Niemeyerove krivulje života

Niemeyerove krivulje života

Brazilija se podijelila u dva grada — sjajno središte državne birokracije i poduzetnika i grad sirotinje koja ih je opsluživala, a životno djelo velikoga majstora kritičari su proglasili začetkom dekadentnog formalizma

Birajući štivo za ljetni odmor, na vrh liste bez razmišljanja stavih memoare Oscara Niemeyera. Knjigu sjećanja velikoga brazilskog arhitekta, što je potkraj 2000. objavljena u engleskom prijevodu pod naslovom Krivulje vremena, guštam još od prošlog Božića, kada je dobih pod bor, no tek sam se u opuštenoj ljetnoj atmosferi mogao u cijelosti prepustiti virtualnom putovanju krivuljama života jednog od najvećih arhitekata dvadesetog stoljeća. Oscar Niemeyer (rođen 1907) jedan je od posljednjih živućih pionira modernističkog pokreta. I u dobi od 95 godina Niemeyer svakodnevno, radnim danom i vikendom, ustaje u 9 ujutro, odlazi u biro i napušta ga u 21 navečer. I dalje projektira i gradi izazovnu arhitekturu poput znanstvenofantastičnog zdanja Muzeja suvremene umjetnosti u Niteroiu (1991-97), a lista njegovih radova još nije zaključena, potvrđujući tezu kako arhitekt ne odlazi u mirovinu, nego stvara do kraja života. Niemeyerov život bio je uistinu sadržajan i raznolik, uzbudljiv i kreativno plodan. U karijeri dugoj više od šest desetljeća oblikovao je stotine nezaboravnih građevina i urbanističkih planova razasutih širom svijeta od Brazila i Sjedinjenih Država do Alžira, Francuske, Njemačke i Italije, a najpoznatiji je po kompleksu zgrada u Pampulhi i ulozi glavnog arhitekta Brazilije te suradnji s Le Corbusierom.

Oslobađanje tutorstva

Iako je puristička sintaksa velikog uzora ishodište njegove arhitekture, Niemeyer se zarana oslobađa tutorstva te oblikuje snažan individualni stil, koji plastičnim bogatstvom asocira na lokalni barok 18. stoljeća. Njegovo eksperimentiranje armiranim betonom rezultira mekim organičkim formama kao inovativnim odmakom od pravokutne geometrije internacionalnog stila. Taj senzualni regionalni izraz, zamjetan već u ranim ostvarenjima Brazilskog paviljona na Svjetskoj izložbi u New Yorku (1939, u suradnji sa Costom i Paulom Lesterom Wienerom) i prvog samostalnog remek-djela Casina u Pampulhi (1942), reflektira zakrivljene linije brazilskoga krajolika i naglašenu emotivnost lokalne muzike i plesa.

Prvim riječima u knjizi sjećanja Niemeyer iznosi svoj kredo: »Mene ne privlače pravi kut ili ravne linije, tvrde i nefleksibilne, stvorene od čovjeka. Privlače me slobodnotekuće, senzualne krivulje. Krivulje koje nalazim u planinama moje domovine, krivudanju njezinih rijeka, u valovima oceana i na tijelu voljene žene. Od krivulja je sačinjen cijeli svemir, zakrivljeni Einsteinov svemir.« Te riječi savršeno sažimaju njegovu arhitektonsku filozofiju, odnos prema životu i pisanje u knjizi. Umjesto kronološkog nizanja njegova naracija ima slobodan, krivudav tijek, u kojem se miješaju prošlost i sadašnjost, najvažnije i benigne epizode, vesela i tamna strana života. Ležerna neformalnost strukture, nadopunjena prekrasnim linernim skicama, ono je što Niemeyerovu autobiografiju čini pitkim štivom i užitkom za čitanje.

Autor se prisjeća svoga djetinjstva i prijatelja iz mladosti, kolega, intelektualaca i političara koje je poznavao i s kojima je prijateljevao: Lucia Coste, mentora i dugogodišnjeg suradnika, Juscelina Kubitscheka, predsjednika Brazila, koji mu je povjerio dva najvažnija zadatka u karijeri — Pampulhu i novu brazilsku prijestolnicu Braziliju, Jeana-Paula Sartrea, čija je filozofija egzistencijalizma na njega snažno utjecala i Fidela Castra, kojem se i danas divi. Otkriva nam svoja filozofska promišljanja i političke nazore, te kako su njegove mnogobrojne strasti — voljena obitelj, prijatelji, senzualni krajolik Brazila, žene, komunizam, umjetnost i književnost — utjecale na njegov život i arhitekturu.

Projekti preko noći

Događaj od sudbinske važnosti za život i karijeru zbio se 1940, kada upoznaje Kubitscheka, tada gradonačelnika Belo Horizontea. Kubitschek, čovjek vizije i zaraznog optimizma, odmah mu povjerava zadaću kompleksa u Pampulhi, uz jedan uvjet — da prve nacrte dobije već sutradan. Doslovno preko noći nastaje ideja za kasino, a ubrzo slijede i ostali projekti, za jaht-klub, restoran i crkvu. Pampulha je bila veliki izazov za Niemeyera, »mogućnost da se monotoniji suvremene arhitekture, ograničenjima krivo interpretirana funkcionalizma i dogmama o formi i funkciji, koje je proizvela, suprotstavi plastička sloboda koju je donio armirani beton«. Kada Kubitschek 1955. postaje predsjednik Brazila, omogućuje prijatelju Niemeyeru da oživotvori svoje socijalne teorije u izgradnji novoga glavnog grada u srcu brazilskih prašuma. U samo tri godine, na osnovi Costina masterplana, Niemeyer stvara monumentalnu arhitekturu gradskoga središta koja mu donosi svjetsku slavu i užitak stvaranja ali i oštre kritike i razočaranja. Niemeyer se s nostalgijom prisjeća početnog entuzijazma i zajedništva, kada su svi — i radnici i arhitekti — nosili istu odjeću, jeli u istim kantinama i sjajno se zabavljali. No socijalistička utopija ubrzo se pokazala iluzijom, kada su pristigli političari i gospodari novca i sve je opet bilo po starom. Brazilija se podijelila u dva grada — sjajno središte državne birokracije i poduzetnika i grad sirotinje koja ih je opsluživala, a životno djelo velikoga majstora kritičari su proglasili začetkom dekadentnog formalizma.

Niemeyerov je život posvećen arhitekturi, ali je njegova prva ljubav i trajna opsesija, koja je odredila njegove postupke i odluke, bila i ostala domovina Brazil. Kada je nakon promjene vlasti 1964. zbog lijeve orijentacije i neslaganja s diktaturom morao otići u egzil, unatoč plodnoj pariškoj fazi (Sjedište KPF u Parizu, Kulturni centar u Le Havrea) i brojnim novim prijateljstvima teško mu pada razdvojenost od obitelji i domovine. Stoga se nakon povratka demokracije odmah vraća u Brazil i sa čudesnim elanom prepušta novim kreativnim izazovima.

Niemeyerova autobiografija nije monografija o njegovu stvaralaštvu. Arhitektura je ovdje u funkciji iznošenja životne priče autora i tek je nekoliko posljednjih stranica posvećeno njegovu djelu, koje sumira ovim pasusom: »Ovdje je, dakle, ono što sam vam želio reći o svojoj arhitekturi. Stvarao sam je s hrabrošću i idealizmom, ali svjestan činjenice da je ono što je važno život, prijatelji i pokušaj da se ovaj nepravedni svijet učini boljim mjestom za život.«

Vinko Penezić