programima hrvatskih i inozemnih interpreta koji nastupaju u Osoru od sama je osnutka festivala prije dvadeset i šest godina bila, i do danas ostala, hrvatska glazba. Pri kraju ovogodišnjega festivalskoga izdanja vrlo nestereotipnim programom klavirskog recitala predstavila se mlada pijanistica Tamara Jurkić-Sviben. Uz Skrjabina (pet preludija op. 16), Janačeka (U magli) Szymanowskog (preludij i fuga) i Brahmsa (Varijacije na vlastitu temu, op. 21, br. 1) umjetnica je u program uvrstila i neka neobično vrijedna, ali s naših koncertnih podija gotovo iščezla ostvarenja hrvatske glazbe iz prve polovice 20. stoljeća; romantičarski pasionantnu drugu glasovirsku sonatu Dore Pejačević, apartne Minijature op. 50, Ivane Lang, Četvrtu sonatu za klavir u As-duru, op. 43, Božidara Kunca, uz praizvedbu Tri skladbe za klavir Krešimira Seletkovića. Tamara Jurkić-Sviben muzikalnim je i vrlo sabranim muziciranjem na ovom recitalu upozorila na neke već zaboravljene vrijednosti novije hrvatske glazbene baštine. Osobito se svidjelo njezino vehementno tumačenje četvrte sonate Božidara Kunca i naglašen smisao za profiliranje različitosti karaktera pojedinih stavaka male glasovirske suite Ivane Lang. Recital Tamare Jurkić-Sviben upozorio je na zaboravljeni opus ove skladateljice, koji je, marginaliziran za njezina života, nakon njezine smrti, 1982. godine, potpuno pao u zaborav. Možda ovaj koncert pridonese obnavljanju interesa naših glazbenika, posebice pijanista, za njezinu, s nepravom zaboravljenu skladateljsku ostavštinu.