Vijenac 222

Književnost

Ante Stamać

Nove pjesme Ante Stamaća

Nove pjesme Ante Stamaća

Listening to a Whisper

S davnih crnih zvijezda domahuje mi, živ,

snatreći u ledenom svom srcu

o vječnosnoj a prozirnoj domaji

nasmiješeni Antun Branko Šimić

Gloria Dei, vivens homo!

A kad mi je s onu stranu mrke mirne vode

kazivao, dječaku s goleti

kako se sa zlatnih zvijezda, s plavog mjeseca

spušta taman slap

Pošao sam za tom šumnom glazbom

osluškujući i nadalje, sve do beskraja,

tihi zov i šapat posve tih

s runolisnih drevnih usnica

Ad se ipsum

I što si sad, u tolikoj praznini?

I tko si dok se sivo svjetlo gasi?

Odakle šapat, čiji su to glasi?

Sada, u suton, i sve bliže tmini?

Istina svijetli, ili samo hini?

I vuku li me nemani za vlasi?

Nemani morske, koje se u masi,

Dok tonem, kupe, tu na prapučini?

Pitanja niču eda pitač strepi.

Da ljusku bitka nad ponorom ziblju.

Da zebnju nikad utiha ne krijepi.

Svijetu otvori zato dušu riblju:

ICHTHYS, taj znamen smisaoni, lijepi,

U kojemu se sve protege giblju.

Crni leptir, demon rečenice

Crni leptir, demon rečenice.

Igra on veliko pusto Ne.

Leprša. Snatri. Zre.

Rasklopljenih krila

korijenom u supstanciji.

Podmet i prirok.

Još se, glavinjajući, zalijeće

u oštre kutke naših soba

u duševni raskol.

Darujući, prašan, prepun

lepršave harmonije

dubinsku sjetu. Crni rez.

Pjesničkom prvencu

Prebijela čipko božanstvenih ruku,

U srcu što se dječakovu splela

U doba davnih zadarskih pastela,

Uz crnu boju u duginu luku;

Čipko od snijega u riječima i zvuku,

Bijela od bura i od sunca bijela,

A svaka nit iz eterskog bje vrela:

Leptiri ih ko snenu pređu vuku.

No tmurne su me zidine i strave

I zakoni prezemne ravnoteže

Odvojili od uznosite jave.

Te danas kad mi riječi hudo reže,

A stvarni sni se, škuri, zbiljom bave,

Tek snatrim dodir lelujave mreže.

Somnium superreale

Crni štakori uvukli su se, ušuljali u snu.

S repinama uvis, ruju njuškama po dnu,

Grizu noge djece, obaraju se na svece,

Na stabla se veru, nježno lišće žderu.

U klupku se tuku pantaganske duše,

Glođu se i guše, staru hižu ruše.

Izmrcvareni, sretni, tu se opet skupe,

Trbušina rujnih giljaju u rupe.

Bratislavski capriccio

Čini se da je ovdje mali Amadeus

snatreći, u čudu, o trima Gracijama,

začarao Bratislavu, milostivu Palffy,

svojom već tada skladnom svirkom

na violinici četvrtinki, i na čembalu,

ostavljajući da se sve do danas

Raspršuju kolačići tih sretnih allegretta

i prenujnih larga što cantabile

prše lijepom Slovačkom, i sve dalje,

i sve tiše, kao prvi snijeg

Leutaš, mnoštvo

A kad se slegla velika pomutnja

I kad se mnoštvo u nizinu slilo

(S visova gdje se pusta ljeta krilo)

Zavladala je strahovita šutnja.

On, zaljubljenik nedohitnih slutnja,

Osluškujući tekar svoje bilo,

Krijepeći dušu trapio je tilo:

Zatravila ga renesansna lutnja.

Prejasan prijepor: leutaš i bene.

Prvi pretvara vrijeme u modrinu.

Drugi, ti mnogi, smeđu masu cijene.

I znadu samo za varku i hinu.

Leutaš ali, sin pijeska i pjene,

Glazbalom tiče nebesku visinu.

Aurora, pa tenebras

Otok je kao cvijet. Raste iz mora.

Tako je dijete opisalo zgodu

Za šetnje s ocem po čarobnu brodu,

A s brda, tamna, zorila je zora.

Ružoprsta, kći starodrevnih dvora,

Obasjala je otok-cvijet i vodu,

Rastvorila ga u svijet i slobodu,

Nadomak Splitu, cvitu razgovora.

Bilo pa prošlo, sad je sve stravina.

I mrkla jesen, bezoblična tama.

Gusta se magla vuče puna splina.

Polako se u dušu riva čama,

A rasut oblik opet biva glina,

Crni kontejner i osama sama.

Astralia

Tales je htio putem uljnog tijeska

Reći da tračko djevojče tek žvače.

Njemu da zvijezde puno više znače

No zemne stvari sumornoga bljeska.

Pustinje duha. Bure siva pijeska,

I vrleti, mocire i gromače.

No u njima se uzašašće zače

U bijeli eter gdje se duša ljeska.

Si licet parva, zvjezdice u nizu

I meni predu sve značenjske niti.

Po njima drhtim na božanskom kvizu:

»Astralno da, ne, imati il biti?«

Istine tvoje, Bože, tu su, blizu,

Treba ih samo rukom dohvatiti.

Pohara

I uvijek dođe neki takav, crn,

Te poškropi sve crnilom, ko sipa.

Crn mu se rak, i sušica, i gripa,

Šulja svom zemljom ko nečista skvrn.

Gdje zori klasje srp mu stvara strn.

Čekićem zre put renesansnog kipa.

Gdje blista Knjiga on se laća stripa.

Crneći ruže, crven šilji trn.

Arkadijska se slika milo ruši,

Perivoj nema te otporne snage.

Rambo ne snatri o srcu ili duši.

Ne smiruju ga pahuljice drage.

U znaku Jarca on se nada suši,

Toj pustošnici jesenaste Vage.

Postmoderna

No ako se smrt autora zbila,

Kako nas uče protuhe i glumci,

Genetokodci, pračovjeci, prašúmci,

Gdje li je Dafne što se k čelu svila?

Lovorko, gdje si? Bila si tu, bila,

Šumarci te mirisali, i humci,

Slijedili te Apolon i čistunci,

Sve dok se nisi prometnula, vila.

U vijenac. U krug. U prečistu girlandu,

Što još se uvijek na Pjesniku zlati,

Sjedinjujući mirtu i lavandu.

A danas, ovdje, dušu štakor blati.

Anything goes, čuj bezveznu bandu,

Crvenu, crnu, po Internetu... brati.

Vijenac 222

222 - 5. rujna 2002. | Arhiva

Klikni za povratak